NOVA ŽARIŠTA SKORO PO PRAVILU I SOCIJALNA ŽARIŠTA

Korona - bolest za siromašne?

Prvi zaraženi koronom bili su poslovni ljudi i turisti. Ali, već u prvom talasu pandemije se vidjelo da se virus najbrže širi tamo gdje žive siromašni

22630 pregleda 8 komentar(a)
Ilustracija, Foto: AP
Ilustracija, Foto: AP

Već u prvom talasu pandemije, i nakon što su uvedene mjere zaštite kako bi se ograničili lični kontakti, i njemački mediji bili su puni hvalospjeva o "novom digitalnom svijetu rada". Jer, i kod kuće, sa kompjuterom i video-konferencijama, može se biti produktivan isto kao i u kancelariji. Već tu čovjek može da se zapita da li je to zaista tako, a jedno ljutito pismo čitaoca Frankfurter algemajne cajtungu navelo je i novinare da malo bolje razmisle o tome šta pišu.

Jer, takvi hvalospjevi radu od kuće su licemerje i arogancija najgore vrste: kako će jedna čistačica ili čistač čistiti - na daljnu? Kako će se odvoziti otpad, ili voziti autobus, ili kamion? Kako će se raznositi pošta i paketi? Sjedjeti na kasi supermarketa ili slagati robu u rafovima? Milijarda je takvih poslova i svi su loše plaćeni.

Rad od kuće je socijalna privilegija i svi oni koji misle da je najveća katastrofa na svijetu kad im nestane papira u štampaču, trebalo bi da se spuste na zemlju i pogledaju kakav je to svijet u kojem zaista živimo. I šta za ove ljude, koji ne mogu da rade od kuće znači pandemija. Ona znači - život u strahu, ali se mora i dalje na posao.

Siromašne zemlje - žarišta pandemije

Upravo su ti ljudi najveće rizične grupe. Kada se pisalo o tome kako su u Velikoj Britaniji najviše pogođeni njegovatelji starih i bolesnih, iz nekakve političke korektnosti "zaboravilo" se da se kaže da su ti ljudi po pravilu mizerno plaćeni i da su to najčešće stranci ili osobe druge boje kože.

U Južnoj Americi, s njenim brojnim naseljima za siromašne, pandemija je bukvalno eksplodirala. Broj zaraženih se u samo jednom mjesecu utrostručio, sa 690 hiljada na oko dva miliona zaraženih. Najveća žarišta su i danas zemlje poput Brazila.

I u SAD je zaraza počela oko Njujorka, ali se odmah preselila u manje imućne savezne države na jugu. Naravno, u Teksasu ili Floridi žive i super-bogati, ali i mnoštvo nadničara koji čekaju da jednog dana ostvare svoj Američki san. Jer, prema statistikama broj preminulih od Kovida-19 je u odnosu na broj stanovnika drastično neproporcionalan. Naime, Afroamerikanci umiru skoro dva i po puta češće od bijelaca od Kovida 19, u siromašnim četvrtima Vašingtona čak šest puta više. Žarišta zaraze su gradovi poput Detroita ili Nju Orleansa - opet siromašni gradovi s izuzetno velikim brojem građana tamne boje kože.

"Drugi talas" - u socijalnim žarištima

Dok se veza sa siromaštvom već vidjela u prvom talasu pandemije, još očiglednija je u novim žarištima koja se pojavljuju.

U Velikoj Britaniji je to grad Lester - grad poznat kao kolijevka engleskog književnog jezika, ali i grad sa veoma velikim brojem ljudi migrantskog porijekla. Britanci bijele boje kože su tamo već manjina.

I novo žarište zaraze s 49 zaraženih, koje je uplašilo Južnu Koreju, je jedno geografski ograničeno siromašno predgrađe Seula.

Isto je i s novim slučajevima u Portugalu: od 366 novih slučajeva, 335 je registrovano u siromašnim predgrađima Lisabona, gdje žive građevinski radnici i radnici u ugostiteljskom sektoru.

Magazin Špigel takođe piše da je, ako se malo bolje pogleda, potpuno ista priča i u Njemačkoj. Jer, tu je, opet iz te "političke korektnosti" i pravila tajnosti ličnih podataka, potpuno nemoguće u statističkoj analizi povezati slučajeve zaraze s prihodima pacijenata. Isto tako je apsolutno nemoguće utvrditi da li je neko "čisti" Njemac ili doseljenik - iako je između tih društvenih grupa dokazana značajna razlika u socijalnom i imovinskom statusu.

Ali, i bez informacija o prihodima veoma je lako da se utvrdi kako se nova žarišta u Njemačkoj uglavnom pojavljuju među siromašnim stanovništvom.

Za radnike mesne industrije Tenjes u okrugu Giterslo to je više nego jasno: najveći dio tih jadnika su radnici iz Rumunije i Bugarske, koji su bili prisiljeni da žive natrpani u smještaju jedva dostojnom života, po pravilu dijeleći sanitarne prostorije s kolegama koji su u istoj nevolji. Pogledajmo novo žarište u Bavarskoj, u okrugu Ajhah-Fridberg: i tamo je zaraza izbila opet među radnicima iz Rumunije, ali nije problem ta balkanska zemlja nego su i ti sirotani došli da zarade koji euro berući špargle i takođe živjeli natrpani u zajedničkim prostorijama.

Nije bitno drukčija priča niti žarište zaraze koje se pojavilo u berlinskoj četvrti Nojkeln: svi znaju kako je to četvrt s izuzetno velikim brojem građana migrantskog porijekla, najčešće bez ikakve škole, a po pravilu nisu vični ni njemačkom jeziku. Ili širenje virusa korone na službi Božjoj Slobodne crkve baptista Hristovog jevanđelja u Frankfurtu na Majni. Veliki dio vjernika te crkve su etnički Njemci koji su došli iz Rusije i takođe žive skromno i u velikim porodicama.

Šta je tu zapravo diskriminacija?

Da li je diskriminacija prozivati sada te osobe stranog porijekla - ili je zapravo prava diskriminacija i arogancija da se o tome uopšte ne govori? I da im se onda uopšte ne želi pomoći. I u dosadašnjem toku pandemije u Njemačkoj je - opet indirektno - jasno da su najviše stradali siromašni. Patolozi u Hamburgu su nakon obdukcije 80 preminulih od korone saopštili da je 38 odsto njih imalo prekomjernu težinu ili pak bilo izuzetno gojazno.

Kavijar ne deblja, a gojaznost u današnjem društvu je pouzdan znak da neko ima manje prihode. To su ljudi koji jedu picu iz zamrzivača, piju pivo i grickaju čips pred televizorom i koji su ljuti kada se samo sjete kroz šta su sve prošli tog dana. I sve ostale bolesti rizičnih grupa: povišen krvni pritisak i druge bolesti kardiovaskularnog sistema, dijabetes... sve su to i izrazito psihosomatski poremećaji, često od ljutnje i frustracija. Ukratko, od siromaštva.

A kada je riječ o milijardama državne pomoći, one će otići nekom drugom a siromašni će opet biti zaboravljeni. U nedavnoj raspravi u Bundestagu o "gigantskim iznosima" koje država izdvaja kako bi se sanirale posljedice pandemije, političarka Gezine Leč je upozorila kako će do istinski siromašnih "doći malo ili ništa". Založila se za povećanje iznosa socijalne pomoći Harc IV, barem za vrijeme korone, ali o predlogu ove političarke Ljevice se nije čak ni raspravljalo.