Bajden je oličenje brzog urušavanja američke hegemonije

Starac u Bijeloj kući

Svijet može biti zahvalan što je Džo Bajden sada američki predsjednik, ali on personifikuje međunarodni poredak koji se tako brzo ruši da gotovo više ne postoji. On je iznureno, izborano lice ponekad benigne, ponekad perfidne američke hegemonije nad onim što se nekad nazivalo "slobodnim svijetom"

32302 pregleda 39 reakcija 32 komentar(a)
Bajden, Foto: LEAH MILLIS
Bajden, Foto: LEAH MILLIS

Svijet može biti zahvalan što Donald Tramp više nije predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Dok je bio na funkciji, Tramp je zavidio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu na njegovom brutalnom autoritarizmu i neslavno je povjerovao na riječ moćnika Kremlja o miješanju u izbore u odnosu na riječ američkih obavještajnih agencija. I pošto je Putinovu taktiku prema Ukrajini opisao kao "genijalnu" samo nekoliko sati prije nego što je Rusija pokrenula ogromnu invaziju na tu zemlju, Tramp se drznuo da ustvrdi da se napad ne bi dogodio da je on na funkciji.

Kada je Putin stavio ruske nuklearne snage u stanje pripravnosti, predsjednik SAD Džo Bajden je reagovao neophodnom i iskusnom smirenošću. Bolje da ne razmišljamo o tome kako bi postupio uspaničeni Tramp. Pošto je Tramp svoj predsjednički mandat iskoristio da potkopa američke saveznike u Evropi i istočnoj Aziji, Bajden je veoma strpljivo i taktično uspio da ponovo upostavi jedinstvo među njima. Čak je i Njemačka, konačno povećavši vojni budžet, učinila ono što je tražilo nekoliko američkih administracija, uključujući Trampovu, i sada igra značajnu ulogu u pružanju podrške Ukrajini (mada je to možda odraz Putinovih akcija više nego bilo čega što je Bajden uradio).

Međutim, prema nedavnoj anketi, 62 odsto Amerikanaca vjeruje da Rusija ne bi napala Ukrajinu da je Tramp u Bijeloj kući, a 59 odsto misli da je Bajdenova slabost kriva za ruski napad. Odvojeno ispitivanje Foks njuza sprovedeno prije invazije, pokazalo je da 81 odsto republikanaca ima negativan stav prema Putinu, ali da njih 92 odsto ne voli Bajdena. Iako ankete nisu uvijek pouzdane, ove upadljive brojke zahtijevaju objašnjenje.

Američki vojnici se ukrcavaju u avion za istočnu Evropu
Američki vojnici se ukrcavaju u avion za istočnu Evropufoto: Reuters

Što se tiče spoljne politike (nešto što ne interesuje većinu Amerikanaca), Bajden ne može pobijediti. Mnogi ga vide ili kao popustljivog pomiritelja koji je napustio Avganistan, koji tetoši Evropljane i mek je prema Rusiji, ili kao hladnoratnika koji je isprovocirao rusku invaziju odbijanjem da udovolji Putinovim bezbjednosnim zahtjevima. Bajden, takođe, ima tu nesreću da mora da se bori sa posljedicama pandemije kovida-19, uključujući visoke cijene benzina (nešto što interesuje većinu Amerikanaca), rast inflacije i porast stope uličnog kriminala. Te stvari nisu Bajdenova krivica, ali je zaglavio sa njima. Kao rezultat toga, demokrate bi lako mogle izgubiti tijesnu kongresnu većinu na izborima na sredini mandata u novembru.

Anketa je pokazala da 62 odsto Amerikanaca vjeruje da Rusija ne bi napala Ukrajinu da je Tramp u Bijeloj kući, a 59 odsto misli da je Bajdenova slabost kriva za ruski napad

Međutim, mislim da Bajdenov problem ima dublje korijene. To je djelimično pitanje starosti. Sa 79 godina, on je starac. I ne samo to, nego je stari bijeli liberal, koji personifikuje svijet koji se tako brzo ruši da gotovo više ne postoji. On je iznureno, izborano lice Paks amerikane (Pax Americana - Američki mir), ponekad benigne, ponekad perfidne američke hegemonije nad onim što se nekad nazivalo "slobodnim svijetom". Bezbjedni u krilu američke vojne moći, zapadni Evropljani, kao i Japanci i Južnokorejci, uživali su u bezbjednosti bez presedana još od kraja Drugog svjetskog rata.

Protest ispred sjedišta Ujedinjenih nacija na Menhetnu
Protest ispred sjedišta Ujedinjenih nacija na Menhetnufoto: Reuters

Taj svijet predvođen SAD-om tone u suton, i ne samo zato što svemu jednom mora doći kraj. Uspon rivalskih supersila je neizbježan. Suprotno trijumfalističkim tvrdnjama Zapada na kraju Hladnog rata, istorija se nikada ne završava. Relativni pad Amerike takođe ima neke veze sa njenom tendencijom ka aroganciji. Bezobzirni ratovi, posebno u Vijetnamu i na Bliskom istoku, završili su katastrofama koje su nanijele veliku štetu globalnoj reputaciji Amerike. Ipak, spoljni neprijatelji su rijetko jedini razlog kraja jedne imperije, čak i neformalne kao što je američka. Češće je razlog to što je imperija izgubila na snazi.

Svijet predvođen Sjedinjenim Državama tone u suton, a uspon rivalskih supersila je neizbježan

Indijski pisac Nirad C. Čaudhuri je jednom prilikom kolaps britanske vladavine u Indiji pripisao "čistom strahu". Bio je provokativan, naravno, ali to ima smisla. Kada imperijalisti prestanu da vjeruju u svoju stvar, kraj je blizu. Tako nešto se dogodilo u Sovjetskom Savezu oko 1990. godine, kada su lideri sklerotične Komunističke partije izgubili želju da podupiru imperiju koja se ruši. Dakle, ona je brzo propala, a SAD i njihovi saveznici nisu učinili ništa da ublaže poniženje.

Putin juče tokom sastanka Savjeta za nacionalnu bezbjednost
Putin juče tokom sastanka Savjeta za nacionalnu bezbjednostfoto: Reuters

Putin, koji je bio oficir KGB-a u Istočnoj Njemačkoj, još od tada smišlja osvetu. Stvari se vjerovatno neće tako brzo rasplesti u američkom slučaju, naročito zato što su SAD i dalje veoma bogata zemlja sa silnom vojskom. Ali sve manje Amerikanaca danas osjeća potrebu za održavanjem Paks amerikane, koja je uostalom skupa. Republikanci pod Trampovom kontrolom čeznu da se vrate u 1930-te, kada su pristalice doktrine "Amerika na prvom mjestu" promovisale izolaciju SAD od stranih sukoba i rado bi sklopili dogovor sa Hitlerom, liderom kojem su se neki od njih ionako divili.

Vrijeme je da se neki mlađi demokrata, koji nije ni izolacionista ni kvazi-imperijalista, kandiduje za predsjednika. Takva osoba ne mora biti žena, obojena osoba ili gej, ali bi bilo poželjno

Mnoge mlađe demokrate danas ne zanima to da SAD vrše uticaj širom svijeta, i to vide kao štetni neoimperijalizam. Umjesto toga, njihov glavni interes leži u različitosti i inkluzivnosti kod kuće, izraženima kroz ciljeve kao što su rodna ravnopravnost, LGBTQ prava i pokret Životi crnaca su važni. Stara garda atlantista, koja i dalje vjeruje u liberalni svjetski poredak predvođen dobronamjernim muškarcima (i šačicom žena), sada su među posljednjim Mohikancima. Bajden je jedan od tih Mohikanaca. Drago mi je da je sada predsjednik on, a ne neki pobornik "Amerike na prvom mjestu" ili političar koji je u potpunosti fokusiran na domaća društvena pitanja. Ali, jednom kada Bajden odigra svoju ulogu u ovom kriznom vremenu, nadam se da će brzo i svojevoljno napustiti scenu. Vrijeme je da se neki mlađi demokrata, koji nije ni izolacionista ni kvazi-imperijalista, kandiduje za predsjednika. Takva osoba ne mora biti žena, obojena osoba ili gej, ali bi bilo poželjno.

project-syndicate.org

Prevela: A. Šofranac