Sjenke prošlosti

Rasizam kao svakodnevnica u Fergusonu: "Mi smo za njih poput životinja"

Ubistvo 18-godišnjeg Afoamerikanca u Misuriju pokazuje da je rasizam ozbiljan svakodnevni problem u nekim djelovima SAD
221 pregleda 4 komentar(a)
Ažurirano: 17.02.2019. 16:24h

Dok se zaustavljaju pored mjesta na kojem je ubijen Majkl Braun - šest puta ga je upucao jedan policajac - zure u zemlju i gledaju u krst sa njegovim imenom.

"Ne razumijem ovo", kaže 22-godišnji Džarmil. On i Tajler, 21, žive u tom kvartu. Kao i Braun oni su takođe Afroamerikanci i približnih su godina. "Jedno mi je ipak jasno", kaže Tajler. "Ime na ovom krstu može biti i naše".

Majkla Brauna je policajac bijelac zaustavio na Kenfild drajvu iz istog razloga iz kojeg policija zaustavlja ljude svakog dana. Roberts i Grijer čak imaju i ime za taj "prekršaj" - vrlo čest u Fergusonu u Misuriju: WWB, „Walking while black“ (hoda, a crnac).

Svaki crnac koji živi u Fergusonu zna značenje ove skraćenice, jer je ona neodvojivi dio njihovog života.

Stalni rasizam

Trebalo je da se dogodi ubistvo 18-godišnjeg Brauna 9. avgusta, nenaoružanog mladića, da bi se neko zainteresovao za svakodnevnu realnost afroameričke populacije u ovom gradu i ponižavajućeg odnosa policije prema njima.

Takođe je trebalo da se desi ovakva tragedija da bi se ljudi zapitali: Zašto grad u kojem su od 21.000 stanovnika dvije trećine Afroamerikanci ima policiju u kojoj su 95 odsto bijelci?

I zašto se, pola vijeka nakon što je Martin Luter King mlađi započeo kampanju građanskih prava i okončanja segregacije, Afroamerikanci i dalje žale na stalni rasizam? Džarmil i Tajler su se prekrstili prije nego što su ušli u auto.

Policijsko vozilo je parkirano dva bloka od mjesta pucnjave i Džarmil ga može vidjeti. On refleksno staje na kočnicu. „Policija“, kaže Tajler. „Hoće li nas pustiti da prođemo“, pita Džarmil.

Nema razloga da ih zaustave. Auto je u odličnom stanju i ne voze prebrzo. Međutim izgleda da u Fergusonu važe različita pravila za crnce i za bijelce. Ona možda ne postoje napismeno, ali su svakako u glavama policajaca.

Dok prolaze pored policijskog vozila, Džarmil i Tajler se ne usuđuju da ih pogledaju. Džarmil kaže da ga je otac kada je bio još dječak naučio šta da radi kada je u blizini policija - kako da govori i kako da se ponaša.

"Najbolje je da se ponašaš kao da uopšte nijesi tu“, kazao mu je otac. Oni dvojica su odrasli sa osjećanjem da su na neki način osumnjičeni, mada su obojica krajnje pristojni. Obojica idu u crkvu i rade, mada od zarade jedva sastavljaju kraj sa krajem.

Nastavljaju da voze prolazeći pored mjesta koja su im poznata iz djetinstva, mjesta na kojima su bili ponižavani.

Tajler pokazuje na kuću gdje je nedavno pokosio travnjak za jedan par bijelaca. Kaže da je žena pristala da mu plati 75 dolara. Međutim kada je obavio posao suprug mu je dao samo 25 rekavši da je to dovoljno.

Prvi put u životu, Tajler je pozvao policiju. Kada su policajci stigli, upitali su muškarca da li je Tajler nešto ukrao. „Ali ja sam zvao policiju“, rekao je on. Tada su mu rekli da čovjek može da mu plati koliko god hoće i da se gubi.

Džarmil zatim pokazuje na mjesto gdje kaže da ga je nedavno zaustavila policija. Kaže da su odmah počeli da pričaju sa njegovom djevojkom, koja je po svoj prilici bjelkinja, i upitali je: „Zašto si sa njim?“. Na što je ona odgovorila da joj je on momak. Policajac je rekao: „Ne treba da budeš sa njim“ i zatim su otišli.

Dnevni protesti

Kasnije popodne Džarmil se vraća na ulicu kako bi protestovao za pravdu. Takve demonstracije se održavaju u Fergusonu svake noći od Braunove smrti, čije okolnosti možda nikada neće biti u potpunosti poznate.

Tog dana, nekoliko demonstranata maršira duž trotoara udarajući u bubnjeve dok se iz kombija čuju zvuci hip-hop i rege muzike. Za trenutak protesti izgledaju kao žurka, sa ženama i djecom koja plešu ispred kombija.

Međutim onda dolaze pripadnici policijskih snaga i kreću prema razigranoj masi. Upadaju u kombi i gase muziku. „Zašto ovo rade“, pita jedna mlada majka. „Zato što mogu“, odgovara joj prijateljica.

Tokom naše vožnje, kako se približavamo Tajlerovoj kući, on pokazuje na dvorište. Kaže da je njegov susjed, crnac, organizovao zabavu tu prije tri godine. U jednom trenutku, priča Tajler, došla je policija i žalila se da je muzika preglasna.

Došlo je do sukoba i domaćin je ubrzo bio mrtav. Umro je od srčanog udara nakon što je policija upotrijebila omamljivač. To je bila njegova rođendanska zabava.

Ljudi su potpuno nemoćni

"Ne ponašaju se prema nama kao da smo ljudska bića“, kaže Džarmil. „Mi smo za njih poput životinja, na koje mogu pucati kao na jelene“. Supruga čovjeka koji je umro od srčanog udara svake godine kači njegovu sliku na drvo u dvorištu kako bi obilježila njegov rođendan. Nikada nije podnijela prijavu.

"Policija je svjesna da većina nas ne može ni priuštiti advokata“, govori Tajler. Pored toga, on dodaje, sudije u Fergusonu su sve imenovane po političkoj osnovi i svi su bijelci.

"Ljudi su potpuno bespomoćni", tvrdi Džarmil. Imajući u vidu da je tako visok procenat populacije afroamerički, iznenađujuće je što se više mještana ne otisne u politiku kako bi nešto promijenili.

Na pitanje zašto se Afroamerikanac nikada ne kandiduje za gradonačelnika, ljudi u Fergusonu vam odgovaraju da je za to potreban novac - a rijetki ga imaju. Ali možda je to i zbog toga što onima koji su odrastali misleći da su drugorazredni građani nedostaje samopouzdanje potrebno da se kandiduju za javnu funkciju.

Auto sada prolazi pored velikih, starih drvenih kuća sa svježe ofarbanim terasama i uređenim dvorištima. "Pogledajte tamo", kaže Džarmil pokazujući na ulazna vrata jedne kuće. Na vratima stoji bronzana plakata, kao i na mnogim kućama u toj oblasti. Na njoj piše da je tu nekada živio robovlasnik.

Hoće li se stvari ikada promijeniti?

Ove plakate nijesu podsjetnici. Umjesto toga, one izgleda da odražavaju ponos pojedinih vlasnika na istoriju njihove kuće. Ovaj kvart je gradska istorijska četvrt i turistička je atrakcija. Čak i danas u njoj žive isključivo bijelci. Džarmil kaže da mu je baba dok je bio dijete govorila da se stvari nikada neće promijeniti.

"Rekla je da su nas bijelci ovdje silom doveli da obavljamo njihov prljavi posao“, kaže on. „Ljudi to više ne mogu da govore otvoreno, ali i dalje tako razmišljaju".

Godinama je Džarmil pokušavao da ignoriše mišljenje njegove babe, ali sada se slaže sa njom. Otprilke na svakom mjestu u Sjedinjenim Državama gdje žive mladi Afroamerikanci, ne morate previše da se trudite kako bi vidjeli maltretiranje.

Međutim, razlike između bijelaca i crnaca su naročito očigledne ovdje u Fergusonu. Kao država, Misuri je imala problema da ukine ropstvo, a kasnije je jedva da primijenila zakone protiv rasne segregacije.

Sjenke prošlosti

Tajler nosi kapu sa logom bejzbol tima Sent Luis kardinals. Prije nekoliko decenija, navijači crnci su morali da sjede na odvojenim mjestima na stadionu gdje su imali lošiji pogled. Međutim i nakon okončanja segregacije, ostao je takav raspored sjedenja. Ljudi su navikli na to. Sjenke prošlosti dopiru i do današnjice.

Zvaničnih podataka nema puno, ali ima dosta dokaza za to. Na primjer priča Henrija Dejvisa. Prije pet godina policija je zaustavila ovog 52-godišnjeg Afroamerikanca.

Provjerili su mu dokumenta i navodno otkrili da je izdat nalog za njegovo hapšenje. U policijskoj stanici jedan čovjek im je rekao da su priveli pogrešnog čovjeka. Henri Dejvis za kojeg je raspisan nalog je izgledao drugačije, bio je mnogo krupniji i imao je drugačiji srednji inicijal, kazao je policajac.

Ipak Dejvisa su četvorica policajaca ugurala u ćeliju. Dok je ležao na podu, udarili su ga u leđa i u glavu. Zatim su ga podigli uz pomoć lisica i jedan policajac ga je udario direktno u čelo. Henri je i dan danas uznemiren i ljut kada se toga sjeća. „Udaraju nas i ubijaju nas jer smo crnci, a onda čine sve kako bi to zataškali“.

Nakon što je prebijen u ćeliji, ljekarima u bolnici je navodno naređeno da ga ne slikaju. Glava mu je bila krvava i imao je duboku ranu na lobanji. Pet godina nakon toga nijedan policajac nije kažnjen.

Na pitanje zašto policija zaustavlja toliko crnaca na ulicama, bivši gradonačelnik Brajan Flečer odgovara da to nema veze sa bojom njihove kože. Tvrdi da ih zaustavljaju iz drugih razloga, poput isteklih registracija. Tokom njegovog mandata tvrdi da nije bilo rasističkih incidenata. Kaže da zvanični podaci govore sami za sebe.

U Fergusonu, policajci optuženi za prekomjernu upotrebu sile sami ispunjavaju izvještaje - stoga nije iznenađujuće što slučajevi kao ovaj Dejvisom nijesu stizali do kancelarije gradonačelnika Flečera.

Policija je tvrdila da je Dejvis pao i udario se u zid. Umjesto pravde, Dejvis je dvije nedjelje kasnije optužen za uništavanje imovine zbog „namjernog krvarenja na njihove uniforme“ i naređeno mu je da plati 3.000 dolara.

"Ne vjerujem da bi to uradili bijelcu", kaže Dejvis danas. Tvrdi da dugo vremena nije mogao da radi i da i dalje pati od glavobolja i gubitka pamćenja.

Da se vratimo na našu vožnju - Džarmil i Tajler parkiraju automobil u centru, nedaleko od oblasti gdje se održavaju protesti. Kažu da žele da idu mada se broj ljudi koji im prisustvuju smanjuje, a većina novinara se spakovala i napustila grad.

Kažu da im je drago što je svijet konačno primijetio kakvo su maltretiranje primorani da trpe. Nadaju se da će imena Fergusona i Majkla Brauna jednog dana biti u školskim knjigama i da će ih navoditi kao istorijsku prekretnicu. „Ovo bi mogao biti početak nečeg velikog“, kaže Tajler.

Postoji još jedan mogući ishod ove priče. Takođe je moguće da njega i Džarmila uskoro zaustavi policija, i postanu žrtve rasne kategorizacije.

"Oni su kao bubašvabe - izgmižu noću"

Danima uoči Braunove sahrane, u dvorištima u bivšoj četvrti robovlasnika okačeni su transparenti na kojima je pisalo „Volim Ferguson“.

Ovog jutra organizatori ove inicijative okupili su se u lokalnom kafiću. Za jednim stolom napravio se dugačak red ljudi koji čekaju da kupe natpise i majice.

U kafiću nema nijednog Afroamerikanca – ni među gostima, niti među zaposlenima. Samo je momak u kuhinji crnac. Ljudi koji se ovdje okupljaju se mogu opisati kao bijeli kontrapokret.

"Ne dopada nam se kako se predstavlja naš grad“, kaže Brajan Flečer. „Nećemo dozvoliti da ovaj incident uništi našu reputaciju“.

Flečer je bio gradonačelnik Fergusona šest godina do 2011. Sada sjedi za stolom i pregleda peticije koje potpisuju lokalni stanovnici. Ljudi ovdje nemaju visoko mišljenje o afroameričkim demonstrantima koji svake noći marširaju tražeći pravdu.

"Oni su poput bubašvaba“, kaže jedna žena pored Flečera. "Iz svojih rupa izgmižu samo noću“.

Flečer pita kako se ovo mogu opisati kao mirni protesti kada lokalne kompanije bilježe gubitke. On takođe tvrdi da u gradu nema tako velikih problema da bi ljudi morali protestovati protiv njih.

Na pitanje zašto su samo trojica od ukupno 53 policajca u gradu Afroamerikanci, Flečer odgovara:

"Oni se jednostavno ne prijavljuju. Ili ne prolaze testove za prijem u policijsku akademiju".

(Tekst je preuzet iz "Špigla", prevod: Nada Bogetić)

Galerija