KATINSKA ŠUMA

SAD ćutale o stravičnim zločinima da se ne zamjere Staljinu

Komitet je ustanovio da je Ruzveltova administracija spriječila da javnost sazna za zločin
7 komentar(a)
Ažurirano: 20.09.2012. 12:19h

Američki ratni zarobljenici poslali su tajne šifrovane poruke Vašingtonu sa vijestima o sovjetskim zvjerstvima: u Katinskoj šumi, na zapadnoj ruskoj granici, 1943. vidjeli su redove leševa u poodmakloj fazi raspada, što je bio dokaz da ih nisu mogli ubiti nacisti koji su nešto ranije okupirali tu oblast.

Ovo svjedočanstvo o neslavnom masakru poljskih oficira je možda moglo umanjiti tragičnu sudbinu koja je zadesila Poljsku pod Sovjetima, smatraju pojedini stručnjaci. Umjesto toga, piše Asošiejtid pres (AP), ono je misteriozno nestalo u srcu američke moći.

Postoji dugogodišnja sumnja da predsjednik Frenklin Delano Ruzvelt nije želio da ljuti Josifa Staljina, saveznika na koga su Amerikanci računali kako bi porazili Njemačku i Japan u Drugom svjetskom ratu.

Dokumenta koja su objavljena u ponedjeljak doprinijela su uvjerenju da je zataškavanje na najvišim nivoima američke vlade pomoglo da se prikrije krivica Sovjeta za ubistvo oko 22.000 poljskih oficira i drugih zatvorenika u Katinskoj šumi i na drugim lokacijama 1940.

Ovaj izvještaj se nalazi među oko 1.000 stranica sa kojih je skinuta oznaka „povjerljivo“ i koje je Američki nacionalni arhiv počeo od ponedjeljka objavljivati na internetu. Istoričari koji su imali uvid u dokumenta nekoliko dana prije zvanične objave smatraju ih veoma značajnim. Najdramatičnije otkriće do sada je dokaz o tajnim šiframa koje su dva američka ratna zarobljenika poslala – što istoričari do sada nisu znali i što potkrepljuje tvrdnju da je Ruzveltova administracija bila relativno rano upoznata sa sovjetskim zvjerstvima.

Memorijalni centar u Varšavi

Objavljena dokumenta takođe pokazuju da su se Sjedinjene Države držale stava da ne mogu sa sigurnošću odrediti krivicu sve dok Rusi nisu priznali 1990 – što je izjava koja djeluje neubjedljivo s obzirom na veliki broj dokaza sovjetske krivice koji su se već bili pojavili decenijama ranije. Istoričari kažu da ovaj materijal pomaže da se rasvijetli priča šta je i kada bilo poznato Sjedinjenim Državama.

Sovjetska tajna policija ubila je 22.000 Poljaka hicima u potiljak. Cilj im je bio da eliminišu vojnu i intelektualnu elitu koja bi pružila žestok otpor uspostavljanju sovjetske kontrole u svojoj zemlji. Ubijeni muškarci bili su među najstručnijim Poljacima – oficiri i rezervni oficiri koji su u civilu radili kao ljekari, advokati, nastavnici i drugi stručnjaci. Gubitak ovih ljudi predstavljao je dugoročnu ranu za poljsku naciju.

Prvih godina poslije rata, bijes određenih američkih zvaničnika zbog prikrivanja podstakao je formiranje specijalnog komiteta američkog kongresa radi istraživanja slučaja Katinske šume. U završnom izvještaju objavljenom 1952, Komitet je naveo da nema sumnje u krivicu Sovjeta i nazvao masakr „jednim od najvarvarskijih međunarodnih zločina u svjetskoj istoriji“. Komitet je ustanovio da je Ruzveltova administracija spriječila da javnost sazna za zločin. Takođe je preporučio da vlada podigne optužnice protiv Sovjeta pred međunarodnim tribunalom – što nikada nije urađeno. Uprkos snažnim zaključcima Komiteta, Bijela kuća je decenijama ćutala o Katinskoj šumi, pokazujući da nije voljna da se bavi pitanjem koje bi doprinijelo političkim tenzijama sa Sovjetima tokom Hladnog rata.

Komitet je ustanovio da je Ruzveltova administracija spriječila da javnost sazna za zločin

Bio je maj 1943. u Katinskoj šumi – oblasti Rusije koju su Njemci 1941. oteli od Sovjeta. Grupu američkih i britanskih ratnih zarobljenika, protiv njihove volje, Njemci su poveli da budu očevici užasne scene na proplanku okruženom borovima: masovne grobnice pune leševa u dobro sašivenim poljskim oficirskim uniformama.

Amerikanci – kapetan Donald B. Stjuart i potpukovnik Džon H. Van Vliet junior – mrzjeli su naciste i nisu željeli da vjeruju Njemcima. Bili su svjedoci njemačke okrutnosti, a Sovjeti su im, na kraju krajeva, bili saveznici. Njemci su se nadali da će ratne zarobljenike iskoristiti za propagandu i da će pomutiti odnose između Sovjetskog Saveza i njegovih zapadnih saveznika.

Dokaz sovjetske krivice?

Međutim, vraćajući se u logor, Amerikanci su bili ubijeđeni da su upravo vidjeli dokaz sovjetske krivice. Poodmakla faza raspada leševa im je govorila da su bili ubijeni mnogo ranije, još dok su Sovjeti kontrolisali tu oblast. Takođe su vidjeli pisma, dnevnike, identifikacione pločice, isječke iz novina i druge predmete – nijedan kasnijeg datuma od proljeća 1940 – koji su bili izvađeni iz grobova. Ono što ih je najviše uvjerilo u sovjetsku krivicu bilo je dobro stanje čizama i uniformi ubijenih: to im je govorilo da ti ljudi nisu živjeli dugo nakon što su zarobljeni.

Stjuart je pred kongresnim komitetom svjedočio o tome što je vidio, a Van Vliet je napisao dva izvještaja o Katinskoj šumi 1945. i 1950, od kojih je prvi misteriozno nestao. Međutim, novoobjavljena dokumenta pokazuju da su, dok su još uvijek bili u zarobljeništvu, obojica njih poslali tajne šifrovane poruke vojnoj obavještajnoj službi u kojima su naveli da smatraju da su Sovjeti krivi. Ovo je značajno otkriće jer pokazuje da je Ruzveltova administracija veoma rano dobila informacije o sovjetskoj krivici od vjerodostojnih američkih izvora – i da ih je ipak ignorisala zbog savezništva sa Staljinom.

Iz novoobjavljenih dokumenata takođe se može vidjeti da je Stjuartu 1950 – malo prije nego što je kongresni komitet počeo sa radom – naređeno da nikada ne priča o tajnim porukama o Katinskoj šumi.

Američko zataškavanje je odložilo da se u SAD u potpunosti shvati priroda staljinizma – ono što se shvatilo kasnije kada su Sovjeti testirali atomsku bombu 1949.

Kristina Piorkovska, autorka nedavno objavljene knjige „Očevici sa engleskog govornog područja o Katinskoj šumi: nedavna istraživanja“, otkrila je dokumenta koja se odnose na šifrovane poruke prije manje od mjesec. Ona je jedan od nekoliko istraživača koji su vidjeli materijal prije nego što je zvanično objavljen.

Ona je u svom istraživanju već potvrdila da su Stjuart i Van Vliet bili „korisnici šifara“ koji su slali poruke o drugim pitanjima. Međutim, ovo je prvi put da se otkriva da su govorili o Katinskoj šumi, navodi ona.

Drugi stručnjak za ovo pitanje koji je upoznat sa dokumentima, Alen Pol, autor knjige „Katin: Staljinov masakr i trijumf istine“, kazao je za AP da je ovo otkriće „potencijalno eksplozivno“. On je kazao da se ovaj materijal ne pojavljuje u zapisu sa kongresnih saslušanja 1951-1952. i čini se da je takođe bio prikriven.

On tvrdi da je američko zataškavanje odložilo da se u SAD u potpunosti shvati priroda staljinizma – ono što se shvatilo kasnije kada su Sovjeti testirali atomsku bombu 1949. i pošto su se Poljska i ostatak istočne Evrope već bili našli iza gvozdene zavjese.

„Poljaci su mnogo prije okončanja rata znali kakve su bile Staljinove namjere“, kazao je Pol. „Odbijanje Zapada da ih sasluša u vezi sa Katinskom šumom predstavljalo je razorni udarac koji im je sudbinu učinio još gorom“.

Francišek Hercog

Istorijski zapisi sadrže i druge dokaze sa je Ruzvelt 1943. znao za sovjetsku krivicu. Jedna od najvažnijih poruka koja se našla na Ruzveltovom stolu je opsežan i detaljan izvještaj koji mu je poslao britanski premijer Vinston Čerčil. U izvještaju, koji je napisao britanski ambasador pri poljskoj vladi u egzilu, Oven O’Mali, istaknuta je sovjetska krivica za događaj u Katinskoj šumi.

„Sada je dostupno mnogo negativnih dokaza“, napisao je O’Mali „čiji ukupan utisak baca ozbiljne sumnje na rusko poricanje odgovornosti za masakr“.

Tek u posljednjim danima sovjetske hegemonije nad istočnom Evropom, reformistički lider Mihail Gorbačov je javno priznao sovjetsku krivicu u Katinskoj šumi, što je bio ključni korak za pomirenje između Rusije i Poljske.

Jedno je ne znati, a drugo ne željeti da znaš

Ćutnja američke vlade izvor je dubokog nezadovoljstva za mnoge Amerikance poljskog porijekla. Jedan od njih je i Francišek Hercog (81) iz Konektikata čiji su otac i stric stradali u masakru. Nakon Gorbačovljevog priznanja 1990, nadao se da će i američka strana pokazati veću otvorenost i tri puta je pokušao da dobije izvinjenje od predsjednika Džordža Buša Starijeg.

„To ih neće oživjeti“, pisao je Bušu. „Ali će pružiti moralnu satisfakciju udovicama i siročadima žrtava.“

Odgovor koji je od Stejt departmenta dobio 1992. ga nije zadovoljio. Njegova prepiska s vladom se takođe nalazi među novoobjavljenim dokumentima, a AP ju je dobio ranije iz Buševe predsjedničke biblioteke.

„Smatram da američka vlada to nije željela da zna jer im to nije odgovaralo.“

Pismo od 12. avgusta 1992. koje je potpisao Tomas Gert, tadašnji zamjenik direktora kancelarije za istočnoevropska pitanja, pokazuje vladinu tvrdnju da do Gorbačovljevog priznanja nisu imali neoborivih dokaza: „Američka vlada nikada nije prihvatila sovjetsku tvrdnju da nije odgovorna za masakr. Međutim, u vrijeme kongresnih saslušanja 1951-1952, SAD nisu raspolagale činjenicama kojima bi se nedvosmisleno mogli oboriti sovjetski navodi da je ove zločine počinio Treći rajh. Ove činjenice, kao što znate, nisu bile otkrivene do 1990, kada se Rusija zvanično izvinila Poljskoj.“

Hercog je izrazio nezadovoljstvo zbog odgovora.

„Velika je razlika između ne znati i ne željeti da znaš“, kazao je Hercog. „Smatram da američka vlada to nije željela da zna jer im to nije odgovaralo.“

Prevela i priredila: Danka Vraneš Redžić