Fotograf agencije Rojters Ibrahim Abu Mustafa snimio je trenutak kada je desetogodišnji Mahmud al-Gol izvučen iz ruševina kuće u Gazi, za koju svjedoci kažu da je uništena u vazdušnom udaru izraelskih snaga. Tom prilikom poginulo je devet članova porodice Al-Gol. Mustafa je kasnije tražio dječaka i preko jednog kolege ga pronašao u bolnici, gdje je napravio još nekoliko fotografija. Dječak je izvučen iz ruševina 3. avgusta.
Među poginulima su Al-Golov otac i jedan od braće blizanaca koji su rođeni prije nekoliko sedmica. Prema riječima njegovog strica, dječak je imao problema sa pamćenjem nakon napada. Nije mogao da hoda ili pokreće tijelo bez tuđe pomoći. Mahmud je fotografisan u sobi gdje leži sa ostalom ranjenom djecom iz različitih porodica.
„Bio sam u kući sa kolegama i pratio situaciju u Rafi, kada sam čuo dvije velike eksplozije. Neko je povikao: 'Udar izraelskog F16!'. Policijski izvori su utvrdili lokaciju incidenta i javili da je meta vazdušnog udara bila kuća u vlasništvu porodice Al-Gol. Odmah sam otišao na lice mjesta, priča Rojtersov fotograf.
Kada sam vidio da kuća ima krov od azbesta, znao sam da će biti mnogo žrtava. Na licu mjesta sam vidio kola hitne pomoći kako dolaze i odlaze dok su se ljudi skupljali. Prvo su uklonili tijelo starog čovjeka, a potom su počeli vikati: 'Djeca su ispod ruševina!'. Požurio sam da nađem što bolju poziciju za fotografisanje. Kasnije sam saznao da je dječak na slici Mahmud al-Gol. On ima 10 godina. Devet Mahmudovih rođaka, uključujući porodicu njegovog strica, ubijeno je u napadu, a još sedam je ranjeno. On ima braću blizance koji su rođeni prije nekoliko sedmica, tokom rata, a jedan od njih je ubijen, dok je drugi lakše povrijeđen.
Mahmudov otac i tri člana dječakove porodice su poginuli u udaru. Njegova majka i dvojica njegove braće su čudom preživjela. Dijete u crvenoj majici, koje se može vidjeti u ruševini do Mahmoda je njegov ranjeni brat (boja majice se jedva vidi iznad Mahmudovog lica).
To što sam ih vidio ispod ruševina je najgore iskustvo u mom životu. Suze su mi tekle dok sam slikao. Gledao sam dječaka kao da gledam svog sina.
Jedan od kolega poznaje Mahmudovu rodbinu pa mi je pomogao da ga nađem nakon napada. Kada sam vidio Mahmuda u bolnici, nisam bio siguran da je to isti dječak kojega sam slikao, mada njegovo lice više nije bilo prekriveno prašinom i krvlju. Morao sam još jednom provjeriti sa ljekarima i njegovom rodbinom u bolnici i tada su mi potvrdili da je riječ o istom dječaku.
U istoj sobi nalazilo se još ranjene djece iz drugih porodica, čekajući da dobiju ljekarsku pomoć. Žena pokrivenog lica koja se nalazi do Mahmuda na jednoj od fotografija je njegova tetka.
Mahmudov stric je kazao da je njegov sinovac imao problema sa pamćenjem tokom prva dva dana u bolnici. Dok sam bio u sobi, dječak se žalio na neke bolove i sada će mu trebati tretmani jer jedva može da govori ili jede. Ne može sam da hoda, niti da pokreće tijelo. Primijetio sam da
Mahmudovi rođaci pokazuju mješovita osjećanja - tugu i sreću. Tužni su zbog njegove porodice, a opet i srećni jer su neki preživjeli. Od početka rata sam imao noćne more u nekoliko navrata. Tokom noći nakon incidenta, sanjao sam kako ljudi uklanjaju tijela djece ispod ruševina. Kada mislim o onome što se desilo, ne mogu a da ne vidim slike u kojima se moji sinovi nalaze ispod ruševina”.
Bonus video:
