Uklanjanje prefiksa "tajno" sa dokumenta kojim je raspolagala američka Agencija za nacionalnu bezbjednost (NSA) donijelo je nove detalje o privatnom ratu Josipa Broza Tita i Staljina koji umalo nije prouzrokovao treći svjetski rat.
U "Izbjegavanju Armagedona", kako je dokument nazvan, NSA govori o odlučnosti Staljina da po svaku cijenu uništi Tita i "njegov otpadnički komunistički režim".
Staljina je razljutilo niz Titovih poteza, a gnijev je dostigao vrhunac kada se aktuelizovao Grčki problem i Titova pomoć (oko 10.000 "dobrovoljaca"), komunistima koji su se borili u toj zemlji
Pošto je Jugoslavija odbila da postupi po Staljinovim savjetima, te napusti komuniste u Grčkoj, Staljin je insistirao na kažnjavanju, pa je pored izbacivanja iz Informbiroa, započeta i fanatična propaganda koja je za cilj imala da predstavi Tita i njegovu vladu za "špijunske udruženja", lutke odane američkom i britanskom imperijalizmu
Ubrzo je Sovjetski blok počeo sa "čistkama" Titovih saveznika, a najtemeljnije u Mađarskoj, prvoj liniji uz jugoslovensku granicu. Na taj način počeo je "obavještajni rat epskih proporcija" između Jugoslavije i Sovjetskog saveza
I Tito je nastojao da oslobodi svoj režim prosovjetskih elemenata, te je počeo čišćenje partije, vojske i tajne policije poznat kao "lov na izdajice" koje je nazivao "ibeovci", piše u dokumentu NSA, čiji autor i porijeklo nisu poznati ali stoji i napomena da iznijeta mišljenja nisu i službeni stav Agencije.
Staljinovi sateliti i planiranje napada
Dokument, pored propagandnog rata između dvije države i partije, govorio i o Staljinovoj vojnoj akciji koja je djelovala kao realna opcija "pošto su subverzije i sabotaže propale". To su potvrdili i izvori koji se pominju u dokumentu. Jedan od njih je i mađarski dezerter general Bela Kiralj.
Prema Kiraljevim riječima, Mađarska narodna armija trebalo je da probije jugoslovensku odbranu u Vojvodini. To bi otvorilo vrata ka Beogradu koji je trebalo da zauzmu sovjetske oklopne trupe.
Destabilizacija, a onda i uništenje Jugoslavije, postali su glavni razlog postojanja "armija satelita" (armija Istočnog bloka), a propaganda je u tim državama bila izuzrtno izražena.
Namjera mađarske vojske, kako je ispričao general-pukovnik Mihalj Farkaš, bila je da se suprotstavi "agresiji titoističkih bandita protiv svete teritorije naše socijalističke otadžbine"
Sovjeti su potom oformili specijalne borbene jedinice, uključujući i tri internacionalne brigade u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj, žestoko prijeteći Beogradu. Pogranični incidenti postali su veoma učestali.
Interesovanje Zapada
Zemlje Zapada su kako se razdor zahuktavao postale zainteresovane za jugoslovenske prilike, pa tako U avgustu 1950. godine CIA pravi procjene CIA da bi jugoslovenska armija imala šanse protiv trupa Rumunije, Mađarske i Bugarske. Međutim, prisustvo šest sovjetskih divizija u tim armijama, značilo bi poraz Jugoslavije
Svjesni alarmantnosti situacije i činjenice koliko jugoslovenski otpor zavisi od količine i brzine zapadne pomoći pojedini senatori upozoravaju da bi "sovjetski napad na Jugoslaviju lako mogao da predstavlja uvod u treći svjetski rat."
Kako bi spremile jugoslovensku vojsku za rat, Sjedinjene Države su stvorile šemu pomoći.
Vašington je tako, u godini poslije invazije na Koreju obezbjedio 77,5 miliona dolara pomoći za Beograd. Do sredine pedesetih godina, vojna pomoć je ukupno iznosila pola milijarde dolara.
General Koča Popović, juna 1951. godine odlazi u posjetu Vašingtonu radi zajedničkih vojnih planova. Za mnoge tada, pomoć koju je Vašington ponudio Beogradu bila je sve sem očekivana.
J. V. Staljin
Prije razlaza sa Moskvom, radikalni režim u Beogradu bio je u zapadnim medijima ozačen kao sovjetski satelit broj jedan, a odnosi između Jugoslavije i SAD su bili napeti.
Sovjetske prijetnje su, međutim, promijenile odnose, pa u septembru 1951. godine obavještajna zajednica Sjedinjenih Država, označava Jugoslaviju kao vrijednu i pouzdanu branu od Sovjetskog Saveza
Jugoslavija kao NATO članica
Planovi koje je CIA imala za Jugoslaviju predviđali su pristupanje NATO savezu, uz Grčku, Tursku i Španiju, što bi bilo glavno pojačanje alijansi za eventualni rat protiv Sovjetskog bloka. Pitanje sovjetske invazije svelo se na pitanje vremena. NATO je u tom scenariju vidio Jugoslaviju kao štit za ranjive Italiju i Grčku.
Iscrpnim planovima bili su predviđeni svi mogući scenariji, pa je tako u septembru 1951. godine Vrhovna komanda saveznika u Evropi naredila da će Italija biti branjena na reci Soči, koja je velikim dijelom bila na jugoslovenskoj teritoriji.
Uprkos velikoj vojnoj pomoći koju je Zapad pružao Jugoslaviji, strah od sovjetske invazije rastao je u zemljama NATO.
U februaru 1951. godine britanski vojni vrh je objavio da će sovjetski napad na Jugoslaviju dovesti do trećeg svjetskog rata. I Vašington je smatrao da bi napad na Jugoslaviju mogao biti uvod u globalni rat.
Opcija nuklearnog rata
Svjesni činjenice da ne mogu ostvariti prednost kada je riječ o konvencionalnom naoružanju u NATO krugovima se tako opcija nuklearnog oružja sve češće spominjala kao opcija.
U nedjeljama poslije invazije Koreje, Vašington je prihvatio opciju da iskoristi nuklearno oružje kako bi odbranio Jugoslaviju. To bi svakako proizvelo i odgovor s druge strane i teško da bi bilo moguće izbjeći "nuklearni rat".
Iako je sve išlo ka tome sovjetski napad nikad se nije desio. General Kiralj je posvjedočio da su finalne pripreme za napad na Tita kulminirale u u toku američke invazije na Koreju. Ali razvoj događaja na Korejskom poluostrvu je bio neočekivan za Sovjete.
Moskva je rezonovala: Ako je Amerika uložila takav napor kako bi spasila Koreju, kako će se onda angažovati da spase strateški važnog Tita?
Pitajući se koliko je Amerika spremna da ide daleko, da li je spremna da uđe u sukob i po cijenu nuklearnog rata, Staljin nesiguran odlaže planiranu invaziju. Prema Kiraljevim rečima, američka jaka odbrana Južne Koreje odvratila je Staljina od invazije.
Planovi Titove likvidacije
Sa planovima o invaziji stavljenim po strani Staljin se vratio planovima za ubistvo Tita. U posljednji plan o Titovom ubistvu bio je umiješan sovjetski ilegalac Josif Griguljevič, poznat kao "Maks", koji je bio zadužen za prvi neuspješan atentat na Trockog. Griguljevič je trebalo da ubije Tita otrovnim gasom
Prema Pavelu Sudoplatovu, ekspertu MGB-a, to je bilo veoma naivno i djetinjasto. I nikada se nije dogodilo. MGB, preteča KGB-a, šalje 1. marta 1953. godine izvještaj Staljinu u kome objašnjava da "Maks" nije poslat u Beograd.
Izvještaj koji je stigao do Staljina bio je, vjerovatno, i posljednji koji je pročitao pošto je narednog dana umro od moždanog udara. Njegova opsesija Titom trajala je do posljednjeg trenutka.
Galerija
Bonus video:
