Ako ste u nekom gradiću u Americi i čujete kako se vašoj zgradi ili kući približava kamionet uz zvuk Betovenove “To Alice” - djeca će početi da skaču od sreće, a roditelji da se hvataju novčanika. Stiže sladoled! U Tajpeiju, glavnom gradu Tajvana, možete naletjeti na slične kamione, možda malo veće, koji emituju istu Betovenovu kompoziciju. Međutim, ovdje se njima raduju roditelji a ne djeca, jer umjesto sladoleda oni dolaze sa velikim kontejnerima kako bi pokupili smeće.
Tako uz zvuke Betovena stanovnici ovog grada sa osam miliona stanovnika revnosno silaze ispred svojih ulaza i uz asistenciju radnika lokalne Čistoće razvrstavaju otpad i ubaciju ga u kamione. Da bi se onda smeće kompletno recikliralo. Blizu Tajpeija je jedna od brojnih fabrika te vrste, specijalizovana za reciklažu displeja i svih vrsta ekrana od čega se potom proizvode - cigle. Mnogo praktičnije i kvalitetnije od tradicionalnih - duplo su lakše i otporne na vatru! To u Tajvanu s ponosom zovu Hi-Tech. Visoke tehnologije u svemu, industriji, komunikacijama, IT sektoru, zaštiti životne sredine, poljoprivredi... pa čak i kulturi.
U Tajčungu, drugom po veličini gradu na Tajvanu, sa 2,8 miliona stanovnika, prije par godina je završena velelepna zgrada Opere i Teatra koja se grije i hladi preko energije koju vuče iz zemlje. U Njemačkoj se to zove pametna kuća. Zgradu je inače projektovao jedan od najvećih svjetskih dizajnera i arhitekata za akustične prostore, Japanac Tojota. Fasada je dizajnirana u obliku flaše za vino jer je ideja autora bila da pokaže kako u umjetnosti treba uživati kao u vinu. I da je u umjetnosti istina - kao i u vinu (In vino veritas). Projekat - pravo malo čudo, dizajna, arhitekture i fizike - zbog kompleksnosti je građen skoro 10 godina i koštao je 50 miliona dolara. Pa sad upoređujte.
Kult znanja i usavršavanja
Tajvan je po veličini 137. zemlja na svjetskoj rang-listi, a po snazi ekonomija čak 22. Među prvih je pet zemalja u svijetu po najmanjoj stopi smrtnosti - prosječan životni vijek muškaraca je 77, a žena 83 godine. Ovo je zemlja HTC i Asusa, najveći je svjetski proizvođač komponenti za kompjutere, odijela od fiberglasa ili personalnih navigacionih uređaja. U mnogim sličnim proizvodima su drugi najveći u svijetu. Uz to, mrežom brzih pruga HSR njihovi vozovi neosjetno krstare 300 na sat, pa od Tajpeija na sjeveru do Kaosjunga na jugu, što je razdaljina kao između Podgorice i Beograda, putnici stižu za sat i 35 minuta! Pa sad upoređujte.
Sve pomenuto i još mnogo toga sličnog u čemu Tajvan prednjači, rezultat je jednog od najboljih obrazovnih sistema na svijetu. Ovdje se gaji kult znanja i usavršavanja, tako da Vlada svake godine u prosvjetu i kulturu uloži skoro 21 odsto budžeta, odnosno nevjerovatnih 15 milijardi eura. Slično je i sa zdravstvom - svaki stanovnik je pokriven osiguranjem, najveće klinike su u državnom vlasništvu, ali ih ima i u privatnom, godišnji budžet za zdravstvo je blizu 20 milijardi eura ili 23,9 odsto ukupnih sredstava kojima država godišnje raspolaže. Pa sad upoređujte!
Gdje mi živimo - pitanje je koje vam se nameće svakog dana na Tajvanu dok slušate i čitate o nivou i strategiji njihovog razvoja. Recimo, Tajvan je i u poljoprivredi Hi-Tech. Prvi čeri paradajz je proizveden na ovom malom ostrvu, najviše orhideja se izvozi baš odatle po čitavom svijetu, tu se proizvode i najskuplji ornamental gambori za akvarijume od kojih “Galaxy Fishbone” izađe i do 10 hiljada US dolara. Jedan komad! U poljoprivredi su učili od najboljih - Holanđana i Kanađana. Sada čak prodaju svoje znanje iz te oblasti diljem planete, pa i najrazvijenim zemljama. U Kaosjungu, gradu na jugu i najvećoj luci Tajvana, inače tropskom dijelu ostrva sa božanstvenom klimom, postoji već desetak godina IT firma Brogent.
To je prva azijska kompanija (podsjećanja radi, Azija je tržište od preko 3 milijarde stanovnika sa najbržom stopom rasta BDP u posljednjih desetak godina) koja je uspjela da razvije softver koji je prodat tehnološki visokorazvijenim zapadnim zemljama. Kanada, Amerika, Njemačka, svi već imaju čuveni virteuleni “Sightseeng” - u manjoj bioskopskoj sali, vezani u sjedištima poput onih iz Formule 1, za 5 minuta i nešto malo sekundi obiđete sve znamenistosti jednog grada ili države u avanturi koja vas ostavlja bez daha.
Možda su ljudi koji vode Brogent uspjeli to da naprave zahvaljujući činjenici da su u istom gradu, kao djeca i učenici, kasnije studenti akademci, mogli da se usavršavaju u biblioteci preko puta - velelepnoj zgradi od sedam spratova (dva su pod zemljom) koja je koštala 60 miliona dolara i koja posjeduje sedam miliona bibliotečkih jedinica, najsavremeniju digitalnu opremu za video sadržaje i najčarobniju čitalačku šumu za predškolski uzrast. Kakav spomenik znanju i čitanju! Pa vi upoređujte.
Tajvan nije Tajland
Nadam se da ste ujedno razumjeli da Tajvan nije Tajland. Pojedine kolege i prijatelji su me, kada sam im najavljivao put na Tajvan, nerijetko dočekivali opaskama kako ću uživati na pješčanim plažama. Nije ovo Tajland! I ne liči, ni na nas ni na zemlju crnogorskog brata Šinavatre. Dakle, kome je do odmora, kupanja, noćnog života - taj neka razmišlja o Tajlandu.
Kome je do znanja, tehnologija, investicija - taj neka produži za Tajvan. Jer jedna od najvećih veza evropskih metropola sa Tajpeijem je upravo Bangkok, u koji avioni slijeću da uzmu gorivo i ponekog novog putnika prije nego nastave još 3 sata leta do glavnog grada Republike Kine. Ali, još vam neću razjasniti zbrku koju vam donosi pomenuta činjenica - da prijestonica Republike Kine nije Peking već Tajpei.
Peking suzama ne vjeruje
Tajvan je ostrvo na Pacifiku, u geografskoj liniji sa Hong Kongom i Gvanzuom. Otkrili su ga Portugalci u XVI vijeku i dali mu ime Formoza ili u prevodu Divni otok. Od pomenutih 23 miliona stanovnika, 95 odsto su Han Kinezi, dok u ostatku malobrojnih etničkih grupa najveći procenat, nešto iznad 2 odsto, čine Aboridžini, koji su bili i prvi stanovnici Formoze prije osvajanja Holanđana u XVII vijeku... Religija je budizam, a jezik Mandarin kineski, sa više raznih dijalekata kao što su Hoki i Haka.
Zvanični naziv nezavisne države je Republika Kina. S druge strane, većina građana bi se grdno naljutila ako im kažete - ovo je Kina. Nije ovo Kina. Zvuči poznato. Zvaničnici kažu da bi se mnogo radije zvali Republika Tajvan, jer se ovako stvara konfuzija u miješanju imena Narodna Republika Kina (velika Kina) i Republika Kina (mali Tajvan). Ali Si Điping neće ni da čuje. Peking suzama ne vjeruje. “One-China” je jedan od temeljnih principa međunarodne politike aktuelne vlasti u Pekingu, a kada je Kina jedna onda je logično da se ostrvska Kina (Taiwan) stavi pod kišobran kopnene Kine (Mainland China).
Opet zvuči poznato. Imperijalno. Jači - kači! Ali se Tajvan ne da. I ne želi da provocira velikog brata. Zvanična politika je da se ne iritira Kina i ne dijele građani pitanjem državnog statusa. Već da se razvija demokratija, jača ekonomija, podiže standard stanovništva, otvaraju nova radna mjesta, štiti životna sredina. Ekonomski rast je u posljednih deceniju i po bio uglavnom dvocifren, tako da su dostigli nivo BDP po glavi stanovnika, ravan onom u Danskoj i Austriji... Pa vi upoređujte.
Preporod u svega četvrt vijeka
Pobjede, a ne podjele, rekao bi Bečić. Brojke sa Tajvana sve govore: u 2016. ekonomska razmjena sa Kinom, koja u političkoj i diplomatskoj ravni sve čini da ih vrati pod svoje okrilje, iznosila je skoro 118 milijardi dolara, iako je koliko juče, 1999, bila svega 4,5 milijardi. Tajvan je jedan od najvećih investitora u Kini, a svake godine ostrvo u turističke svrhe posjeti preko 3,5 miliona Kineza.
Od dvije vodeće partije, liberalne DPP i konzervativne KMT, prva je strogo suverenistička i sada je na vlasti, dok je druga “prokineska”, iako to ne znači da bi bila spremna da se odrekne nezavisnosti Tajvana i utopi državu u “One-China” koncept. Bio sam zatečen informacijom da su prvi slobodni i demokratski izbori na Tajvanu organizovani 1996. i da je tek 1987. ukinuta zabrana političkog organizovanja i okončana era jednopartijskog sistema. Dakle, čitav ovaj preporod, i u demokratskom i u ekonomskom pogledu, napravljen je u posljednje dvije i po decenije. U vrijeme našeg DPS-a, dakle. Pa vi upoređujte!
Na Tajvanu postoji svojevrsni kult vojske i zato se dosta ulaže u njeno jačanje i osavremenjivanje. Impresivno je djelovala u razgovoru sa kolegama iz raznih krajeva Evrope (plus jedan šarmantni Sirijac sa japanskim pasošem) ministarka Ho Čang. Ona upravo vodi poseban resor koji je zadužen za odnose sa kopnenom Kinom. Na pitanje kolege iz UK, šta ako Peking krene da vas vojno porazi i anektira i da li ste razmišljali o razvoju nuklearnog oružja u svrhu odbrane, Ho Čang, tajvanska Čelična Ledi, odsječno odgovara: “Ne treba nam nuklearno naoružanje da bismo se odbranili. Dovoljno smo vojno jaki da odvratimo svakog od tog nauma. Ako bi Mainland China to pokušala, platila bi visoku cijenu”!
Mandić, Dodik, rahmetli Karadžić i Martić, nikako ne bi mogli da shvate zašto Tajvanci ne žele da žive u istoj državi sa maticom, pa još tako moćnom i jakom?! Ministarka Čang opet zadivljuje odgovorom: "Demokratija, ljudska prava, sloboda govora, to su vrijednosti koje ne želimo da izgubino. To je jednostavno naš način života"! Impresivno je i što sam, za šest dana boravka na Tajvanu, od svih žitelja ostrva, bilo da su političari, biznismeni, akademci, taksisti, konobari, čuo isti odgovor - demokratija je naš način života.
Otuda i ta naklonjenost Americi i Japanu. U velelepnom Grand hotelu, koji je sagradio Čang Kaj Šek prije 75 godina, apartman u kome je tokom posjete Tajpeiju 1960. boravio predsjednik SAD Dvajt Ajzenhauer još održavaju u izvornom stanju. Na njegovim zidovima su fotografije sa dočeka velikog generala i poznatog predsjednika - ni Tita nijesu nešto kasnije tako pozdravili stanovnici Pjongjanga.
Podsjećanje na Čang Kaj Šeka
Kad sam već pomenuo Čang Kaj Šeka, to je ime jako poznato mojoj generaciji ili starijima. Zato i zbog njih, ali i zbog mlađih čitalaca koji vjerovatno nijesu čuli za njega, evo par rečenica. Bio je lider predratne Kine, nacionalista i antikomunista. Kao takav, Čang Kaj Šek je vodio tokom II svjetskog rata pokret otpora fašizmu i japanskoj okupaciji. Dobio je taj rat, ali je izgubio onaj koji je uslijedio - građanski od 1946. do 1949. između kineskih nacionalista pod njegovim vođstvom i komunista čiji je lider bio takođe legendarni Mao Cedung.
Nakon poraza, Čang Kaj Šek je prebjegao je na Tajvan i tamo, uz pomoć demokratskog Zapada, napravio ozbiljnu državu. Kojoj je sam dao ime Republika Kina vjerujući da će komunizam brzo pasti i da će se on vratiti u Peking i postati car jedne, velike i najveće Kine. Ali, ništa od toga. Komunizam u nekom hibridnom obliku još traje na kopnu, a narod je i dalje na vlasti u Pekingu. Šek je umro 1975. u 87. godini, o čemu svjedoči isti broj stepenica koji se spušta sa vrha njegove piramide, koju je kao faraon za života sagradio, a koja se danas zove Chiang Kai-shek Memorial Hall.
Iznad monumentalne biste, ispred koje 24/7 stoji počasna straža piše - Demokratija, nauka, jednakost. To su očito bili ciljevi o kojima je sanjao Šek, ali koje su dosegli tek njegovi nasljednici i novi, demokratski i slobodni Tajvan. Danas Šekove pristalice kažu da je bilo takvo vrijeme i da bez čvrste ruke Tajvan ne bi opstao u vremenu Hladnog rata, dok druga polovina društva osporava Šeka zbog diktature, progona i likvidacija političkih protivnika.
Za kraj ove epizode o Čang Kaj Šeku i jedna zanimljiva crtica vezana za Sung Mei Ling, njegovu suprugu. Fotografije svjedoče o holivudskoj ljepoti, a istoričari pišu o njenom velikom političkom uticaju. Međutim, nakon smrti supruga 1975. godine, uz obrazloženje da više ne želi da utiče na politički život i dalji razvoj Tajvana, Sung se preselila u Ameriku i tamo ostala naredne skoro tri decenije, sve do svoje smrti. Živjela je 106 godina, zakačila tri vijeka, od 1897. do 2003.
Misli, govori i radi pozitivno
Zastava Tajvana je plave boje, u gornjem desnom uglu je crveni kvadrat sa bijelim suncem. Najveće polje, plavo, simbolizuje najvažnije vrijednosti: slobodu, pravdu i demokratiju. Crvena boja je simbol bratstva, žrtvovanja i patriotizma. Bijelo sunce asocira na jednakost, iskrenost i ljudski život. Jedna zastava koja priča čitavu priču o jednoj zemlji, njenim vrijednostima i njenom trajanju. Baš u tom duhu, nadomak Kaosjunga sagrađen je i velepni Guang Šan Buda hram, najveći budistički kompleks na svijetu.
Kako kažu sveštenici, hram je sagrađen u skladu sa Budinim učenjem u čijoj suštini je traženje ravnoteže i harmonije u životu. “Misli pozitivno, govori pozitivno, radi pozitivno” - to je put do te harmonije. Na pitanje kolege, da li je i u budizmu, kao u ostalim velikim religijama, Buda tvorac svijeta, jedna od misionarki u hramu kaže: “Buda nije Bog, Buda je učitelj!” Na dodatno pitanje, ko nas je stvorio, opet jasan odgovor: “Niko, mi smo sami svoji majstori i kreatori”! I za kraj jedna mudra pouka: “Sve što nam se dešava u životu, dešava se iz nekog razloga. Zato sve treba prihvatiti sa smijehom. Smijeh je najbolji jezik!”
Imalo bi još dosta toga da se piše i priča o Tajvanu. Ali, da ostavimo nešto i za drugu priliku. I ovo je dovoljno za zaključak: Tajvan ili Republika Kina je još jedan tigar Dalekog istoka. U rangu Singapura ili Hong Konga. Dakle, mnogo ozbiljna priča iz koje se dosta toga može naučiti.
Primjer iz kojega možemo učiti
Za razliku od Crne Gore, politička elita u Tajvanu je potpuno posvećena zaštiti životne sredine. Na Tajvanu se danas vozi 8 miliona automobila i 13 miliona motora - plan Vlade je da do 2025. smanji emisiju štetnih gasova za impresivnih 30 odsto. Danas imaju 4 nuklearne elektrane sa 6 reaktora. Iako dosad nijesu imali bilo kakvih problema sa njima, Vlada je usvojila plan da ih sve pogasi do 2025. a da 20 odsto ukupnih potreba države za električnom energijom koje sada daju ova atomska postrojenja, pokriju iz obnovljivih izvora - sunca, vjetra, bio-mase...
Nadomak Kaosjunga, nalazi se termoelektrana sa 4 bloka - i ona će biti zatvorena za 4 godine, a njenu sadašnju proizvodnju će nadomjestiti 200 hektara plantaža solarnih panela! Pola je već “posijano” ili će biti do kraja 2018, a ostalo narednih godina. Nemaju sunčanih dana koliko mi, ali, očito, imaju više pameti od nas. Slično je sa vjetroelektranama koje već proizvode 2 odsto ukupnih potreba Tajvana, a jedini mali problem im pravi ograničena teritorija pošto su prenaseljeni - imaju 23 miliona stanovnika na prostoru samo dva i po puta većem od Crne Gore!
Dosad su podigli 16 farmi sa 169 vjetrenjača na zapadnoj obali, milion krovova je pokriveno solarnim panelima, a do 2025. će utrostručiti proizvodnju struje iz vjetro-izvora. Pa sad upoređujte.
Bonus video:
