POLITIČKO NASLJEĐE

Benjamin Netanjahu: Taktički genije, strateški idiot

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu mora da odgovori na ključna pitanja o budućnosti zemlje
9 komentar(a)
Ažurirano: 22.02.2019. 11:22h

U normalnom vremenu i u jednom normalnoj zemlji, Benjamin Netanjahu bio bi politički gigant. Netanjahu je, u ovom trenutku, drugi premijer sa najdužim stažom u istoriji Izraela. Ove sedmice, kada Izraelci izađu na birališta, on će vjerovatno osvojiti treći mandat. Tokom njegovog mandata Izrael je doživio ekonomsku renesansu, tokom koje je ova zemlja postala genije u oblasti visoke tehnolohije. U periodu kada je svjetska ekonomija u rasulu, Izrael je nastavio sa snažnim rastom.

Nijedan jedini Izraelac nije poginuo u napadima bombaša samoubica u ovom mandatu, 2009-2012 – ukoliko se uporedi sa prosjekom od više od 100 godišnje u prvim godinama ovog milenijuma. Izrael je izbjegao velike vojne angažmane. Nedavno bombardovanje Gaze bilo je – prema izraelskim standardima – relativno ograničen angažman.

Netanjahu se svojom taktičkom pronicljivošću, takođe, izborio sa veoma teškim međunarodnim okruženjem. Mnogi su prognozirali da će previranja u arapskom svijetu pokrenuti pobunu među Palestincima. Za sad se to nije desilo. Izrael uz veliku bojazan prati razvoj događaja u Siriji i Egiptu – ali je njena nacionalna bezbjednost, za sad, netaknuta. Izraelski premijer je, takođe, imao ključnu ulogu u ubjeđivanju međunarodne zajednice u pravcu uvođenja još oštrijih sankcija Iranu.

Netanjahu se, čak, otvoreno usprotivio predsjedniku Sjedinjenih Država – za to, očigledno, ne plativši nikakvu cijenu. Kada je Barak Obama stupio na vlast 2009, njegova administracija zatražila je obustavu gradnje izraelskih naselja na okupiranim palestinskim teritorijama. Međutim, Netanjahu i njegova vlada nastavili su sa gradnjom. Na kraju, Obama je bio taj koji je zažmurio na jedno oko. S obzirom na sve, nije teško shvatiti zašto će izraelski izbori 22. januara vjerovatno rezultirati Netanjahuovim reizborom.

Treći mandat obično bi garantovao jednom političaru počastvovano mjesto u udžbenicima iz istorije njihove nacije.

Umjesto, postoji velika šansa da buduće generacije na Netanjahua gledaju kao na čovjeka koji je katastrofalno podrio jevrejsku državu – time što nije uspio da odgovori na velika pitanja o njenoj budućnosti.

Najveće od svih pitanja tiče se budućnosti Palestinaca. Šokantan je podatak da Izrael okupira Zapadnu obalu već gotovo 50 godina – od Šestodnevnog rata 1967. Izraelcima je sigurno primaljivo da vjeruju da ova situacije može trajati zauvijek. Ne može.

Mada je u ovom trenutku za Izraelce život sladak, njihovo međunarodno okruženje sve brže propada. Izrael je nekada imao pristojne odnose sa dvije najvažnije vlade u regionu – egipatskom i turskom. Ali ovim dvijema zemljama sada upravljaju vlade koje su, do različitih granica, islamističke, i one su sve nevoljnije da prihvate izraelsku dugogodišnju dominaciju nad Palestincima.

Izrael, takođe, gubi podršku na Zapadu. Izraelci su bili opravdano preneraženi gotovo potpunim nedostatkom podrške evropskih država na nedavnom glasanju u UN o unapređenju palestinskog statusa. Čak su i Njemci, obično lojalni u podršci jevrejskoj državi, odbili da stanu iza Izraela.

Izraelci se tješe time da i dalje imaju čvrstu podršku Sjedinjenih Država. Ali, da li je tako? Obamino nominovanje Čaka Hejgela za ministra odbrane Sjedinjenih Država šalje snažan signal. Hejgel je privukao gnjev izraleskog lobija isticanjem očiglednog – da interesi Izraela i Sjedinjenih Država nisu isti.

Netanjahu na riječima podržava Obaminu administraciju kada je u pitanju rješenje o dvije države. Ali njegova djela govore drugačije. Nastavlja se sa gradnjom naselja, a izraelska vlada je ponizila i podrila umjereno palestinsko rukovodstvo na Zapadnoj obali.

Istina je da Netanjahu nema dugoročnu strategiju za okupirane teritorije – ili, u najmanju ruku, nijednu koju može javno predstaviti. Time je stvoren jaz koji mogu iskoristiti ultra desničari. Rastuća sila na izraelskim izborima je partija Jevrejski dom, koja traži zvaničnu aneksiju 60 odsto Zapadne obale na kojoj je ogronmna većina izraelskih naselja. Tim planom bi izraelsko državljanstvo dobilo između 50.000 i 100.000 Palestinaca koji žive u prisvojenim oblastima. Time bi ograničili milione drugih Palestinaca na preostalu oblast, gdje bi živjeli bez političkih prava ili državljanstva.

Takav predlog bi iscrpio palestinske nade o državljanstvu i pretvorio preostale tragove Zapadne obale u patetični Bantustan. Nezakonita aneksija bi uništila preostali međunarodni legitimitet Izraela – i vjerovatno pokrenula treći palestinski ustanak.

Ipak, maštanje o aneksiji nije ograničeno na partiju Jevrejski dom. Ono takođe stiče snagu unutar Netanjahuovog sopstvenog Likuda. Kao što je Danijel Livaj iz Evropskog savjeta za spoljne odnose ocijenio: „Najočitija crta ovih izbora je rastuća snaga desničarskih snaga koje su otvoreno aneksionističke“.

Netanjahu nije javni aneksionista. Ali njegova podrška gradnji naselja i njegov neuspjeh da se izbori sa palestinskim umjerenjacima čini se da taktički cilja na istu metu – dok izbjegava otvorenu konfrontaciju sa spoljnim svijetom on nastavlja sa lažnom posvećenošću rješenju o dvije države.

Takva politika je taktički podmukla – ali ne nudi stratešku viziju. Netanjahu bi se ove sedmice mogao trijumfalno vratiti na vlast. Ali rizikuje da vodi Izrael u katastrofu.

Preveo: Miloš Rudović

Galerija