Juče je navršena 21 godina od otvaranja američkog zatvora u Gvantanamo zalivu. Tokom te 21 godine, u šest poznatih logora tog vansudskog pritvornog centra zatvoreno je 779 muškaraca. Tokom dvije decenije Gvantanamo je od malog improvizovanog logora sa kavezima prerastao u objekat sa maksimalnim obezbjeđenjem sa strukturama nalik cementnim bunkerima, na koji se godišnje potroši blizu 540 miliona dolara.
Dvadeset jedna godina je dug period - cijela jedna generacija je rođena i stasala za to vrijeme. Četiri američka predsjednika su se smijenila. Svjetski trgovinski centar je ponovo izgrađen.
Tokom tog vremena, američka vojska, CIA i druge obavještajne agencije eksperimentisale su sa mučenjem i drugim kršenjima ljudskih prava. Vojnici, a čak i lideri su počinili ratne zločine. Kongres SAD je istraživao, pisao i objavio izvještaj u kojem dokumentuje mučenje, zlostavljanje i nehumani tretman zatvorenika u Gvantanamu i na drugim tajnim lokacijama širom svijeta, istovremeno onemogućavajući zatvaranje Gvantanama.
Od tih 779 zatvorenika u Gvantanamu, poznato je da ih je devet tamo umrlo; 706 ih je oslobođeno ili prebačeno na druge lokacije; 20 ih je preporučeno za transfer ali ostaju tamo; 12 ih je optuženo za zločine; dvojica su osuđeni, a trojica će na neodređeno vrijeme ostati u pritvoru dok neko ne zatraži njihovo oslobađanje.
Ja sam imao 19 godina kada sam poslat u Gvantanamo. Stigao sam 9. februara 2002, sa povezom preko očiju, vrećom preko glave, lancima na rukama i nogama, pretučen. Kada su vojnici uklonili povez, vidio sam samo kaveze sa narandžastim figurama. Mučen sam. Bio sam izgubljen, uplašen i zbunjen. Nijesam znao gdje se nalazim, niti zašto sam odveden tamo. Nijesam znao koliko dugo ću biti zatvoren, niti šta će mi se dogoditi. Niko nije znao gdje sam. Dobio sam broj i našao se između života i smrti.
Nijesam puno znao o Americi. Znao sam da je to trebalo da bude zemlja zakona i šanse. Svi su željeli da žive tamo. Svi smo vjerovali da će naš pritvor biti kratak. Nijesmo ništa učinili. Nijesu mogli dugo da nas drže a da za to nikoga nije briga. Nijesam mogao ni pretpostaviti da ću provesti osam godina u samici, da ću biti zatvoren 15 godina i pušten, a da nikada protiv mene nije podignuta optužnica.
Nedavno sam napunio 40 godina, i mada sam odrastao čovjek i dalje se osjećam kao 19-godišnjak koji je prvi put stigao u Gvantanamo. Na neki način, tamo sam stasao - naučivši kako da protestujem zbog zatvora, kako da koristim tijelo za štrajk glađu, kako da se oduprem. Dosta razmišljam o vremenu koje sam tamo proveo. Dok su moji prijatelji iz djetinstva išli na univerzitet, vjenčavali se, zapošljavali i počinjali svoje živote, ja sam se borio protiv zatvorskih čuvara koji su me maltretirali dok sam pokušavao da se molim.
U ranim danima Gvantanama, kada je to još bio nerazvijeni zatvor, zapravo beba, svi smo imali pitanja: kada ćemo biti oslobođeni? Zašto su ispitivanja sve gora? Zašto niko ne vjeruje u ono što im pričamo? Ali nijesmo bili jedini koji su imali pitanja. Mladi čuvari su takođe htjeli da znaju šta rade tamo, ko smo mi, i zašto neki lideri govore da smo mi “najgori od najgorih” terorista dok drugi govore da smo “nikogovići” i “zemljoradnici”.
Mislim da se čak i sam Gvantanamo pitao to isto. Mislim da je Gvantanamo želio da zna kakvo će mjesto postati, koliko će biti u upotrebi, hoće li biti koristan.
Svi smo čekali te odgovore, godinu za godinom, dok smo starali. Porasla mi je brada, a kosa posijedila. Gvantanamo je rđao, gulio se, propadao; Logor X-Ray, prvi logor obrastao je u travu. Čuvari su se smjenjivali kao i upravnici zatvora. Čuvari koji su bili ljubazni prema nama često su degradirani, kažnjavani ili su odlazili iz Gvantanama zbunjeni zbog konflikta između njihove zvanične dužnosti i onoga što su znali da je ispravno. General Miler, arhitekta onoga što Sjedinjene Države nazivaju “naprednim ispitivanjem” a svi ostali mučenjem, otišao je u Irak i Abu Graib. Neki zatvorenici su oslobođeni. Neki - poput Jasira (21 godina), Alija (26) i Manija (30) - umrli su nasilno i misteriozno u pritvoru.
Političari izvan Gvantanama, naučili su da koriste zatvor kako bi stvorili njihove lažne priče - priče koje su se hranile nama kako bi sijale strah. Zbog njih je Gvantanamo ostao otvoren
Godine su prolazile kao poglavlja u knjizi, i sa svakim poglavljem mislili smo da ćemo dobiti odgovore na naša pitanja ili da će se poglavlja makar promijeniti. Bilo je novih početaka i novih faza, ali je priča ostajala ista: ispitivanja su se nastavljala. Kao i nehumani tretman i vjersko maltretiranje.
Svako poglavlje je postajalo mračnije dok smo gubili dodir sa pričama iz naših života prije Gvantanama. Kada smo odvedeni u Gvantanamo bili smo očevi, sinovi, braća, supruzi, imali smo porodice, snove i živote u spoljašnjem svijetu. U Gvantanamu smo bili samo brojevi, životinje u kavezima, potpuno odsječeni od svijeta koji smo poznavali, uhvaćeni u beskrajnoj petlji ispitivanja tokom kojih pokušavaju da nas natjeraju da priznamo da smo borci Al kaide ili talibana. Živjeli smo bezakonje i zlostavljanje Gvantanama, gledali smo kako Gvantanamo raste i razvija se, dok je naša priča ostajala zarobljena.
Postajali smo Gvantanamo kao i naše priče. Opirali smo se i protestovali zbog našeg proizvoljnog zatvaranja na neodređeno vrijeme, borili smo se i štrajkovali glađu kako bi svijet čuo za nas, vidio našu patnju, i upoznao našu čovječnost. Imali smo i trenutke radosti, kreativnosti i bratstva. Pjevali smo, plesali, šalili se i smijali. Stvarali smo umjetnost. Postali smo braća i prijatelji, čak i sa nekim čuvarima i zaposlenima koji su se prema nama ophodili ljudski. Postepeno smo izgubili dodir sa sobom iz vremena prije nego što je Gvantanamo postao naš život, naš svijet, naša jedina priča.
Dok je Gvantanamo starao, postajao snažniji, trajniji, i mi smo starali ali smo postajali slabiji i krhkiji i dalje svedeni na kaveze. Čuli smo da su neki ljudi širom svijeta protestovali zbog našeg zatvaranja i mučenja i vodili kampanju za zatvaranje Gvantanama. To nam je ulivalo nadu i stvaralo osjećaj da nijesmo zaboravljeni. Međutim ostali, poput političara izvan Gvantanama, naučili su da koriste zatvor kako bi stvorili njihove lažne priče - priče koje su se hranile nama kako bi sijale strah. Zbog njih je Gvantanamo ostao otvoren.
Pri kraju moje robije, Gvantanamo je rastao, na neki način je postajao zreliji i otvoreniji. I mi smo se promijenili; povezali smo se sa spoljašnjim svijetom. Pokušali smo da povratimo one djelove sebe koji su nam bili oduzeti i izgubljeni. Išao sam na časove i stvarao umjetnost. Naučio sam engleski jezik i pisao priče o Gvantanamu. Nakon 15 godina, brinuo sam da neću preživjeti u svijetu kada jednom izađem. Odrastao sam i postao muškarac. Gvantanamo je sve što sam poznavao. Tamo su bili moji prijatelji.
Mislio sam da ću izlaskom konačno moći da napišem nova poglavlja; drugačija, sa dobrim krajem. Da ću završiti priču onako kako sam želio: Gvantanamo će postati samo sjećanje; nastaviću dalje, ići u školu, oženiti se, početi moj život. Ali zatvor nije želio da me pusti. Iznenadio me novom pričom.
Poput mene, stotine muškaraca su oslobođene iz Gvantanama. Neki su otišli u svoje domovine kod porodica. Mnogi su poslati u mjesta koja nijesu poznavali – Urugvaj, Kazahstan, Slovačku. Ja sam poslat u Srbiju, gdje nijesam imao prijatelja ili porodicu i nijesam govorio jezik. Pokušali smo da stvorimo naše priče na tim novim mjestima, priče bez Gvantanama. Međutim, Gvantanamo nas nije puštao. Živimo sa stigmom koju nosi boravak tamo.
Trideset pet muškaraca i dalje je tamo. Predsjednik Bajden tiho radi na gašenju zatvorskog logora, ali bez saradnje američkog Kongresa, Gvantanamo će ostati otvoren.
Već godinama, bivši zatvorenici, aktivisti, advokati i novinari rade kako bi ispisali posljednje poglavlje Gvantanama, poglavlje koje završava pravdom, odgovornošću, pomirenjem i zatvaranjem zatvora. Hajde da to ostvarimo, kako bismo jedne godine mogli napisati novu priču o životu poslije Gvantanama.
Autor je umjetnik, aktivista i bivši zatvorenik Gvantanama; oslobođen je 2016. godine nakon što je u zatvoru bez optužnice i suđenja proveo više od 15 godina. Autor je memoara “Ne zaboravite nas: Izgubljeni i nađeni u Gvantanamu”.
Članak je preuzet iz “Gadijana”
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
