"Krivci za haos"

Pokušaji širenja demokratije i liberalizma Amerikancima se uvijek vraćaju kao bumerang

Sva tri predsjednika u periodu nakon Hladnog rata su svojski griješila
7 komentar(a)
Ažurirano: 27.07.2014. 10:48h

Ukupni nivo nasilja je možda u opadnju, ali svjetska politika izgleda sve više izmiče kontroli iz nedjelje u nedjelju.

U krajnje polarizovanom svijetu savremene politike Sjedinjenih Američkih Država , demokrate za trenutne nevolje optužuju Džordža. V. Buša, a republikanci za sve krive Baraka Obamu ili (gledajući u budućnost) Hilari Klinton.

Međutim, korijen problema je na drugom mjestu. Sva tri predsjednika u periodu nakon Hladnog rata su svojski griješila, ali mnogi njihovi neuspjesi imaju zajedničku srž, smatra Stiven Volt, profesor međunarodniih odnosa na Harvardu.

On kaže da tu srž čini preovladavajući uticaj liberalnog idealizma u vođenju američke spoljne politike, "uticaj koji prelazi stranačke linije i ujedinjuje demokratske liberalne internacionaliste i republikanske neokonzervatice".

Iza širenja NATO-a, po njegovom mišljenju, stoji želja da se liberalizmom obuhvati istočna Evropa, i to je veliki razlog zašto su se takozvani liberalni jastrebovi pridružili nekonzervativcima oko Iraka.

"To objašnjava zašto su SAD pokušale da izvezu demokratiju u Avganistan i širom Bliskog istoka, umjesto da se fokusiraju na Al kaidu nakon napada 11.septembra", piše Volt u članku za "Forin polisi".

Ta srž je bila u osnovi Klintovone strategije "angažovanja i proširenja", Bušove "slobodarske doktrine" i Obaminog prvobitnog prihvatanja Arapskog proljeća i odluke da interveniše u Libiji, i, to je, ukratko, centralna nit složenog tkanja spoljne politike SAD-a u posljednje vrijeme, kaže američki profesor.

Neuspjesi trojice predsjednika imaju zajedničku srž: Klinton, Obama i Buš (foto: washingtontimes.com)

Liberalizam, koji počiva na jasnom sklopu moralnih i političkih težnji, stavlja pojedinca u centar političkog života i drži da svako ljudsko biće posjeduje izvjesna neotuđiva prava.

Liberali s pravom naglašavaju individualnu slobodu i zaziru od nekontrolisane moći, te vjeruju da ti principi važe za sva ljudska bića. Shodno tome, liberali vjeruju da je demokratija najbolji oblik vladavine i zalažu se za vladavinu prava, slobodu izražavanja i tržišnu ekonomiju, navodi se u komentaru.

Volt se slaže da su ovi osnovni principi liberalizma krajnje privlačni s moralnog aspekta, ali kaže da to ne znači da su oni zdrav model za vođenje spoljne politike.

"Posljednje dvije decenije, zapravo, ukazuju da je zasnivanje spoljne politike jedne velike sile prvenstveno na liberalnim vrijednostima uglavnom recept za skupe promašaje", piše profesor sa Harvarda.

Nasilna smjena režima znači uništavanje postojećih političkih i društvenih institucija: Kijev (foto: Reuters)

Kao ključni problem vidi to što nam liberalizam ne govori kako da njegove moralne apsolute pretvori u jasne, efektne strategije za njihovo ostvarenje. Liberalizam identifikuje niz moralnih ciljeva - nacrt koji bi sva društva trebalo da slijede - ali malo kaže o tome šta bi jedna liberalna držav a trebalo da učini ako neka strana država ili lider odbiju "da učine pravu stvar".

Kada se neka strana vlada ponaša neliberalno ili se suprotstavlja naporima SAD-a i Zapada da šire ljudska prava i demokratiju, gotovo automatska reakcija američkih lidera je bijes i osuda tog stranog vođe kao reakcionarnog i zavednog u najboljem ili kao otjelotvorenje zla u najgorem slučaju, piše u članku.

Kao primjer se navodi reakcija šefa diplomatije SAD-a na rusko osvajanje Krima, kada je Džon Keri rekao da se Putin ponaša kao da živi u 19. vijeku.

Tako su Bil Klinton i Buš oštro napadali razne autoritarne lidere, poput Slobodana Miloševića, Alija Hamneija, Kima Džong Ila, Muamera Gadafija itd.

Volt ističe da ukazivanje da je neki strani lider "odvratni tiranin ne mijenja ništa jer pravi tirani nijesu osjetljivi na takvu vrstu kritike“.

Prema Voltovom mišljenju, SAD i druge liberalne države bi puno bolje promovisale svoje najdragocjenije političke vrijednosti ako bi se koncentrisale na usavršavanje te prakse kod kuće umjesto što pokušavaju da ih izvezu.

U analizi se ističe da liberalne vlade, koje nastoje da vode idealističke krstaške ratove, često na kraju lažu svoj narod da bi zadržale podršku, a takođe moraju da zadrže velike i tajne aparate nacionalne bezbjednosti.

Što se više jedno liberalno društvo trudi da svoje vrijednosti širi na druge to je veća vjerovatnoća da će te vrijednosti kompromitovati kod kuće.

Volt to smatra paradoksom i kaže da je ta tendencija jasno vidljiva u razvoju američke politike tokom posljednjih 20 godina. Pošto je većina liberala ubijeđena da o njihovim dragocjenim vrijednostima nema rasprave, oni ne uviđaju da u neoliberalnim društvima ti divni darovi iz inostranstva možda nisu dobrodošli.

Naprotiv, ističe Volt, što je veće dobronamjerno strano miješanje u inostranstvu - bilo preko vojne okupacije, sankcija ili čak NVO - to će prije izazvati alergijsku reakciju. "Strani diktatori će pojačati represiju a ogromni projekti izgradnje države na kraju deformišu lokalne ekonomije i podstaknu korupciju, posebno kada idealistički liberalni okupatori nemaju pojma kako lokalno društvo funkcioniše".

Prema Voltovom mišljenju, SAD i druge liberalne države bi puno bolje promovisale svoje najdragocjenije političke vrijednosti ako bi se koncentrisale na usavršavanje te prakse kod kuće umjesto što pokušavaju da ih izvezu.

"Ako su zapadna društva uspješna, pravedna i kompetentna i žive u skladu sa svojim vajnim idealima, narod u drugim društvima će željeti da imitira dio ili čitavu tu praksu, prikladno prilagođenu lokalnim uslovima". U nekim državama, taj proces se može odvijati brzo, u drugim tek nakon teških borbi, a negdje će biti potrebne decenije. Pokušaj ubrzavanja procesa koji je trajao vjekovima na Zapadu, kao što SAD pokušavaju od 1992, prije će usporiti napredak liberalnih vrijednosti nego ih unaprijediti, zaključuje Volt.

Ekonomske sankcije nisu rješenje, a ni širenje demokratije preko nišana

Kada moralna osuda ne da rezultate, kao što je uvijek slučaj, liberalizam ne nudi dobre alternative. Ekonomske sankcije su slab instrument i često na kraju ojačaju autoritarne lidere umjesto da ih podriju.

One, štav i še, nanose veliku patnju čitavom stanovništv u dok vladajuća elita ostane netaknuta, što bi svakoga ko mari za ljudska bića trebalo da natjera da se zamisli, smatra profesor međunarodnih odnosa.

Čak i kada uspiju, što bi se moglo reći u slučaju ere aparthejda u Južnoj Africi, potrebne su decenije. Još gore je, međutim, poku šavati širenje liberalnih vrijednosti preko nišana, ocjenjuje Volt i navodi da primjeri Iraka, Avganistana, Libije i mnogih drugih mjesta pokazuju da nasilna "promjena režima" po definiciji znači uništavanje postojećih političkih i društvenih institucija.

"Nažalost , kolaps starog poretka i strana okupacija koja slijedi čine čak manje vjerovatnom pojavu efektne demokratije", piše u komentaru.

Dodaje se da anarhija koja nastane daje moć onima koji su skloni nasilju i primorava lokalno stanovništvo da zaštitu potraži u drevnim izvorima lokalnog identiteta, poput plemena, klanova ili vjerskih sekti.

"Teško je zamisliti bolji način da se uništi tolerancija i individualizam, što je srž liberalne filozofije", ocjenjuje Stiven Volt.

Galerija