Borbeni avioni bruje iznad Kartuma. Bombe tresu sudansku prijestonicu. Mnogi civili, dok se skrivaju od onoga što bi moglo biti početak građanskog rata, pitaju se “zašto?”
Lako je, i ispravno, doći u iskušenje da se okrive pojedinci. Konflikt ne može izbiti ako neko ne odluči da počne borbu, a Sudan ima dva upadljiva negativca. Šef vojske se bori sa šefom milicije za kontrolu nad trećom po veličini zemljom u Africi. General Abdel Fatah al-Burhan, sudanski de fakto vladar, predvodi vojnu huntu koja uporno odlaže obećanu predaju vlasti civilima. Muhamed Hamdan Dagalo (poznatiji kao Hemedti), prevodi paravojsku pod nazivom Snage brze podrške, koja je u pređašnjem obliku počinila genocid u Darfuru.
Obje strane imaju onu vrstu ambicije koja često vodi do krvoprolića u državama sa slabim kontrolnim mehanizmima. Oni žude za ogromnom moći i pogodnostima koje idu uz nju. Vojska već ima veliku, mutnu poslovnu imperiju; Hemedti je navodno stekao bogatstvo od rudnika zlata i prodaje vojnih usluga stranim zemljama. Nijedan od njih dvojice ne djeluje voljno da podijeli vlast. Svaki onog drugog naziva “kriminalcem”; Hemedti kaže da se general mora predati ili “umrijeti kao pas”.
Ipak, za muke Sudana nijesu krivi samo ova dvojica gnusnih muškaraca. U toj zemlji se vodi građanski rat tokom većeg dijela otkad je ostvarena nezavisnost 1956. To je primjer jednog globalnog problema: sve veće upornosti sukoba.
Dok je pažnja usmjerena na rivalitet velikih sila između Amerike, Rusije i Kine, konflikti u ostalom dijelu svijeta se pogoršavaju. Broj ljudi koji su primorani da napuste svoje domove udvostručio se u prošloj deceniji na oko 100 miliona. Čak i dok se globalno siromaštvo smanjuje, broj očajnih ljudi kojima je hitno potrebna pomoć udvostručio se od 2020, na 340 miliona. Nevladina organizacija Međunarodni spasilački komitet (IRK) procjenjuje da je za 80 odsto uzrok konflikt.
Tri talasa konflikata
Od 1945. godine, konflikti su dolazili u tri talasa koji su se preklapali. Prvo, narodi u evropskim kolonijama borili su se za nezavisnost. Zatim, rivalske grupe su se borile za kontrolu u tim novim nezavisnim državama.
Hladni rat je povećao uloge: Zapad je podržao pobune protiv vlada koje su se proklamovale kao marksističke, počev od Angole do Nikaragve. Sovjetski Savez je podržavao antikapitalističke gerile i revolucionarne režime na svakom kontinentu.
Nakon pada Sovjetskog Saveza 1991, broj ratova je drastično pao. Sa tim i broj stradalih u sukobima. Međutim, nakon 2011. uslijedio je treći talas. Broj ratova kao i njihov letalitet su povećani, pošto je Arapsko proljeće dovelo do previranja na Bliskom istoku, novi oblik džihadizma se proširio muslimanskim svijetom a Vladimir Putin je oživio staromodni ruski imperijalizam.
Putinova invazija na Ukrajinu je neobična: direktni pokušaj jedne zemlje da osvoji drugu i ukrade njenu teritoriju. Većinu modernih oružanih konflikata je teže razumjeti. To su obično građanski ratovi, mada mnogi uključuju i strano uplitanje. Uglavnom se dešavaju u siromašnim zemljama, naročito vrelim poput Sudana. Uzrokuju milione mrtvih, ali je teško utvrditi tačan broj. Daleko veći broj ljudi je primoran na bjekstvo nego prije deset godina. Mnogo više ih strada od ratom uzrokovane gladi ili bolesti nego od metaka ili šrapnela.
Usljed sukoba siromašna mjesta postaju mnogo siromašnija. Tipični petogodišnji građanski rat smanjuje prihod po glavi stanovnika za petinu, procjenjuje u knjizi “Zašto se borimo” Kristofer Blatman sa Univerziteta u Čikagu. Stoga je alarmantan podatak da ratovi traju duže. Prosječni konflikt sredinom 1980-ih trajao je oko 13 godina, do 2021. to je poraslo na skoro 20.
Za to postoji nekoliko mogućih razloga. Prvo, globalne norme su podrivene. Kada je Rusija, stalna članica Savjeta bezbjednosti UN, drsko prekršila osnivačku povelju UN invazijom na Ukrajinu, ubijanjem civila i otmicom djece, to je pokazalo koliko su tabui oslabili.
Kada je Kina, još jedna stalna članica SBUN, nazvala Putina “dragim prijateljem” uprkos tome što je optužen za ratne zločine, to je potvrdilo da za neke svjetske sile, moć znači biti u pravu. To ohrabruje manje nasilnike.
U Sudanu, na primjer, gotovo da niko nije snosio odgovornost za masovni pokolj tokom raznih ratova u toj zemlji, niti za masovna silovanja, niti za rasprostranjeno porobljavanje crnih Afrikanaca od strane elite koja govori arapski jezik. General Burhan i Hemedti su se pretvarali da slušaju zahtjeve naroda za pravdom nakon zbacivanja bivšeg diktatora, Omara al Bašira, koji je nakon toga osuđen za korupciju. Međutim, malo je vjerovatno da su ikada planirali da predaju kormilo civilima, jer je to trebalo da učine prošle nedjelje.
Međutim, nekažnjivost nije cijela priča. Drugi faktori utiču na to da konflikti traju duže. Klimatske promjene podstiču sukobe oko vode i zemljišta. Vjerski ekstremizam se širi. Organizovani kriminalci izazivaju dodatnu nestabilnost u najnestabilnijim državama svijeta. Konflikti postaju sve složeniji.
Zveckanje mitraljeza
U periodu između 2001. i 2010. u oko pet država je svake godine bilo više od jednog simultanog rata ili pobune. Sada se to događa u 15 država. (U Sudanu se sukobi odvijaju na istoku, zapadu i jugu). Složene ratove je generalno teže okončati. Nije dovoljno naći kompromis koji zadovoljava obje strane, često je potrebno udovoljiti desetinama oružanih grupa, od kojih se svaka može ponovo latiti kalašnjikova ako je nezadovoljna.
Građanski ratovi takođe postaju sve više internacionalni. U 1991. svega četiri procenta su uključivala značajnije strane snage. Do 2021. ta brojka je porasla 12 puta na 48 odsto. U prošloj deceniji proces je dijelom rezultat američkog povlačenja iz uloge globalnog policajca, dok su sile srednje veličine popunile vakuum. Rusija i Turska se trve oko Libije i Sirije, Saudijska Arabija i Iran vode posredničke ratove u Jemenu. U Sudanu, Egipat podržava generala Burhana, dok je Hemedti u drugarskim odnosima sa Rusijom.
Strano uplitanje može biti benigno, što je generalno slučaj sa mirovnim operacijama, iako su često beskorisne. Međutim intervencije spoljašnjih sila sa sebičnim agendama imaju tendenciju da pogoršaju ratove u smislu dužeg trajanja i većeg broja žrtava, utvrdio je Dejvid Kaningem sa Univerziteta u Merilendu. Cijena za spoljašnje aktere je manja - njihovi gradovi nijesu uništeni - stoga nemaju podsticaj da uspostavljanje mira.
Klimatske promjene pogoršavaju haos. One direktno ne uzrokuju konflikte, međutim kada pašnjaci presuše, stočari tjeraju stoku dalje često se približavajući teritoriji na koju pravo polažu rivalske etničke grupe.
Globalno, oko 24 miliona ljudi je raseljeno usljed ekstremnih vremenskih uslova tokom 2021, a UN očekuju da ta cifra raste. U Sudanu, oko 3 miliona ljudi je raseljeno usljed konflikta i prirodnih katastrofa i prije aktuelnih sukoba.
Intervencije spoljašnjih sila sa sebičnim agendama imaju tendenciju da pogoršaju ratove u smislu dužeg trajanja i većeg broja žrtava. Cijena za spoljašnje aktere je manja - njihovi gradovi nijesu uništeni - stoga nemaju podsticaj za uspostavljanje mira
Najkrvaviji rat na svijetu prošle godine nije bio u Ukrajini, već u Etiopiji, ističe Komfort Ero, predsjednik Krizne grupe. Olusegun Obasanđo, bivši predsjednik Nigerije koji je bio posrednik u uspostavljanju mirovnog sporazuma u novembru između vlade i pobunjenog regiona Tigrej, naveo je da je u periodu između 2020. i 2022. stradalo oko 600 000 ljudi. Nijedna procjena za Ukrajinu nije toliko visoka.
Mohamed Kamal, poljoprivrednik iz Etiopije, obrađivao je zemlju kada je čuo pucnje. Kada se vratio u selo vidio je da su napadači ubili 400 ljudi, uglavnom žena i djece. “Malo njih je preživjelo”, kazao je on.
Čak iako se mirovni sporazum održi, što je neizvjesno, to neće pomoći Muhamedu. Masakr kojem je on svjedočio je bio dio sasvim drugog sukoba, koji i dalje bukti.
U periodu između 2020. i 2022. u Etiopiji je stradalo oko 600 000 ljudi. Nijedna procjena za Ukrajinu nije toliko visoka
Etiopija ima više od 90 etničkih grupa, čiji su lideri većinom voljni da podstiču mržnju kako bi osvojili kontrolu nad jednim od 11 etničkih zasnovanih regiona. U toj zemlji se takođe nalaze hiljade izbjeglica iz turbulentnih susjednih država (Eritreje, Somalije, Južnog Sudana i Sudana). Diktatura u susjedstvu (Eritreja) šalje vojsku da se bori protiv pristalice prethodne vlade Etiopije.
Rat stvara začarani krug. Dok suše i poplave razaraju ruralne oblasti, mladi ljudi su sve više u iskušenju da se late oružja i otimaju zemlju i pljačkaju. Regruteri pobunjenika su toga i te kako svjesni. Fejsbuk je pun snimaka mladih boraca sa gomilom gotovine za koji tvrde da su ga oslobodili iz banke. Sa toliko mladih boraca koji vrebaju iz žbuna, otmicama trgovaca i ubistvima zvaničnika, biznis napušta oblast a javne službe postaju još gore. Mještani postaju još nezadovoljniji i ljući, naročito kada država odgovara represijom što je često slučaj.
Džihadisti “pritiču u pomoć”
Za države destabilizovane lošim vladama i klimatskim promjenama, ekstremizam dodaje so na ranu. Primjer za to je Sahel, velika oblast ispod pustinje Sahare. Pet država - Burkina Faso, Čad, Mali, Niger i sjeverna Nigerija - pretrpjele su suše u 2022. i najveću prehrambenu krizu u posljednjih 20 godina. Skoro šest miliona ljudi pogodile su poplave.
U tako očajnom okruženju na scenu su stupili džihadisti. Od Arapskog proljeća grupe povezane sa Al Kaidom a kasnije sa Islamskom državom proširile su se na Bliskom istoku, u Africi i šire. Oni obećavaju pravdu - poput vraćanja ukradene zemlje - u državama u kojima sudovi jedva da funkcionišu. Jednom kada steknu uporište, oni ubrzavaju krah državnog autoriteta. Između 2020. i 2022. u pet pomenutih država zbog nasilja je zatvoreno 9000 škola. Polovina djece u regionu se ne osjeća bezbjedno u školama.
Zapadne sile su pokušale da pomognu, ali nijesu uspjele. U novembru 2022. Francuska je odustala od Operacije Barkane, vojne intervencije da pomogne vladama Burkine Faso, Čada, Malija, Mauritanije i Nigera da potisnu džihadiste. Ranije te godine novi vojni režim Malija je naredio francuskim vojnicima da napuste zemlju i pozdravio pomoć ruske plaćeničke grupe Vagner, koja je već optužena za masakr civila.
Sebastijan fon Ejnsidel sa Univerziteta Ujedinjenih nacija u Tokiju tvrdi da širenje džihadističkih grupa otežava okončanje ratova. Njihove zahtjeve je često nemoguće ispuniti, njihova pješadija je fanatična, a spoljašnji posrednici mrze da imaju posla sa teroristima.
Novac i kriminal jaki motivi za rat
Za pobunjeničke grupe bez religiozne inspiracije, bogaćenje je dovoljan motiv da se late oružja. Studija koju je sproveo Džejms Firon sa Stenford univerziteta pokazala je da duže traju građanski ratovi u kojima velika pobunjenička snaga zarađuje novac od trgovine drogama ili mineralima. A globalizacija zločina je više nego ikada olakšala da se takve grupe domognu oružja i gotovine, ističe Fon Ejnsidel.
Vladine snage su takođe često pohlepne. Jedan od razloga zašto se rat u Kongu ne završava je i taj što su oficiri bijedno plaćeni, ali mogu zaraditi bogatstvo od pronevjere i iznuđivanja kada su raspoređeni u zonama sukoba, navodi Džejson Sterns u knjizi “Rat koji ne kaže svoje ime”.
Mještani se žale na problem “vatrogasca piromana” kada regionalni čvrstorukaši izazivaju požar kako bi centralna vlada morala da pregovara sa njima da bi ga ugasila.
Ekstreman primjer veza između kriminala i konflikta je Haiti. Tako je 2021. godine ubijen predsjednik Žovenel Moiz. Niko ne zna ko je naredio ubistvo, ali mnogi sumnjaju na veze sa drogom. Od tada, zemlja je u haosu. Bande koje su nekada dominirale samo siromašnim četvrtima sada kontrolišu većinu prijestonice Port O Prensa. Džo, direktor jedne škole koji je želio da ostane anoniman, opisuje kako je njegova škola dobila kovertu sa metkom u njoj uz zahtjev da isplati 50 000 dolara za zaštitu kako bi ostala otvorena. “Istog trenutka morali smo da zatvorimo školu”, kazao je on.
Premijer Haitija Arijel Henri preklinje za stranu intervenciju kako bi pomogla policiji da ponovo uspostavi red. Mnogi građani bi to pozdravili. Ralf Senekal, šef privatne klinike koji je bio kidnapovan u oktobru, kaže da bi samo američki vojnici mogli ponovo uspostaviti red. Međutim, haićanske opozicione grupe strahuju da bi takva intervencija služila samo Anriju, koji je preuzeo vlast nakon smrti Moiza u potez koji je u velikoj mjeri smatra nelegitimnim.
Jedna država u Aziji ilustruje sva zla zbog kojih građanski ratovi dugo traju. U jednoj staroj kolibi blizu granice Mjanmara i Tajlanda Ko Kaht priprema hranu za svog povrijeđenog saborca, koji nema dio lobanje i ne može da se kreće ili govori.
Mjanmar je poprište nekih od najstarijih pobuna na svijetu, i nekih novih. Ko Kaht pripada Narodnim odbrambenim snagama, koje su osnovane nakon što je vojna hunta preuzela vlast 2021. Ona je oružano krilo Vlade nacionalnog jedinstva, paralelne države aktivista, političara i etničkih lidera koja želi da povrati demokratiju.
Sukob u Mjanmaru je zapanjujuće složen. Oko 200 oružanih grupa kontrolišu djeliće teritorije ili se bore za zbacivanje vlade. U toj zemlji od uspostavljanje nezavisnosti 1948. nijedna godina nije protekla bez konflikta. Međutim, čak i u poređenju sa tako nasilnom prošlošću, protekle dvije godine su sve premašile. “Postoji novi nivo brutalnosti, koji se diktira sa vrha”, kazao je Ričard Horsi iz Krizne grupe. U martu kompanija koja se naziva “Ogre kolona” raspoređena je u Sagingu u centralnom dijelu Mjanmara. Oni su krenuli u pohod ubijanja, silovanja i mučenja. Ako je cilj ugušiti otpor, onda ne djeluje. Pobunjenici kažu da takva nepočinstva samo jačaju njihovu odlučnost.
Sukob pogoršavaju i klimatske promjene i kriminal. Vojska je duboko uključena u šverc heroina i žada, kao i pojedine etničke milicije. Horsi očekuje da se taj rat “nastavi i u narednoj generaciji”.
Doba nekažnjivosti
Svijetu ne nedostaje ideja kako da okonča ratove. Nađite uglednog posrednika. Počnite nezvanične razgovore mnogo prije nego što su zaraćene strane spremne da se javno sastanu. Uključite više žena i građanskih grupa u mirovni proces. Prihvatite da će svaki mirovni sporazum vjerovatno biti ružan. “Isključivanje iz politike ljudi koji vam se ne dopadaju ne funkcioniše”, kazao je Dejvid Miliband, šef IRK-a.
Progon svih pristalica Sadama Huseina iz iračke vojske je bila greška, kao i pokušaj izgradnje sistema u Avganistanu bez talibana. Međutim, najvažnije mjere (izgradnja funkcionalnih država u ratom pogođenim zemljama, suzbijanje klimatskih promjena) mogle bi trajati decenijama.
A globalni napori za promovisanje mira su podriveni zbog činjenice da su dvije članice SBUN sa pravom veta serijski kršitelji ljudskih prava koji prigovaraju na uplitanje u unutrašnje stvari krvoločnih režima. Rusija je upotrijebila svoje pravo na veto u SBUN 23 puta u proteklih deset godina. Kina je veto upotrijebila devet puta. Amerika je izdala tri veta, uglavnom da bi zaštitila Izrael; Francuska i Britanija nijednom. U periodu između 2001. i 2010, kada su Putinove imperijalne ambicije bile ograničenije a Si Đinping još nije bio na vlasti, Rusija je izdala samo četiri veta, a Kina dva.
Francuski predlog da se suspenduje pravo veta u slučajevima kada se događaju masovni zločini prošao je u Generalnoj skupštini UN prošle godine, ali ne može da prođe pored Putinove veto olovke. Svijet ulazi u ono što Miliband naziva “doba nekažnjivosti”.
Priredila: N. Bogetić
Bonus video:
