To nije pošteno. Premda Afrika ima više zemalja i veću populaciju od Evrope, taj kontinent ima samo pet reprezentacija na Svjetskom fudbalskom prvenstvu u odnosu na evropskih trinaest. I za to su morali da se izbore: protest na čelu sa Kvameom Nkrahamom 1966. doveo je do promjene politike koja je do tada nalagala da na prvenstvu učestvuje samo jedan afrički ili azijski tim. Naravno, postoje svakakva opravdanja za ovu nepravdu.
Dok strpljivo čekamo da se stvari promijene, svijet, međutim, ima svoj način služenja pravde. Ove godine će još dva afrička tima učestvovati na Svjetskom kupu: Francuska i Belgija. Na tome što su uopšte dobile priliku da odu u Brazil treba da zahvale golovima koje su postigli sinovi afričkih migranata: Romelu Lukaku za Belgiju i Mamadu Sako za Francusku.
Crveni đavoli slave Brazil (FOTO:thewallpaperszone.com)
Nisam siguran da li ove stare kolonijalne sile zaslužuju pomoć, ali su je dobile: Afrika im je pružila spas. Možda bi ove dvije fudbalske reprezentacije trebalo da dobiju nova imena: Fransafrik i Afrobelžik? (Ukoliko napravimo te promjene, onda bismo morali da napravimo još jednu: većina alžirskih reprezentativaca je rođena i odrasla u Francuskoj.)
Šta to znači, da ove dvije zemlje moraju da zavise od Afrike na terenu? I šta to znači za igrače poput Sakoa i Lukakua?
Čudou koje su mnogi sumnjali
Noć prije meča, Sako je razgovarao sa svojim saigračem Sisokom. „Kažem ti, sjutra ću postići gol. Postići ću gol“, kazao mu je. To bi bila smjela izjava za svakog igrača, čak i Ronalda i Mesija, ali je bila naročito smjela za Sakoa: on je odbrambeni igrač i u svojih dotadašnjih 16 pojavljivanja u dresu Francuske nije postigao nijedan gol. Njegov optimizam bio je, takođe, suprotan opštem raspoloženju koje se ticalo francuske reprezentacije, koju su žestoko kritikovali – čak i otvoreno vrijeđali – mnogi novinari i političari nakon što su izgubili od Ukrajine 2-0 u prvoj seriji kvalifikacija za Mundijal.
Da bi se kvalifikovali za Brazil 2014, morali su da izvedu ono što je većina smatrala čudom – da pobijede Ukrajinu 3-0. Igra tokom kvalifikacija nije ukazivala da bi se tako nešto moglo uopšte i desiti.
Jedan od najoštrih napada u danima prije meča stigao je pravo iz stare sveske krajnjeg desničara Žan-Marija Lepena iz 1990-ih: optuživanje igrača da su suviše „stranci“ i stoga da preziru Francusku. Poslije poraza u Ukrajini, njegova kćerka Marin Lepen, danas šefica stranke Nacionalni front koju je on osnovao, zaključila je da su „loši rezultati“ tima u kvalifikacijama posljedica „ultraliberalizma“ u svijetu fudbala.
Zvijezda Liverpula, Mamadu Sako postiže gol za odlazak u Brazil (FOTO: Rojters)
Poput svog oca, ona je kazala da za reprezentaciju igra previše stranih igrača – što je tehnički nemoguće, jer moraš biti Francuz da bi igrao za francusku reprezentaciju, i laž, pošto su gotovo svi igrači rođeni u Francuskoj i nijedan nije nedavno naturalizovan kako bi igrao za „plave“, kao što se često dešava u drugim zemljama. Ona je takođe nagovijestila da oni više ne bi trebalo da bivaju plaćeni s obzirom na to kako loše igraju. „Jedan tim ne može napredovati samo iz želje za novčanom nagradom ili zbog ega igrača.
Njih mora da nosi kompletan narod“. Međutim, francuska reprezentacija je, ocijenila je, izgubila podršku sunarodnika. Reprezentativci su, smatra Lepen, „loše odgajani“, više ne čine ponosnim Francuze i „otvoreno ismijavaju ideju da oni predstavljaju Francusku“.
Kada je Žan-Mari Lepen iznio slične stavove tokom Evropskog prvenstva 1996, njegovi komentari su imali iznenađujuću i neočekivanu posljedicu, dijelom zbog njihovog lošeg tajminga. Francuska reprezentacija je multietnička od kako postoji kao takva – već tokom 1920-ih i 1930-ih tim je imao igrače iz sjeverne i zapadne Afrike, poput marokanske zvijezde Larbija Ben Bareka.
Međutim, mnogi igrači su reagovali burno na Lepenove komentare, što je navelo novinare i političare da podrže reprezentaciju kao vid protivljenja konzervativnom političaru. A onda je – na nesreću po Lepena – tim koji je osuđivao jer ga čine „stranci“ i „plaćenici“ koji ne znaju nacionalnu himnu ušao u istoriju, kada je 1998. Francuska – na domaćem terenu – osvojila Svjetski kup. Ne malim dijelom zahvaljujući Lepenu, proslava te pobjede je za mnoge ljude bila proslava rađanja jedne nove, multikulturalne Francuske.
Jedan trenutak jedna lopta
Od te godine francuska reprezentacija je imala velike uspone i padove. A padovi su bili zaista veliki. Nije bilo nagovještaja da nova generacija reprezentativaca ima ikakvu šansu da se ujedini na način na koji je to uradila generacija Zinedina Zidana, Lilijana Turama, i aktuelnog trenera reprezentacije Didjea Dešama, ili da bi mogli ponovoti neočekivane rezultate iz finala Svjetskog kupa 2006. (osvojeno srebro).
Premda sam dugogodišnji navijač francuskog tima – toliko da sam o njemu napisao knjigu – i ja sam, poput mnogih, bio digao ruke, jer su uzaludna nada i optimizam postali neizdrživi.
A onda je, kao što se to često dešava u fudbalu, jedan trenutak, jedna lopta, jedna bizarna konfiguracija napadača i odbrambenih igrača promijenila sve. Sin španskog migranta Matje Valbuena – koji se smatrao preniskim da bi bio igrač koji obećava, a danas je jedan od najbitinih igrača u Olimpik Marseju i francuskoj reprezentaciji – izveo je slobodan udarac i poslao loptu direktno na spremna stopala Franka Riberija.
Lukaku heroj Belgije (FOTO: Beta/AP)
Ovaj igrač Bajerna iz Minhena – prepoznatljiv po ožiljcima na licu, koje su posljedica saobraćajne nesreće u kojoj je učestvovao kao dijete – uputio je loptu put ukrajinskog golmana koji je zaustavio, ali nije uspio da je iskontroliše. Sa lijeve strane, Sako je potrčao i zabio loptu u mrežu. Njegova prva reakcija bila je da potrči do ivice terena, do svog saigrača Sisoka. „Šta sam ti rekao“, riječi su koje je, mnogi zamišljaju, Sako došapnuo svom saigraču.
Dugogodišnje navijače francuske reprezentacije je ovaj gol podsjetio na još jedan legendarni gol: prvi gol koji je postigao odbrambeni igrač Lilijan Turam u polufinalu protiv Hrvatske 1998. I to je bilo neočekivano – Tiram je bio odličan odbrambeni igrač, ali nikada do tada nije postigao gol za Francusku.
Poput Turama, Sako je postigao još jedan gol tokom meča. Zahvaljujući još jednom golu Karima Benzeme, Francuska je ušla u istoriju sa pobjedom 3-0 nad Ukrajinom, kvalifikujući se za Svjetsko provenstvo.
Slavlje koje je uslijedilo na terenu i van njega kao da je bilo iz neke druge epohe. Igrači su bacali Didjeda Dešama u vazduh, grlili bez zadrške, i – u performansu koji je obilovao političkim značenjima – izveli spontanu, entuzijastičnu verziju himne Marseljeza, uz vokalnu podršku prisutnih.
„Borba za naciju ne samo za dres“
Šta je obuzelo francuske igrače? I zašto nisu uvijek igrali ovako? Preokret je bio toliko dramatičan da je bilo lako zaboraviti koliko depresivno je tim djelovao samo nekoliko dana ranije. Ali gledajući kako se odvijala cijela situacija, mogli ste reći da se nešto desilo unutar grupe. Oni su, čini se, odlučili da na meču na Stad de Fransu ismiju sve one koji su ih kritikovali.
Poput drugih francuskih igrača prije njega, Sako je na pobjedu protiv Ukrajine gledao kao na simboličnu pobjedu jedne određene vizije francuskog društva. I, zaista, Sako je zvučao poprilično kao Lilijan Turam.
Kada je Francuska 2006. neočekivano porazila Španiju na Svjetskom prvenstvu, Turam je na konferenciji za novinare poslije utakmice odogovorio na kritike koje je na račun tima izrekao Žan-Mari Lepen. Lepen je tada kazao da je trener reprezentacije „pretjerao sa brojem obojenih igrača u timu“ i sugerisao da se narod ne osjeća da ih oni „predstavljaju“.
„Čini se da Lepen ne zna da postoje crnački Francuzi, plavokosi i smeđokosi Francuzi“, kazao je Turam. „Ono što me iznenađuje je da je on bio nekoliko puta kandidat za šefa države a ne razumije francusku istoriju“. Pozvao je Lepena da sa njima na ulici proslavu pobjedu Francuske, i zaključio: „Veoma smo ponosni na to što smo Francuzi. On možda ima problem, ali mi ga nemamo. Živjela Francuska! Ne ona koju on želi. Prava Francuska!“
"Obojeni" demantovali Lepena (FOTO: Rojters)
Pošto je Francuska osigurala odlazak na Mundijal porazivši Ukrajinu, Sako je u obraćanju novinarima izrekao sličan stav: „Samo želim da kažem da igrači u timu predstavljau svakoga u Francuskoj, multikulturalno društvo Francuske.
Kada zastupamo Francusku znamo da igramo za multikulturalnu francusku naciju. Želim da naši navijači znaju da se mi zaista borimo za ovaj dres. Kulturalni miks Francuske je zastupljen u ovom timu i mi smo odlučni u namjeri da osvojimo srca navijača tako što ćemo se zaista boriti za ovaj dres. To nije samo borba za 24 mjesta u reprezentaciji, već za cijelu naciju“.
Bilo je istovremeno nečega čudnog i lijepog u ovim riječima. Kada su one prvi put izgovorene krajem 1990-ih, naročito poslije pobjede na Svjetskom prvenstvu 1998, ta ideja je bila inovativna: Francuska, tražeći modele za svoju neizbježno mulikulturalnu budućnost, mogla je da ih nađe u svom fubalskom timu. Međutim, s obzirom na sve što je od tada bilo – usponi i padovi tima, rasistički skandali u francuskoj fudbalskoj federaciji, beskrajna agresija tvrdolinijaša protiv obojenih igrača – Sakovi komentari činili su se kao da su izvan vremena.
Belgija– država bez nacije
Ali ako Francuska ima više različitih vizija toga šta znači biti Francuz - neka vrsta suficita nacije, onda Belgija ima suprotan problem: deficit nacije. Šta je Belgija, na kraju krajeva? (Puna istina: Ja sam Belgijanac, koji je napustio zemlju kada sam imao svega tri nedjelje i od tada se vraćam samo u porodične posjete.) Belgija postoji već neko vrijeme, od kako je revolucija inspirisana jednom operom dovela do nezavisnosti od Holandije 1830.
Što se tiče njene vojne istorije, Belgija je zemlja čuvena po raznim porazima, obično od ruku Njemaca, i svojoj kolonijalnoj istoriji, poznatoj po jednoj od najnemilosrdnijih eksploatacija radne snage u savremenoj istoriji, u Belgijskom Kongu kralja Leopolda. A u proteklih pola vijeka ona je upletena u čini se beskrajni konflikt između dvije jezičke grupe, flamanaca i valonaca.
Belgijanci mogu biti relativno ponosni na svoj građanski rat, i zaista bi trebalo da ga ponude kao izvozni proizvod drugim zemljama: niko nije, koliko znam, poginuo u tom konfliktu. Umjesto toga, ratovanje je bilo na frontu škola, glasačkih mjesta, jezičkih programa i davanja imena ulicama.
Sastav Belgije (FOTO:en.wikipedia.org )
Ugledni i drevni univerzitet u Levenu podijeljen je kao rezultat te borbe. Moj ujak, koji je tamo studirao, pričao mi je kako je biblioteka doslovno podijeljena na pola, kao hiruški precizna podjela imovine u velikom nacionalnom razvodu.
U svijetu postoji broj zemalja koja su nacije bez države. Belgija je nešto drugačije: moglo bi se reći da je to država bez nacije. U jednom periodu 2010-11. Belgija nije imala vladu čak 19 mjeseci - tačnije 541 dan - jer partije podijeljeno po jezičkim i drugim linijama nisu mogle da se slože u izboru premijera. Ova zemlja postavila je rekord u vremenu bez vlade u demokratiji (ko bi rekao da je to kategorija?), ali to uopšte nije bilo toliko bitno, jer je birokratija funkcionisala dobro i bez nje a političari su na kraju postigli dogovor jer su shvatili da je stanovništvo shvatilo da su oni, više ili manje, suvišni.
Belgijanci su puno toga, osim izvora šala, dobrih kuvara, dobrog piva, bivša kolonijalna sila i prijestonica Evrope. Ono što ni u kom slučaju nisu to je nacija. Pa je bilo zapanjujuće i osvježavajuće vidjeti da Belgija poprima oblik nacije na jednom drugom mjestu a da nije samo u glavi kralja: na fudbalskom terenu. Ono što ovu priču čini naročito intrigantnom je činjenica da su djeca afričkih migranata ti koji stvaraju belgijsku naciju.
Nekoliko mjeseci prije nego što je Sako dao golove u Parizu, belgijski „Crveni đalovi“ kvalifikovali su se za Mundijal prvi put od 2002. Na tom putu su stekli mnoge obožavaoce. Međutim, posmatrači su primijetili nešto drugo: sa belgijskom reprezentacijom se dešava nešto poput onoga što se desilo francuskom timu 1998. Mnogi igrači su djeca imigranata, ili su u pojedinim slučajevima migrirali kao djeca u Belgiju. Ovo je prvi belgijski nacionalni tim koji ima grupu igrača afričkog porijekla, što je odraz kolonijalne istorije ove zemlje i postkolonijalne migracije.
Međutim, oba gola na utakmici protiv Hrvatske na kvalifikacijama postigao je Lukaku, dijete migranata koji su došli u Belgiju iz Demokratske Republike Kongo. „Ovo su vjerovatno bila dva najljepša gola moje karijere. Sigurno ću ih se dugo sjećati“, kazao je poslije meča. Lukaku je rođen u Antverpenu, gradu koji je decenijama središte flamanskih nacionalista i antiimigracione politike. Odrastajući tamo, često je imao prilike da čuje na ulicama Antverpena kako se ljudi žale da imigranti predstavljaju opasnost po budućnost zemlje. Kada je Lukaku osigurao Belgiji mjesto na najvećem fudbalskom takmičenju u svijetu, izazvavši slavlje na stadionu i u cijeloj zemlji, činilo se da je barem djelić pravde zadovoljen.
Simboli novog društva
Premda su se pojedini žalili na multietničku prirodu reprezentacije, navijači su uglavnom s entuzijazmom prihvatili tim jer su, iznad svega, odahnuli što će ponovo svoj tim vidjeti na međunarodnoj sceni.
Članak o ovoj reprezentaciji iz 2012, naslovljen „Crveni đavoli sa svake strane“, u kome se proslavlja različitost i ističe da je ona uzrok belgijskog uspjeha. Belgijski trener po imenu Sahid objasnio je da su mladi igrači imigranstkog porijekla inspirisani prisustvom igrača iz različitih zemalja u reprezentaciji: „Danas, zahvaljujući savrešnoj integraciji reprezentativaca koji su djeca imigranata, mnogi mladi Afrikanci shvataju da ih sistem ne isključuje.
Kada vidite Crvene đalove na terenu, u njihovim crveno-crnim dresovima, poželite da budete Belgijanac
Sve je samo pitanje talenta“. Jedan mladi igrač na akademiji u Antverpenu – gdje je Lukaku rođen i gdje je počeo da igra – poručio je: „I ja želim da postanem kao Lukaku. Moji roditelji su iz Konga. Ali ja sam Belgijanac. Belgija je moja domovina. Zato ću nositi dres Crvenih đavola“.
Da li će igrači poput Lukake postati ona vrsta simbola za Belgiju koji su Lilijan Turam i Zinedin Zidan bili za Francusku? To će zavisiti od toga kako Belgijanci prođu na Mundijalu, i od toga da li igrači odluče da se predstave kao simboli. Vensan Kompani, koji je porijeklom iz Konga, pokazao je da je voljan i spreman da bude simbol. Na Tviteru je prokomentarisao prošlogodišnje izbore u Francuskoj – ističući da to radi jer je lakše komentarisati francusku nego belgijsku političku scenu – i u tome bio prilično šaljiv.
„Dva kandidata za šefa države: Fransoa Oland ne voli bogate, a Nikola Sarkozi ne voli strance. Tamo bih bio u nevoljji“. Ali poput mnogih francuskih fudbalera, prije svega poput Lilijana Turama, Kompani je kritikovao Sarkozija, nazivajući ga „nestabilnim dvoličnim likom“ čije su „politike opasne jer se zasnivaju na eksploatisanju straha naroda“. Kompani na Tviteru takođe se obraća na više jezika: francuskom, flamanskom i engleskom.
Lukaku i drugi igrači se toliko ne osvrću na politiku. Ali, u nekom smislu, njihovo samo prisustvo predstavlja jednu vrstu politike ili, u najmanju ruku, obećanje jednog različitog uzora. Granica u konfliktu u Belgiji je uglavnom jezik, premda je jezik služio i kao zamjenik za one koji su govorili o kulturalnim i etničkim razlikama između Valonaca i Flamanaca. Pa šta je Lukaku? Šta je Kompani? Šta je Felain? Valonac ili Flamanac? Za mlade Belgijance, koji sebe smatraju Evropljanima koliko i Belgijancima, i koji su siti konflikata uz koje su odrasli, nacionalni tim može da posluži kao simbol nečega što je iznad toga, nečega novog.
Kada vidite Crvene đalove na terenu, u njihovim crveno-crnim dresovima, poželite da budete Belgijanac. Ovog ljeta, naročito ako tim dobro prođe na Mundijalu – za što sigurno ima potencijala – populacija ove malene, problematične zemlje u Evropi mogla bi da naraste. Fudbal ne može da promijeni svijet, kamoli naciju. Ono što, međutim, može je da ponudi – barem na terenenu – jednu bolju viziju svijeta.
GUT D'OR – dom francuske reprezentacije
Uz Sakoa, Patris Evra je bio jedan od ključnih igrača u meču Francuske protiv Ukrajine. Samo njegovo prisustvo na terenu je mnoge iznenadilo. Na kraju krajeva, on je arihitekta čuvenog štrajka francuskih igrača na Svjetskom kupu 2010.
Oni su odbili da igraju pošto je njihov saigrač Nikola Anelka izbačen iz tima zbog ispada protiv trenera tokom jednog meča, čiji su djelovi „krasili“ stranice sportskog lista „L'Ekip“. Evra je jedan period proveo u „egzilu“. Anelka se nikada nije vratio, ali je Evrin povratak pod Dešamom bio taktički i psihološki dobar potez. Evra je rođen u Dakaru, njegova majka na Zelenortskom Ostrvu i otac je porijeklom iz Gvineje.
Porodica se preselila u Brisel kada je Evra bio dijete – otac je radio za senegalsku ambasadu – a zatim u jedno predgrađe Pariza. Sako je, takođe, senegalskog porijekla: njegovi roditelji su migrirali u Francusku prije nego što se on rodio i odrastao je u četvrti Got d'Or u XVIII okrugu Pariza, koje ima veliku zapadnoafričku populaciju. Ovi igrači su dio velike afričke grupe koja je bila od ključnog značaja za pobjedu Francuske, među kojima su i mlada zvijezda Pal Pogba, čiji su roditelji iz Gvineje, i Blai Matudi, čiji je otac iz Angole.
Kao što je slučaj sa većinom reprezentativaca, oni su uglavnom odrasli u pomenutom predgrađu Pariza. Premda je u reprezentaciji i ranije bilo velikih igrača afričkog porijeka – Patrik Vijera, Klod Makelele i Žan Tigana – danas ih je sve više. Srce tima iz 2006. činili su ljudi sa Antila – Tijeri Anri, Vilijam Galas, Erik Abidal, Lilijan Turam, Flora Maluda – ali je danas tim, više nego ikad, afrički.
Preveo: Miloš Rudović
Galerija
Bonus video:
