Svaka priča je jeziva na svoj način

Kako roditelji zaborave dijete u pregrijanim kolima

Nisu svi slučajevi hipertermije kod novorođenčadi u automobilima kao oni o kojima se govori u članku - jednostavni, ali zbunjujući propusti u pamćenju inače naizgled dobrog roditelja

8257 pregleda 1 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Velike vrućine ovih dana iznova podsjećaju na jednu jako bolnu stvar – roditelje koji ostave svoje dijete u pregrijanom autu, što na kraju često ima fatalan ishod. Kad čuju tako nešto, poslije prvobitnog šoka i jeze, mnogi pomisle – kako je to moguće jer to jednostavno ne može da se desi savjesnom roditelju. Međutim, nažalost, čini se da to nije rijetkost.

Još 2009. godine „The Washington Post“ je objavio tekst koji to i potvrđuje. I što je još važnije, nema veze s kvalitetnom roditeljskom njegom, njihovom pažnjom i ljubavi prema djetetu. Tekst čije odlomke prenose na sajtu 021.rs je napisao Džin Veingarten.

Za njega je dobio Pulicerovu nagradu.

Novinar koji je prisustvovao suđenju svoj tekst počinje opisom optuženika.

Kako kaže, bio je veliki čovjek, preko 130 kilograma, ali u težini svoje tuge i srama činio se još većim. Pogrbio se napred u čvrstom drvenom naslonu koji ga je jedva držao, tiho jecajući dok mu je noga nervozno poskakivala ispod stola. U prvom redu među posjetiocima suđenja sjedjela je njegova supruga, izgledala je potreseno. Prostorija je bila poput grobnice. Svjedoci su blago govorili o toliko bolnim događajima da su mnogi izgubili prisebnost, prenosi zadovoljna.nova.rs.

Medicinska sestra plakala na svjedočenju

Kad je bolnička medicinska sestra opisivala kako se optuženik ponašao nakon što ga je policija prvi put dovela, zaplakala je. Bio je gotovo katatoničan, sjetila se, čvrsto zatvorenih očiju, ljuljajući se naprijed-nazad, zaključan u nekoj nedokučivoj privatnoj muci. Uopšte nije mogao da progovori, sve dok medicinska sestra nije sjela kraj njega i uhvatila ga za ruku. Tek tada je pacijent počeo da se otvara, a ono što je rekao je da ne želi nikakav sedativ, da ne zaslužuje predah od bola, da želi sve to da osjeti, a zatim i umre.

Optužen je za ubistvo. Nijedna bitna činjenica nije bila sporna. Majls Harison (49) bio je ljubazna osoba, marljiv poslovni čovjek, savjestan otac do tog dana prošlog ljeta – zaokupljen problemima na poslu, pozivima na mobilni – kada je zaboravio da ostavi sina Čejsa u vrtiću. Mališan je polako umirao, privezan za dječije sjedište u kolima gotovo devet sati na parkiralištu u Herndonu usred ljetnje vrućine.

Bila je to neobjašnjiva i neoprostiva greška, ali da li je to bio zločin?

To je bilo pitanje o kojem će odlučiti sudija. Suđenje je trajalo tri dana. Jedna pored druge u zadnjem dijelu sudnice sjedjele su dvije žene koje su satima putovale na suđenje. Za razliku od gotovo svih ostalih na klupama za posjetioce one nisu bile rođake ili prijateljice optuženog.

Kada se suđenje završilo, Lin Balfur i Meri Parsk otišle su tiho, ne skrećući pažnju na sebe. Nisu željele da budu tamo, ali osjećale su dužnost kako prema optuženiku, tako i na mnogo složeniji način – prema sebi. Bilo je to u najmanju ruku neobično – troje ljudi zajedno na jednom mjestu koji dijele istu srceparajuću istoriju. Sve troje slučajno su ubili svoju djecu na identičan, nerazumljiv način.

„Smrt od hipertermije“ službeno je objašnjenje. Kad se to dogodi maloj djeci, činjenice su često iste… Inače pun ljubavi i pažljiv roditelj jednog je dana zauzet ili rastresen, uznemiren ili zbunjen promjenom njegove svakodnevice i jednostavno – zaboravi dijete u automobilu. To se u Sjedinjenim Američkim Državama događa 15 do 25 puta godišnje, od proljeća, kroz ljeto do rane jeseni.

Prije dvije decenije to je bilo relativno rijetko. Ali početkom devedesetih stručnjaci za sigurnost automobila rekli su da prednji vazdušni jastuci na suvozačkoj strani mogu ubiti djecu i preporučili su da se dječije stolice pomjere na zadnje sjedište, a onda zbog još bolje sigurnosti da se okrenu ka suvozačkom mjestu. Malo ko je predvidio strašne posljedice smanjene vidljivosti djeteta. Ko im može zamjeriti, je li? Kakva to osoba zaboravlja bebu?

To se može dogoditi svakome

Ispostavlja se da to čine bogati. I siromašni i srednja klasa. To rade roditelji svih godišta. Majke će to učiniti jednako vjerovatno kao i očevi. To se događa hronično odsutnim i fanatično organizovanim, fakultetski obrazovanim i jedva pismenim. U posljednjih 10 godina to se dogodilo zubaru. Poštanskom službeniku. Socijalnom radniku. Policajcu. Knjigovođi. Vojniku. Električaru. Protestantskom svešteniku. Budućem rabinu. Medicinskoj sestri. Građevinaru. Dogodilo se to savjetniku za mentalno zdravlje, fakultetskom profesoru i pica majstoru. Dogodilo se to pedijatru.

Prošle godine to se dogodilo tri puta u jednom danu. Bio je to najgori dan dosad u najgoroj godini dosad u fenomenu koji ne daje znak da jenjava. Činjenice se u svakom slučaju malo razlikuju, ali uvijek postoji užasan trenutak kada roditelj shvati što je učinio, često telefonskim pozivom supružnika ili staratelja. Nakon toga slijedi mahniti sprint do automobila. Ono što tamo čeka je najgora stvar na svijetu.

Svaka priča je jeziva na svoj način

Svaki slučaj ima svoj sopstveni jezivi potpis. Jedan je otac parkirao svoj automobil uz teren lokalnog sajma i dok je otkrivao tijelo svog sina, odjekivala je vesela muzika i zabava. Drugi muškarac, želeći brzo da završi svoj život, pokušao je da otme pištolj policajcu na mjestu događaja. Nekoliko ljudi – uključujući Meri Parks iz Blaksburga – odvezlo se sa svog radnog mjesta u vrtić kako bi pokupili dijete za koje su mislili da su ga ostavili, a nisu primijetili leš na zadnjem sjedištu.

A zatim tu je i poslovni čovjek iz Čatanuge u američkoj saveznoj državi Tenesi koji mora da živi s ovim – alarm s detektorom pokreta aktivirao se tri puta u njegovom automobilu koji je bio parkiran na vrućini. Ali kad bi pogledao ne bi vidio ikoga kako se mota oko automobila. Zato je daljinski deaktivirao alarm i mirno se vratio na posao.

Možda ne postoji čin ljudskog neuspjeha koji u osnovi više preispituje stavove našeg društva o zločinu, kazni, pravdi i milosrđu. Prema statistikama, u oko 40 odsto slučajeva vlasti istražuju dokaze i utvrđuju da je smrt djeteta bila užasna nesreća – greška u pamćenju koja donosi doživotnu kaznu krivice daleko veću od bilo koje koju sudija ili porota mogu izreći – i ne podižu nikakve optužbe.

U ostalih 60 odsto slučajeva, raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući ih na u osnovi identične zakone, vlasti odlučuju da je nehat bio toliko velik, a povreda toliko teška, da se to mora nazvati teškim krivičnim djelom i mora se striktno sprovoditi.

Isti slučajevi, različite presude

Samo pet dana prije nego što je Majls Harison zaboravio svog mališana na parkingu kompanije Herndon u kojoj je radio, slično se dogodilo nekoliko stotina kilometara jugoistočno. Nakon duge smjene na poslu električar iz Portsmuta Endrju Kulpeper pokupio je mališana od svojih roditelja, odvezao se kući, ušao u kuću i potom zaspao zaboravivši da je dječak u autu, ostavljajući ga da se do smrti peče ispred doma.

Harison je optužen za krivično djelo. Kulpeper nije. U oba slučaja odluku je donijela jedna osoba. U Harisonovom slučaju to je bio Rej Morog, državni advokat iz Ferfeksa. U intervjuu nekoliko dana nakon što je podigao optužnicu za ubistvo iz nehata, Morog je objasnio svoju odluku: „Mnogo se toga može reći o obavezi ljudi da zaštite svoju djecu. Kad imate djecu, imate odgovornost. Vrlo sam čvrst u odbrani dječije sigurnosti.“

Morog i sam ima dvoje dece, od 12 i 14 godina. Upitali su ga može li da zamisli da se ovo dogodi njemu. Činilo se da ga je pitanje zateklo. Prešao je na drugu temu, a onda je, deset minuta kasnije, odlučio da kaže: „Moram reći da mi se to ne bi moglo dogoditi. Ja sam pažljiv otac.“

U Portsmutu je odluku da se Kulpeperu ne sudi donio državni tužilac. Koliko god smrt djeteta bila tragična, smatrao je, policijska istraga pokazala je da nije bilo krivičnog djela jer nije bilo namjere. Kulpeper se nije bezosjećajno kockao s dječijim životom – zaboravio je da je dijete tamo.

„Bilo bi jednostavno u ovakvom slučaju prepustiti odluku poroti, ali to nije ispravno“, rekao je tužilac Erl Mobli.

Odgovornost tužioca je postizanje pravde, a ne postizanje neke vrste rezultata. Mobli je i sam izgubio dijete. Njegova ćerka je umrla od leukemije 1993. kada je imala samo tri godine. Mobli tvrdi da se njegova odluka temelji na zakonu, ali ima i iskustvo kakav je osjećaj izgubiti dijete.

Dakle, nakon sinovljeve smrti, Endrju Kulpeper poslat je kući da pokuša da živi ostatak svog života s onim što je učinio. Nakon sinovljeve smrti, Majlsa Harisona optužili su za teško krivično djelo. Njegove su fotografije izlazile u novinama i na televiziji. Unajmio je skupog advokata. Obje su strane mjesecima gradile svoje slučajeve. Svjedoci su okupljeni i intervjuisani. Pokušaji nagodbe nisu uspjeli. Suđenje je započelo.

Nakon što je oslobođen, čovjek se srušio

Sud je čuo kako su Harison i njegova supruga bili par bez djece u kasnim 40-ima koji očajnički žele da postanu roditelji. Pričali su o svoje tri posjete Moskvi, svaki put išli su na naporan 10-satni put željeznicom do ruskih provincija. Tamo su u sirotištu uspjeli da pronađu i usvoje svog 18-mjesečnog sina.

Harisonova komšinica posvjedočila je kako je gledala kako se novi otac zabavlja u dvorištu sa svojim sinom. Harisonova sestra svjedočila je kako je nedjeljama pomagala svome bratu i snaji da pronađu idealni vrtić za dječaka, kojem bi trebala posebna pažnja kako bi se oporavio od posledica njegovih bolnih prvih mjeseci života.

Harisonova je majka izjavila da je Majls bio dobar sin i savršen otac pun ljubavi. Iznenađena, ali smirena, Harisonova supruga Kerol opisala je telefonski poziv koji joj je muž uputio odmah nakon što je otkrio šta je učinio, telefonski poziv koji je primila u autobusu dok se vraćala kući s posla. Bilo je to, rekla je, nerazumljivo vrištanje. Na kraju je sudija okružnog suda u Ferfaksu presudio da Majls Harison nije kriv. Nije bilo zločina, rekao je, pozivajući se na identične pravne razloge koje je Erl Mobli naveo kao razlog što uošte nije optužio Endrjua Kulpepera.

Čuvši presudu Harrson je uzdahnuo i zajecao, a zatim pokušao da ustane, ali u tom čovjeku nije ostalo ništa. Noge su ga izdale i srušio se na kolhena.

Pa ako to nije ubistvo, šta je to? Nesreća?

„Ne, to nije najbolja riječ. Kad kažemo nesreća, onda to zvuči da se ne može spriječiti. A incident zvuči trivijalno. A ovo nije trivijalna stvar“, kaže Mark Varšauer, međunarodno priznati stručnjak za učenje jezika i tehnologiju.

Varšuer je Fulbrajtov stipendista specijalizovan za upotrebu laptopova za opismenjavanje djece. U ljeto 2003. vratio se u svoju kancelariju s ručka i zatekao gomilu ljudi oko automobila na parkingu. Policija je razbila prozor. Tek kad se približio, Varšauer je shvatio da je to njegov automobil. Tada je shvatio da je tog jutra zaboravio da odvede svog 10-mjesečnog sina Majkija u vrtić. Majki je bio mrtav. Varšauer nije optužen za zločin, ali je mjesecima nakon toga razmišljao o samoubistvu. Postepeno je, kaže, nagon splasnuo, ali ne i tuga i osećaj krivice.

„Nedostaje nam izraz za ovo“, kaže Varšauer i dodaje kako treba da razumijemo zašto se to događa ljudima kojima se događa.

„Sjećanje je mašina i nije besprekorna. Naš svjesni um daje važnost stvarima, ali na ćelijskom nivou naše pamćenje to ne čini. Ako ste sposobni da zaboravite svoj mobilni potencijalno ste sposobni da zaboravite svoje dijete“, objašnjava Dejvid Dajmond, profesor molekularne fiziologije i savjetnik veteranske bolnice u Tampi.

Kako mozak funkcioniše?

U svom istraživanju bavi se ispreplitanjem emocija, stresa i pamćenja. Otkrio je da pod nekim okolnostima najsofisticiraniji dio našeg centra za obradu misli može biti talac konkurentskog memorijskog sistema, primitivnog dijela mozga koji je – dizajnom starim poput dinosaurusa – nepažljiv, neanalitičan, glupav.

Dajmond je stručnjak za pamćenje s lošim sjećanjem, onaj koji je nedavno, dok se vozio do šoping centra, shvatio da njegova unučica spava u zadnjem dijelu automobila. Sjetio se samo zato što je njegova supruga, koja se vozila pored njega, spomenula bebu. Razumio je šta je moglo da se desi da je bio sam sa djetetom.

Ljudski je mozak, kaže Dajmond, veličanstven, ali zapravo se radi o uređaju u kojem novije i sofisticiranije strukture sjede iznad prototipa mozga koji još uviujek koriste niže vrste. Na vrhu uređaja nalaze se najpametniji i najpokretljiviji djelovi, prefrontalni korteks koji razmišlja i analizira i hipokampus koji stvara i zadržava naša neposredna sjećanja. Na dnu se nalaze bazalne ganglije, gotovo identične mozgu guštera, koje kontrolišu dobrovoljne, ali jedva svjesne akcije.

Dajmond kaže da u situacijama koje uključuju poznate, rutinske motoričke sposobnosti, ljudi koriste bazalne ganglije kao svojevrsni pomoćni autopilot. Kad naš prefrontalni korteks i hipokampus planiraju naš dan na putu do posla, neuke, ali delotvorne bazalne ganglije upravljaju automobilom, zato ćete ponekad voziti od tačke A do tačke B bez jasnog sjećanja na put kojim ste prošli, skretanja koje ste napravili ili pejzaža koji ste vidjeli.

Obično, kaže Dajmond, ovo delegiranje dužnosti „djeluje lijepo, poput simfonije. Ali ponekad se pretvori u „Uvertiru iz 1812“.

„Tada topovi preuzimaju i prevladavaju“, ističe Dajmond.

Eksperimentalno izlažući pacove prisutnosti mačaka, a zatim bilježeći promjene u mozgu glodara, Dajmond je otkrio da stres, bilo iznenadan, bilo hroničan, može oslabiti moždane centre, čineći ih osjetljivijima na maltretiranje bazalnih ganglija. Vidio je da se ista takva stvar događa u slučajevima koje je pratio, uključujući smrt djece u automobilima.

„Čini se da je kvalitet prethodne roditeljske njege nevažan. Važni činioci koji se neprestano pojavljuju uključuju kombinaciju stresa, emocija, nedostatka sna i promjene u rutini, pri čemu bazalne ganglije pokušavaju da urade ono što bi trebalo da čine, a svjesni um je previše oslabljen da bi mogao da odoli. Ono što se događa je da se memorijski krugovi u ranjivom hipokampusu bukvalno brišu i ponovo ispisuju, kao kod kompjuterskog programa. Ako se memorijski sklop ne pokrene ponovo, na primjer ako dijete ne zaplače ili ako žena ne spomene da je dijete na zadnjem sjedištu, to može u potpunosti nestati“, zaključuje Dajmond za „The Washington Post“.

Međutim, Post dodaje kako nisu svi slučajevi hipertermije kod novorođenčadi u automobilima kao oni o kojima se govori u ovom članku: jednostavni, ali zbunjujući propusti u pamćenju inače naizgled dobrog roditelja. Ima i slučajeva gdje se pokazalo da je dijete ranije bilo zanemarivano ili postoje dokazi o zloupotrebi supstanci. Ponekad je roditelj svjesno ostavljao dijete u autu, uprkos očiglednoj opasnosti. U jednom posebno upadljivom slučaju majka je dijete ostavljala u zaključanim kolima umjesto da obezbijedi ko će da ga čuva. Kada se smrti od hipertermije tretiraju kao zločini, oni se obično završe zatvorskim kaznama, kaže se u tekstu Washington Posta.