Vječiti zarobljenici iz Gvantanama

Prvi zatvorenici stigli su u Gvantanamo pre tačno 20 godina. Kada će taj zloglasni zatvor na Kubi biti zatvoren?

8488 pregleda 3 komentar(a)
"Zatvorite Gvantanamo odmah", Foto: Reuters
"Zatvorite Gvantanamo odmah", Foto: Reuters

Jedna tipična priča iz Gvantanama izgleda ovako: 14 godina je Mohamedu Uld Slahi proveo je iza rešetaka u Gvantanamu. Mučili su ga 70 dana, a tri godine je bio saslušavan, i to po 18 sati dnevno. Svakog dana.

Slahi je prije hapšenja živio u Njemačkoj. Osumnjičili su ga da je igrao jednu od vodećih uloga u redovima Al Kaide, odnosno da je bio umiješan u terorističke napade 11. septembra 2001. Dokazi za to, međutim, nikada nisu pronađeni.

Za sve to vrijeme koje je proveo u Gvantanamu protiv Slahija nikada nije podignuta optužnica. Zato nikada nije ni osuđen. Danas taj državljanin Mauritanije ima 50 godina. U međuvremenu je pušten iz zatvora na Kubi, ali nikada nije dobio odštetu za vrijeme provedeno u zatvoru.

Advokatkinja Nensi Holander kaže da je i danas proganja taj slučaj, najpoznatiji u njenoj karijeri. O Slahijevoj sudbini snimljen je i film, nedavno je prikazan u bioskopima. Njegov grijeh je bilo to što je svojevremeno učestvovao u radu jednog kampa za obuku terorista u Avganistanu, odnosno to što se jednom javio na poziv sa satelitskog telefona Osame bin Ladena. Nema sumnje da sve to ne baca baš najljepše svjetlo na Slahija, ali za podizanje optužnice ipak nije bilo dovoljno dokaza.

SAD su, zahvaljujući Gvantanamu, postale zemlja koja „ne poštuje načela pravne države“, smatra Nensi Holander. Situacija je, kaže, „katastrofalna“ – i to ne samo za 13 zarobljenika koji se i dalje drže u kampu bez optužnice, a to su ljudi koje je odavno trebalo pustiti na slobodu. „Katastrofalna je i za one za koje se sumnja da su bili uključeni u napade 11. septembra, za takozvane ’vječite zarobljenike’, ljude koji još uvek čekaju na početak suđenja, i to 20 godina nakon tih napada.“

Pravna država?

Ti nedostaci u poštovanju načela pravne države nisu nikakva slučajnost, to je u stvari i bio cilj bivše američke vlade tokom mandata predsjednika Džordža V. Buša, tvrdi Dafne Evijatar iz organizacije „Amnesti internešenal“. „Vlada SAD je stvorila ’ofšor-zatvor’ kako bi ciljano stavila van snage pravni sistem Sjedinjenih Američkih Država“, kaže Evijatar.

U jednom izvještaju „Amnesti internešenala“ o situaciji u Gvantanamu opsežno se kritikuju kršenja ljudskih prava. Između ostaloga, spominje se vremenski neograničeno zatvaranje ljudi bez podizanja optužnice, odnosno mučenje zarobljenika. O svemu tome nema javno dostupnih informacija, ali Evijatar se poziva na razna istraživanja, uključujući i ono Odbora za tajne službe Senata SAD u kojem se govori o brutalnom mučenju nekoliko desetina muškaraca u Gvantanamu.

Američka vojna baza Gvantanamo Bej na Kubi već više od 100 godina postoji kao mornarička baza. Tek u januaru 2002, samo nekoliko mjeseci nakon napada 11. septembra, baza je dobila zatvor za osobe koje se sumnjiče za terorizam. Otada je Gvantanamo dospio na loš glas širom svijeta.

Entoni Natal, koji pred sudom brani Abda al-Rahima, osumnjičenog da je terorista Al Kaide, otvoreno govori o svom razočaranju: „Odrekli smo se svega onoga što ovu zemlju čini slobodnom, zemljom u kojoj za sve važi isto pravo.“

Cenzura medija

Oni koji na licu mjesta žele da se informišu o Gvantanamu moraju da savladaju nekoliko prepreka, a prva je obično – kubanski vazdušni prostor. Američki avioni koji jednom nedjeljno stižu iz Vašingtona ne smiju da uđu u taj prostor i zato oni najprije zaobilaze Kubu s istočne strane, a onda se spuštaju direktno na aerodrom u vojnoj bazi.

Prvi utisci o zloglasnom kampu u zalivu Gvantanamo stiču se već iz vazduha. Tu je aerodrom, na istoku kampa je mornarička baza, a tu je i vojni sud, „Camp Justice“, odnosno zatvor.

Dozvolu da uđemo u Gvantanamo dobili smo kratkoročno i to nakon višenedjeljne bezbjednosne provere. Prije odlaska na Kubu morali smo da potpišemo „Grand Rules“, dokument na osnovu kojeg se definišu pravila ponašanja na terenu: novinari nemaju slobodu kretanja, a u Gvantanamu ne važi načelo slobode medija.

Zatvor nismo smjeli da obiđemo ni spolja, a sve informacije iz njegove unutrašnjosti najstroža su tajna. To je ono što prije svega ljuti advokate zarobljenika. Nensi Holander se već sedam godina pred sudom bori za to da njen klijent Mohamedu Uld Slahi smije da objavi svoj „Dnevnik iz Gvantanama“.

Život u sjenci mučilišta

Kad se pomene Gvantanamo, vjerovatno se prvo pomisli na mučenja ili bodljikavu žicu. U stvarnosti, logor za zarobljenike, odnosno vojni sud, samo su manji dio kampa. Većim dijelom ta vojna baza izgleda kao neki američki gradić.

Tokom obilaska pokazuju nam novu srednju školi koja je koštala 65 miliona dolara i koja je nedavno otvorena. Opremljena je najmodernijom tehnikom i u njoj bi 220 djece različitih uzrasta trebalo da provede što je moguće normalnije djetinjstvo – iako samo pet kilometara dalje navodni organizator atentata 9/11 još uvijek čeka na početak suđenja. Direktor škole Emilio Garza kaže da se u okviru nastavnog programa ne bave logor za zarobljenike.

U vojnoj bazi se je i jedan supermarket, tu su stambeni kvartovi koji podsjećaju na idilu američkih predgrađa, a tu je i jedini Mekdonalds na kubanskom tlu. Na talasima stanice Radio GTMO puštaju latinoameričku pop-muziku, a u prodavnici suvenira posjetioci mogu da kupe majice na kojima piše „Rockin in Fidels Backyard“ – u Gvantanamo još uvijek živi duh Fidela Kastra.

Analis Kandelarija je u vojničkoj uniformi i pred mikrofonom. Ona vodi jutarnji program. Zabava, muzika, tu i tamo pokoja ozbiljna tema poput samoubistva… Cilj emisije je prije svega „ojačati moral jedinica“, kaže Kandelarija.

Radio GTMO ne izvještava o ispitivanjima koja su u toku pred vojnim sudom, a ni o zatvoru u Gvantanamu, to jednostavno nije „dio kulture“ vojne baze, kaže voditeljka. I zaista, većina od oko 6.000 osoba koje žive u Gvantanamu uopšte nema pristup sudskim zgradama ili zatvoru. „Mi o tome ionako znamo samo ono što pročitamo u medijima“, kaže Kandelarija.

Planovi, planovi, planovi…

Danas, 11. januara 2022, obilježava se 20 godina od osnivanja zatvora u Gvantanamu. To je datum koji otvara pitanje kako je moguće da taj logor još uvijek postoji, i to uprkos očiglednom kršenju ljudskih prava i načela pravne države? I to iako je „borba protiv terora“ okončana najkasnije nakon povlačenja vojnih snaga iz Avganistana, što je u stvari i bilo opravdanje za otvaranje tog zarobljeničkog logora.

Planovi o zatvaranju Gvantanama postojali su još pri kraju mandata predsjednika Džordža V. Buša. Njegov nasljednik Barak Obama u više navrata je obećavao da će ga zatvoriti, ali je onda izgubio većinu u Kongresu. Republikanci su nakon toga pokrenuli proceduru usvajanja zakona uz pomoć kojeg je trebalo „zabraniti bilo kojoj osobi koja je bila zarobljena u Gvantanamu da ikada više dođe u SAD, i to bilo kojim povodom“, kaže Nensi Holander. Na taj način je u stvari pravno onemogućeno prebacivanje zarobljenika na tlo SAD.

Od Trampa do Bajdena

Predsjednik Donald Tramp napravio je zaokret u odnosu prema Gvantanamu i najavio da bi taj zatvor i ubuduće trebalo da funkcioniše. Sudeći po navodima iz Republikanske stranke, Gvantanamo i dalje „štiti SAD od terorističkih napada“, odnosno, kako smatraju, prebacivanje zarobljenika u SAD je – „previše opasno“. S druge strane, protivnici Gvantanama i dalje ukazuju da je već i samo postojanje logora „jedan od razloga za radikalizaciju mladih muslimana“.

Novi zaokret u politici prema Gvantanamu uslijedio je kada je za predsjednika izabran Džozef Bajden. On je nakon stupanja na dužnost preko svoje portparolke poručio da tokom svog mandata želi da zatvori taj logor. Ali, kada je nedavno zasjedao Odbor za tajne službe u američkom Senatu, a na dnevnom redu se našao Gvantanamo, na sjednici nije bilo nijednog predstavnika Bajdenove vlade. To samo pokazuje šta su im prioriteti, kaže Nensi Holander i dodaje da vlada SAD do sada „nije uradila ništa konkretno po pitanju svojih obećanja“ oko Gvantanama.

Hapšenja bez dokaza

Bajdenova vlada trenutno ima očigledno mnogo veće probleme od Gvantanama. Infrastrukturni program njegove administracije je propao, a uoči predstojećih izbora za Kongres, sudeći bar prema istraživanjima javnog mnjenja, Demokratska stranka ima loš rejting.

Sasvim je otvoreno šta će u budućnosti biti sa Gvantanamom. Jedan dio zarobljenika bi, kako je i planirano, mogao da bude pušten na slobodu, a oni drugi bi mogli da budu vraćeni u zemlje porijekla. Dafne Evijatar iz „Amnesti internešenala“ je optimista: „Kako se smanjuje broj zatočenika sve jasnije postaje koliko je to sve apsurdno.“

Ako se po strani ostave već dobro poznati moralni razlozi, jasno je da svaki zarobljenik u Gvantanamu američke poreske obveznike godišnje košta oko 13 miliona dolara. Manje bi koštalo da su oni u zatvorima u SAD, ali ni to nije rešenje, i to ne samo zbog pravnih prepreka, smatra Nensi Holander.

Ona zahtijeva hitno oslobađanje zarobljenika iz Gvantanama: „Jednostavno ne možemo da 20 godina držimo zarobljene ljude, a da protiv njih ne podignemo optužnicu, jer nema dovoljno dokaza – a da istovremeno tvrdimo da su ti ljudi ipak opasni.“

Na pitanje o budućnosti Gvantanama odavno nije moguće odgovoriti samo racionalnim argumentima. On je, kao i mnogo toga u SAD, postao igračka u rukama politike. A u njihovoj sjenci „vječiti zarobljenici“ već 20 godina čekaju suđenje.

Bonus video: