Da li novinari treba da govore i pišu ono što misle? Nedavne polemike ponovo su aktuelizovale stara pitanja o profesionalnoj etici i političkoj ulozi novinara u demokratiji.
Jedna aktuelna tužba za klevetu razotkrila je kako su i koliko često voditelji Foks njuza lagali svoje gledaoce o tvrdnjama da su američki predsjednički izbori 2020. “pokradeni”. BBC je suspendovao bivšeg fudbalskog napadača Garija Linekera zbog tvitova u kojima se kritikuje politika britanske vlade prema izbjeglicama, navodno kršeći tradicionalnu posvećenost javnog servisa nepristrasnosti. A novinari svuda raspravljaju o tome da li zauzimanje političkog stava prelazi neku opasnu granicu i postaje “aktivizam”.
Ipak, konvencionalna razlika između “novinara” i “aktiviste” je loše zamišljena, jer nikada nije bilo ničeg pasivnog u ulozi novinara. U vrijeme kada autokrate konsoliduju vlast napadajući “medije” (ili odbacujući svako kritičko izvještavanje kao “lažne vijesti”), oni koji odbijaju da skrenu pažnju takvo ponašanje praktično tolerišu sve veći autoritarizam. U njihovom ćutanju nema ničeg neutralnog.
Kao što mnogi medijski kritičari ispravno ukazuju, tradicionalna praksa mehaničkog reprodukovanja “obje strane” političkog spora često iskrivljuje stvarnost. Stoga je naslov iz 2014. u “Atlantiku” upozorio: “Da, polarizacija je asimetrična - a konzervativci su gori”. Od tada je Republikanska stranka postala potpuno “trampizovana” i okrenula se protiv same demokratije. Prikazivanje takve asimetrične situacije kao simetrične stvara privid tradicionalne novinarske objektivnosti na račun istine.
Prema medijskom kritičaru Džeju Rozenu, ova “dvostranost” nije vođena toliko profesionalnom etikom objektivnosti koliko preventivnim naporom novinara da izbjegne optužbe za “partijsku pripadnost”. Više se radi o “traženju utočišta” nego o “traženju istine”, uvijenom u oblandu besprekorne neutralnosti.
Suprotno tome, novinar koji postane samozvani član demokratskog “otpora” može izgubiti kredibilitet ako se takav otpor pretvori u određenu poziciju po pitanjima kao što je odgovarajuća veličina naknada za nezaposlene, koje, iako su važne, teško da su u srži demokratije kao takve. Pošto će demokratije uvijek imati mnoštvo legitimnih nesuglasica da prebrode, pristupanje svakoj priča sa određenom agendom - bilo da je progresivna ili konzervativna - ne dovodi samo do pristrasnog izvještavanja. To takođe podrazumijeva i prezir prema svojim sugrađanima, kojima se očigledno ne može vjerovati da sami donose zaključke. Puno se jadikuje povodom opadanja “povjerenja javnosti u medije”, ali ovaj odnos ide u oba smjera.
Umjesto da se ovo pitanje formuliše kao “novinarstvo nasuprot aktivizmu”, korisnija razlika je ona između izvještavanja i zastupanja (što nije isto što i “novinarstvo mišljenja” koje nude ličnosti koje rutinski komentarišu sve vrste tema). Obje prakse moraju da se oslanjaju na činjenice, i obje traže od svoje publike da ostane otvorenog uma. Dok je primarni naglasak novinara na informisanju, zastupnici se fokusiraju na reformu; ali taj cilj ne mora da im brani da se bave istraživačkim radom - naprotiv, često je ono što takvom radu daje snagu.
Kritičari zastupanja ga prikazuju kao alternativu vjernom iznošenju činjenica bez pristrasnosti. Ali dobar zagovornik će naravno slijediti ono što je Karl Bernstin nazvao “najboljom verzijom istine koja se može dobiti”. Treba samo pogledati Ajdu B. Vels, koja je više puta rizikovala svoj život da bi precizno izvještavala o linču na američkom jugu. Pažljivo, tačno izvještavanje je bila sama osnova za njenu kampanju, a ne na neki način suprotnost.
Ono što zastupanje razlikuje od izvještavanja je to što ono ide dalje od predstavljanja činjenica izgradnjom zajednice sljedbenika. Održavanje kontinuirane komunikacije za i o nekom cilju je uvijek bio najbolji način da se stvori i mobiliše podrška za njega. Sve dok je taj proces otvoren, ne mora biti nikakvog sukoba sa profesionalnom etikom.
Suština skandala Foks njuza nije u tome što je pokazao da je Foks otvoreno pristrasan; radi se o tome da su “zvijezde” i producenti te mreže znali da su tvrdnje o “pokradenim” izborima lažne i odlučili da ih šire. Rejting i profit su bili važniji od činjenica. Ovakav redoslijed prioriteta postao je očigledan na vrhuncu pandemije kovida-19: dok su Foksove ličnosti na ekranu tražile “slobodu” i “otvaranje ekonomije”, Foksove kancelarije su ostale zatvorene, a od zaposlenih je zatraženo da rade od kuće.
Kada su zaštita slobode govora i štampe pod nemilosrdnim napadom autokrata, vrlina nepristrasnosti može postati porok
Ono što je demokratiji potrebno od njenih građana je skeptično povjerenje, zasnovano na dokazima o kompetentnosti i integritetu institucija, a ne na ciničnom nepovjerenju ili lakovjernosti
Profesionalne novinske organizacije (kategorija koja očigledno ne uključuje Foks) mogu imati i zagovornike i novinare. Ono što je važno jeste da publika neke novinske organizacije može da procijeni o čemu se radi - kako pravi uređivačke izbore i kako zarađuje. Ove kriterijume je lakše ispuniti ako medijske organizacije imaju javne urednike koji se ozbiljno bave brigama publike, čime se povećava povjerenje.
Kao što je primijetila Pipa Noris sa Univerziteta Harvard, povjerenje samo po sebi nije dobro. Mnogo ljudi je vjerovalo onlajn nadriljekovima i poricateljima kovida tokom pandemije, a neki ljudi i dalje posežu za očigledno neprikladnim ljekovima poput “ivermektina” jer su ga Donald Tramp i Žair Bolsonaro promovisali kao “lijek”. Ono što je demokratiji potrebno od njenih građana je ono što Noris naziva skeptičnim povjerenjem, zasnovanim na dokazima o kompetentnosti i integritetu institucija, a ne na ciničnom nepovjerenju ili lakovjernosti.
Saradnjom sa publikom i transparentnim zastupanjem i izvještavanjem, medijske organizacije mogu povećati povjerenje dokazujući sopstvenu vjerodostojnost. Novinari i zastupnici - pored kolumnista i frilensera poput Linekera - moraju biti objektivni, što znači da moraju težiti preciznosti. Ali podržavanje nekog cilja i izgradnja zajednice za njega nije isto što i “pristrasnost”. Štaviše, kada su zaštita slobode govora i štampe pod nemilosrdnim napadom autokrata, vrlina nepristrasnosti može postati porok.
Autor je profesor političke teorije na Univerzitetu Prinston
project-syndicate.org
Priredila: A. Šofranac
Bonus video:
