Na licima Sirijaca nema osmijeha već sedam godina. Nestao je kao i njihovi domovi

Nikada nisu imali mnogo, ali ono što su imali dijelili su sa drugim dobronamjernim ljudima
6 komentar(a)
Ažurirano: 11.03.2018. 20:47h

Na današnji dan, prije sedam godina počele su antivladine demonstracije u Damasku, glavnom gradu Sirije. Provaljeno je u vojna i policijska skladišta oružja. Počeo je građanski rat, a zatim su se preko Sirije lomili interesi velikih sila. Od tada je poginulo više od 400.000 ljudi. Zemlja je razorena. Obećanja o miru i kraju rata – samo su slova na papiru. Samo u posljednih 15 dana, u regionu Istočna Guta blizu Damaska, poginulo je najmanje 1.000, a ranjeno 4.800 ljudi.

Na svakom kvadratnom kilometru zemlje s istorijom dužom od 5.000 godina – bili su tragovi neke civilizacije. Sirija je nazivana kolijevkom civilizacije, biserom Bliskog istoka, zemljom jasmina. Tamo je nastao i Ugarit, prvi alfabet.

Nikada nisu imali mnogo, ali ono što su imali dijelili su sa drugim dobronamjernim ljudima. Nijesu govorili strane jezike, ali su čak i u najudaljenijem selu znali da kažu: "Dobro došli u Siriju".

Sve do marta 2011. godine. Tada se sve promijenilo... Eksplozije, bombe, topovi, puške, avioni, razaranja, stradanja. Mnogi su sa ono malo preostalog u kesi ili s torbom na leđima krenuli. Negdje... Daleko od svega što se tamo dešava.

Već sedam godina nestaju djelovi Damaska, suk u Alepu. Nema ni djelova Palmire, jednog od najznačajnijih i najpoznatijih svjetskih arheoloških nalazišta. Uništeni su Raka, Dara, Der el Zor, Hama, Homs, Idlib, Malula...

"Od kada su počele granate da padaju, niko nije prolazio ulicom. Ako biste i videli nekoga, išao je u radnju ili zbog nečeg veoma važnog", kaže Nizar Ahmadi iz Damaska.

Život u migrantskim centrima

Sirija je imala oko 23 miliona stanovnika. Više od polovine ih je raseljeno. Oko miliona i po ih je u Turskoj, i po milion u Jordanu i Libanu. Neki su balkanskom migrantskom rutom stigli do Evrope, rijetki do Amerike.

Najčešće su u migrantskim centrima, čak i u svojoj zemlji.

"Poneko odlazi napolje tražeći hranu ili ode do svoje kuće. A kada počnu borbe, vazdušni udari ili bombardovanje mnogi se ne vrate", rekao je Pavel Kržljek iz Međunarodnog Crvenog krsta.

Oni koji su tamo, a ne žive u Damasku koji je jedini očuvan, suočavaju se sa strahom i razaranjima. U nekim gradovima struje nema i po 15 sati.

Nema hrane, vode, ljekova.

"Slaba sam i stara. Jedem samo ječam. Naša kuća je srušena u bombardovanju. Nemamo hrane, uopšte", govori Dalal Kurdi iz Damaska.

Obećanja na papiru

U međuvremenu, stižu obećanja iz svijeta. Održavaju se susreti u Beču, Ženevi, Sočiju, Astani. Koristi nema – dogovori, zaključci i rezolucije, ostaju samo na papiru, dok narod pati.

Ulaskom Rusije 2015. godine, situacija se malo poboljšala. Ali i dalje traju sukobi međunarodne koalicije predvođene Amerikom i državnih snaga.

Asadove snage se bore protiv pobunjenika i slobodne sirijske vojske koja je prerasla u teroriste. Zvanično, Islamska država je protjerana iz Sirije.

"Želimo da ova zemlja dobije pomoć, bez obzira na to da li je riječ o Istočnoj Guti, Alepu, Hami, predgrađima Latakije, Deri ili Kinejtri, cijela Sirija", kaže Lui Sakur.

Već sedam godina, na licima Sirijaca nema osmijeha. Nestao je kao i njihovi domovi.

Neki su se i vratili. Očekivali su ognjište, a zatekli su zgarište. Ipak, vjeruju da će nekad biti bolje.

Preuzeto sa RTS

Galerija

Bonus video: