Od juče novi britanski premijer, a još od 2016. godine jedan od najistaknutijih aktivista za Bregzit, Boris Džonson naslijedio je političku krizu koja i dalje izgleda da je daleko od rješenja, piše danas u komentaru američka TV CNN.
Međutim, pristalice Džonsona vjeruju da ga njegov optimizam čini pravim čovjekom za posao izvlačenja Velike Britanije iz bregzitske rupe u koju je upala, a među tim pristalicama izvjesno je i Donald Tramp.
Nađeno je mnogo sličnosti Džonsona i Trampa. To poređenje izgleda da voli predsjednik Sjedinjenih Država. U utorak uveče, Tramp je rekao: "Govore: Britanski Tramp... ljudi kažu da je to dobra stvar. Oni tamo me vole. To su htjeli. To im je potrebno".
Ako se i previdi činjenica da su Džonsona zapravo izabrali članovi Konzervativne partije (0,2 odsto stanovništva), a ne birači zemlje u cjelini, kao i da u Velikoj Britaniji zapravo ne vole Trampa, iz više razloga to nije poređenje kojim bi Džonson bio zadovoljan.
Prvo, to poređenje ustvari i ne stoji. Mnogo je razloga za kritikovanje Džonsona. On je godinama pisao nevjerovatno kontroverzne stvari u novinskim kolumnama i izgovarao na javnim tribinama: Jedna od najčešće pominjanih je i njegova izjava da muslimanske žene koje nose veo "izgledaju kao poštanski sandučići".
Džonson je rasističkim izrazima opisivao ljude iz Britanskog komonvelta. Ali on ni blizu ne dostiže antimigrantsku retoriku koja se često čuje od Trampa. Iako je Džonson govorio o kontroli imigracije, on je pristalica doseljavanja, što se i može očekivati od bivšeg gradonačelnika liberalnog, kosmopolitskog Londona. A nezamislivo bi bilo da će ikada reći da britanski građani koji su etnička manjina "treba da se vrate odakle su došli", ako im se ne dopada njegova politika - što Tramp jeste izgovorio.
Džonson je, kao i Tramp, za smanjenje poreza bogatih. Ali za razliku od Trampa, on nije ekonomski protekcionista. Džonson vjeruje da je jedna od glavnih prednosti Bregzita to što će britansku ekonomiju otvoriti ostatku svijeta. I, kao što se može očekivati od bivšeg ministra inostranih poslova, Džonson je internacionalista, čega se ni najmanje ne stidi.
Konačno i vjerovatno najvažnije u čemu se njih dvojica razlikuju, jeste to što Džonson zapravo treba da ujedini svoju zemlju. Šta god se mislilo o njemu kao čovjeku, i o njegovoj politici, Džonson - za razliku od Trampa - ne može da preživi igrajući samo na svoju bazu.
Ako Džonson želi da izvede Bregzit i da potom pobjedi na opštim izborima u zemlji toliko podijeljenoj kao što je Velika Britanija, on mora pridobiti ljude iz cijelog političkog spektra. S obzirom na to da je još od detinjstva želio posao premijera, malo je vjerovatno da bi Džonson koristio jezik podjele kao Tramp. To jednostavno nije on.
Kritičari Džonsona često ukazuju na plakat koji je napravila njegova zvanična kampanja za Bregzit, "Liv" (Leave - Otići), s upozorenjem na masovnu imigraciju iz Turske. Plakat je bio dezinformacija: aludirao je da će se Turska uskoro pridružiti EU, iako neće. Ali nije bila netačna poenta o EU koja je tu izneta: da je kretanje sasvim slobodno kroz Uniju. A ne treba zaboraviti ni da sam Džonson ima turske korjene.
Šta god ko smatrao o tome, on je daleko od tvrdnje da će, kao Tramp, izgraditi zid i naterati Meksiko da plati za to.
Još jedan razlog zbog kojeg se Džonsonu neće dopasti to što Tramp sebe poredi s njim je to što je Tramp, po gotovo svim anketama, zaista nepopularan u Velikoj Britaniji. Dakle, premda bi Predsjednik mogao pomisliti da je hvaliti Borisa i opisati ga kao prijatelja, najveći kompliment, to bi britanske glasače kojima je već nelagodno zbog novog premijera, moglo navesti da budu još manje zadovoljni.
Opasnost za Džonsona je da tvrdokornije pristalice Bregzita koje ga podržavaju, vjeruju da bi trgovinski sporazum sa Amerikom mogao biti najbolji način da se svijetu dokaže da je Bregzit projekat za uspjeh. Zato te pristalice kao pozitivnu stvar vide i samu pomisao da će on imati dobre odnose s predsjednikom.
Ali ne postoje apsolutno nikakvi dokazi koji bi nagovještavali da bi trgovinski sporazum sa Amerikom nadoknadio ekonomsku štetu koju bi Velika Britanija pretrpela ako bi bez sporazuma napustila EU. Nema nikakvih podataka o tome kakav bi taj trgovinski sporazum bio, niti se iole ozbiljno razgovora o tome što je vrlo malo vjerovatno da će Tramp ponuditi asimetrični trgovinski sporazum koji bi Veliku Britaniju preplavio dolarima.
Dakle, da li je Boris Džonson britanski Tramp? Imaju sličnu frizuru. Na tome se sličnost uglavnom i završava, zaključuje CNN.
Bonus video:
