Kako se većina međunarodnih medija fokusira na Sjedinjene Države i povlačenje NATO iz Avganistana, pozadina nedavnih događaja stoji nasuprot ogromnoj ljudskoj cijeni. Realnost je takva da su Avganistanci platili ogroman dio te cijene, ne samo zbog načina na koji je došlo do povlačenja, već jednostavno kao rezultat više od dvije decenije intervencije, koja seže mnogo dalje od invazije predvođene SAD 2001.
Međutim, u isto vrijeme, izvan Avganistana nastavlja se još jedan dugi momenat u svijetu geopolitike. Momenat koji je neizbrisivo povezan s načinom na koji razmišljamo o međunarodnom poretku, umiješanosti Zapada i onome što slijedi za oboje.
Jedan od velikih mitova druge polovine 20. vijeka je da je čovječanstvo na neki način “uspjelo” u izgradnji “liberalnog međunarodnog poretka”. On se temelji na snažnoj opredijeljenosti najmoćnijih zapadnih nacija s jedne strane i prećutnoj saglasnosti neliberalnih država s druge. Taj poredak je navodno zasnovan na pravilima, na međunarodnom pravu i omogućio je manjim zemljama da funkcionišu sa netaknutim suverenitetom.
Iako bi se moglo tvrditi da je bilo mnogo onih koji su pokušali da ojačaju međunarodno pravo u funkciji međunarodnih odnosa, tvrditi da je ikada zaista postojao takav poredak – ili insistirati na tome da su ga zapadne zemlje, masovno, u potpunosti primjenjivale – pa, to jednostavno nije tačno. Postoji niz primjera koji pokazuju drugačije, i ne morate previše tragati da biste ih pronašli.
Pojam unipolarnog svijeta, gdje liberalni međunarodni poredak zasnovan na pravilima, utemeljen na međunarodnom pravu, predstavlja, u suštini, osnovni organizacioni princip međunarodnih odnosa, jednostavno nije stvaran. To je loša vijest. Dobra vijest je, međutim, da je dovoljan broj ljudi koji vjeruju da bi to trebalo da bude temeljni princip na kojem se zasnivaju međunarodni odnosi bio dovoljno da napravi razliku u svijetu. Ali kako vrijeme prolazi, sve manje onih na pozicijama moći koji i dalje duboko vjeruju u princip međunarodnog prava. I kako vakuum u onome što čini međunarodni poredak raste, dvije velike sile – Kina i Rusija – nastavljaju ne samo da osporavaju već i pružaju alternative postojećem sistemu.
Realnost je da međunarodni poredak već nekoliko decenija nije ni sličan bilo čemu “unipolarnom”. Dugi niz godina živimo u multipolarnom svijetu. Ima onih koji ovo pozdravljaju, nadajući se, vjerovatno, da će višepolarniji svijet biti pravedniji. Svijet u kojem je moć više fragmentirana, te potencijalno ravnomjernije raspoređena, i kao rezultat toga, svi su primorani da se okupe oko istinske zajedničke svrhe za svijet uopšte. Međutim, ništa od toga nije naročito vjerovatno, i to iz dva glavna razloga:
Prvi je taj što su, uz sve svoje ogromne nedostatke, SAD i dalje najmoćniji akter na međunarodnoj sceni koji bi mogao – iako teoretski i vrlo minimalno – institirati na ideji istinske zajedničke svrhe. Možda je “Amerika na prvom mjestu” bio grub način predsjednika Donalda Trampa da izrazi stavove američkog establišmenta o međunarodnom angažmanu, ali u tom osjećanju nije bio sam. Zaista, dok posmatramo prirodu povlačenja NATO, evropski političari uviđaju da se “zajednička svrha” ne odnosi čak ni na najbliže saveznike SAD, a kamoli na ostatak svijeta.
Drugi razlog je da postoji konkurentska vizija koja je u porastu. Jer čak i kada se obrati pažnja na zajedničke sukobe, poput odnosa sa Rusijom, Evropa nastavlja da se cijepa umjesto da bude na jedinstvenom frontu. Na unutrašnjem planu, Evropljani – i zapadnjaci uopšte – suočavaju se sa ogromnom prijetnjom iznutra, uključivanjem ekstremnog desničarskog populizma, a to će i dalje nanositi nevjerovatnu štetu ovom kontinentu.
Međutim još je gora alternativna vizija koja dolazi iz Kine. Uprkos svim antiimperijalističkim govorima koji se tiču Zapada – za šta treba mnogo odgovora, bilo u Avganistanu, Iraku ili drugdje – čini se da se pnedovoljno shvata kako bi kineski imperijalizam ili, nešto manje važan, Ruski imperijalizam, mogao bi izgledati u godinama koje dolaze. Ako se može progutati uloga Rusije u Siriji ili politika Pekinga prema Ujgurima, dok se Zapad ponaša sve više izolacionistički, svaki novi “svjetski poredak” formiran na osnovu zajedničkog kinesko-ruskog imperativa mogao bi izgledati znatno gore čak i od manjkavog i licemjernog poretka današnjice.
Naravno, mnogi američki saveznici shvataju da je ovaj novi kinesko-ruski poredak u usponu, zbog čega mnogi u Evropi i u širem arapskom svijetu grade nove veze sa Pekingom i Moskvom. Skoro je zabavno čuti kako evropski lideri nastavljaju da govore o NATO, kada članice NATO otvoreno sklapaju alternativne aranžmane sa Moskvom – bez sumnje, takav stav će se nastaviti.
Da li mi u Evropi jednostavno pretpostavljamo da će se “Amerika na prvom mestu” za nekoliko godina promijeniti u “Amerika za međunarodno pravo”? Potcjenjujemo li potencijal za ono što slijedi? Ne bi trebalo da budemo naivni u pogledu onoga što je posljednjih 20 godina donijelo. Bio je to period pun mana, grešaka, licemjerja i još mnogo toga. Ali nemojmo takođe biti naivni u pogledu ideje da će bilo kakav međunarodni poredak zasnovan na pravilima doći iz Kine ili Rusije.
Povlačenje Amerike iz Avganistana nije izazvalo veliki zemljotres u nekoj vrsti mitskog, savršenog međunarodnog poretka; to je istina. Ali to bi trebalo da posluži kao podsjetnik onima koji zaista vjeruju u poredak zasnovan na pravilima da će morati prilično brzo da smisle kako da izbjegnu novi kinesko-ruski poredak. A on definitivno predstavlja razlog za zabrinutost.
Šta je s međunarodnim pravom u slučaju Sirije, Palestine, Krima?
Ako uzmemo u obzir šta bi međunarodno pravo trebalo da znači na terenu, ili u smislu državnog suvereniteta, trebalo bi da se zapitamo gdje je bilo u slučaju Sirije i njenog neposrednog susjedstva, ili kada je Peking bezobzirno tretirao različite muslimanske grupe?
Kako objasniti izraelsku okupaciju palestinskih teritorija, koja se sada opisuje kao “aparthejd”, ili rusku invaziju i aneksiju Krima 2014? Da ne zaboravimo, Ukrajina je članica Savjeta Evrope, Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) i Ujedinjenih nacija – pa je čak ni članstvo u ovim stubovima međunarodnog poretka nije moglo zaštititi od ruske invazije.
Učimo od Arapa
Mi u Evropi bismo možda morali da naučimo nešto od toga kako različite sile u arapskom svijetu reaguju na ispravan utisak da Sjedinjenim Državama odnos prema njihovom regionu prestaje da bude prioritet. To ne znači da treba da se ugledamo na njih; naprotiv, mnogi u arapskom svijetu udvostručuju nastojanja da se obezbijede u svijetlu izazova sa kojima se suočavaju na domaćem terenu, dok na međunarodnom planu grade jače odnose sa Moskvom i Pekingom. Ali u pravu su za jednu stvar – prepoznali su da moraju učiniti nešto da zaštite ono što smatraju da su njihovi interesi.
Imamo li smo mi u Evropi prepoznali istu stvar?
Autor je profesor Univerziteta u Kembridžu i saradnik na Kraljevskom institutu za ujedinjene službe i u Karnegijevoj zadužbini za međunarodni mir.
Članak je objavljen u magazinu “Politiko”.
Prevela: D. Vraneš Redžić
Bonus video:
