Ruska invazija na Ukrajinu, najskuplji konflikt u Evropi od Drugog svjetskog rata, primorala je Sjevernoatlantsku alijansu da punom brzinom uloži napore kako bi ponovo postala sposobni ratni savez kakav je bila tokom Hladnog rata.Ta promjena mijenja savez koji su decenijama karakterisali hibernacija i sumnja u sebe.
Poslije nedavnog ulaska dugo neutralne Finske u Alijansu, to takođe predstavlja još jednu značajnu nenamjernu posljedicu rata za ruskog predsjednika Vladimira Putina.
NATO brzo prelazi sa onoga što se u vojsci naziva odvraćanje odmazdom na odvraćanje uskraćivanjem.
U prošlosti, teorija je bila da ukoliko Rusi napadnu, države članice će pokušavati da se odupru dok savezničke snage, uglavnom američke stacionirane kod kuće, ne dođu u pomoć i uzvrate Rusima kako bi pokušali da ih odvrate.
Međutim, nakon ruskih zločina u oblastima koje je okupirala u Ukrajini, od Buče i Irpinja do Mariupolja i Hersona, države na granici poput Poljske i baltičkih zemalja više uopšte ne žele da se izlažu ruskoj okupaciji na bilo koji period. Oni ističu da su ruske trupe u prvim danima ukrajinske invazije zauzele veću teritoriju od nekih baltičkih država.
Spriječiti tako nešto, odvratiti uskraćivanjem prilike, znači revoluciju u praktičnom smislu: više trupa stalno stacioniranih duž ruske granice, veću integraciju američkih i savezničkih ratnih planova, veću vojnu potrošnju i detaljnije zahtjeve za saveznike u vezi sa konkretnim vrstama snaga i opreme za borbu i, ukoliko je neophodno, u unaprijed dogovorenim mjestima.
Putin se dugo žalio na NATO opkoljavanje i približavanje. Međutim, njegova invazija na Ukrajinu isprovocirala je Alijansu da odbaci preostalu uzdržanost u vezi sa povećanjem broja zapadnih vojnika duž NATO granice sa Rusijom.
Namjera je ne samo da NATO snage postanu gabaritnije i sposobnije već da budu vidljivije Rusiji, što je ključni elemenat odvraćanja.
”Debata se više ne vodi oko toga koliko je previše” iz straha da se ne naljuti Moskva, “već koliko je dovoljno”, kazao je Kamil Grand, koji je donedavno bio asistent generalnog sekretara NATO-a za investicija u odbrani, a koji sada radi u Evropskom savjetu za inostrane odnose. Države centralne i istočne Evrope insistiraju da više “nije dovoljno reći spremni smo da odvratimo obećavajući da ćemo povratiti izgubljenu teritoriju, već da treba da branimo svaki pedalj NATO teritorije od prvog dana”, kazao je Grand. “Nije u redu biti pod ruskom okupacijom nekoliko mjeseci dok ne stigne konjica”.
NATO je sada rasporedio bataljon multinacionalnih snaga u osam država duž istočne granice sa Rusijom. Razrađuje planove kako da poveća te snage u rang brigada u tim državama na liniji fronta kako bi unaprijedili odvraćanje i bili u stanju da od samog početka odvrate invazivne snage. Takođe su dali zadatak hiljadama dodatnih snaga, u slučaju rata, da brzo krenu u podršku, sa novim razrađenim planovima za mobilnost i logistiku i strožim zahtjevima za pripravnost.
”NATO je organizacija koja je uzela odmor od istorije”, kazao je Ivo H. Dalder, bivši američki ambasador u NATO-u. Putin nas je, prema njegovim riječima, “podsjetio da moramo da razmišljano o odbrani i to kolektivno”.
Alijansa će staviti više trupa pod direktnu kontrolu najvišeg vojnog NATO šefa, vrhovnog komandanta evropskih savezničkih snaga, generala Kristofera G. Kavolija, koji takođe komanduje i američkim snagama u Evropi.
Pod novom stavkom “odvraćanje i odbrana”, general Kavoli prvi put od Hladnog rata integriše američke i savezničke ratne planove, kazao je jedan visoki NATO zvaničnik, koji je želio da ostane anoniman zbog osjetljivosti teme. Amerikanci su se vratili u srce evropske odbrane, kazao je on, i zajedno sa NATO-om precizno odlučuju kako će Amerika braniti Evropu.
Debata se više ne vodi oko toga što je previše da se ne bi naljutila Rusija već koliko je dovoljno. Države centralne i istočne Evrope insistiraju da više nije dovoljno reći spremni smo da odvratimo obećavajući da ćemo povratiti izgubljenu teritoriju, već treba da branimo svaki pedalj NATO teritorije od prvog dana. Nije u redu biti pod ruskom okupacijom nekoliko mjeseci dok ne stigne konjica”, kazao je Kamil Grand
Prvi put od Hladnog rata, kazao je zvaničnik, istočnoevropske države će tačno znati šta NATO namjerava da uradi da bi ih odbranio - šta svaka zemlja treba da bude u stanju da uradi za sebe i kakve će druge države dobiti zadatke kako bi pomogle. Zapadne države u alijansi će znati gdje njihove snage treba da idu, čime i kako tamo da stignu.
NATO takođe povezuje svoje dugoročne zahtjeve od saveznika sa aktuelnim operativnim potrebama. Ako je u prošlosti, na primjer, od NATO država možda bilo traženo da pošalju neke lakše naoružane snage sa helikopterima u Avganistan, sada će dobiti zadatak da brane konkretne djelove NATO teritorije.
Primjera radi, za Britaniju to će značiti da obezbijedi tešku opremu za odbranu istočnog oboda NATO-a, iako bi britanska vlada radije nastavila da šalje lakšu, ekspeditivniju vojsku, što zahtijeva manje novca, manje ljudi i jeftiniju tešku opremu.
Planiranje u NATO-u je već opsežno, ali će postati još zahtjevnije i konkretnije. Države odgovaraju na upitnike o njihovim kapacitetima i opremi, NATO planeri im govore šta im nedostaje ili šta može biti skresano ili pojačano.
U jednom slučaju, prema riječima Roberta G. Bela, savjetnika za odbranu u američkoj misiji pri NATO-u do 2017, Danskoj je rečeno da prestane da traći novac na gradnju podmornica. Kanadi je rečeno da mora da obezbijedi avione za dopunu goriva tokom ljeta.
Države mogu da se odupru - godinama su neke zemlje sa fregatama odbijale da na njih postave rakete za vazdušnu odbranu iz straha da ne ostave utisak eskalacije, ali svoje planove moraju braniti i obrazlagati pred svim NATO članicama. Ukoliko se sve druge saveznice slože da plan te države nije adekvatan, oni mogu glasati kako bi je primorali na adaptaciju u okviru onoga što je poznato kao “konsenzus minus jedan”. Takav zahtjev je rijedak, ali se dogodio u slučaju Kanade, kazao je Bel.
Sada će zahtjevi biti stroži i rigorozniji kako bi Alijansa vratila ratne kapacitete u Evropi i odvraćanje učinila kredibilnim kako bi se pobrinuli da se NATO može boriti u ratu visokog intenziteta protiv rivala, Rusije, od prvog dana konflikta.
Promjena u NATO-u počela je sporo, 2014. godine, nakon što je Rusija pripojila Krim, što je izazvalo pobunu u istočnom Donbasu. Na samitu te godine u Velsu, NATO saveznice su dogovorile cilj vojne potrošnje od dva procenta bruto domaćeg proizvoda do 2024. U tom trenutku, samo osam od ukupno 31 države, uključujući novu članicu Finsku, ispunjavale su taj cilj, ali je vojna potrošnja značajno povećana, 350 milijardi dolara od 2014.
Na sljedećem NATO samitu ovog jula biće dogovoren novi plan potrošnje, a dva odsto BDP-a će biti smatrano minimumom. Imajući u vidu poteškoće koje Rusija ima u Ukrajini, ako velike države potroše između 2,5 i 3 odsto BDP-a na vojsku tokom naredne decenije, to bi trebalo da bude dovoljno, kazao je jedan visoki zvaničnik NATO-a.
Nakon 2014, NATO se takođe dogovorio da pozicionira četiri mala bataljona u baltičkim državama i Poljskoj. Zamisao je bila da se oni suprotstave okupatorskim snagama i dobiju pojačanje za nedjelju ili dvije nakon invazije.
Nakon ruske invazije prošle godine, NATO je dodao i još četiri isturena bataljona, što znači da ih je sada osam duž NATO istočne granice, koja sada uključuje Rumuniju, Slovačku, Mađarsku i Bugarsku. Međutim, ukupni broj vojnika za svih osam borbenih grupacija je samo 10 232, saopštio je NATO.
NATO sada planira kako da pojača te snage do nivoa brigade, što znači da u svaku od tih država rasporedi oko četiri do pet hiljada vojnika kako bi NATO pojačano odvraćanje napravili “gabaritnijim okidačem”, kazao je Bel.
To će takođe značiti unapređenje NATO vazdušne odbrane - glavnu manu vojnog smanjivanja proteklih 30 godina, kada su rijetki mogli zamisliti da ruske rakete zasipaju Evropu - i veći broj i razrađenije vojne vježbe, vidljive Moskvi.
Ranije, godišnje vježbe NATO nuklearnih snaga, poznatih kao “Stalno podne”, držane su u tajnosti.
Međutim, prošle godine, nakon ruske invazije, vježba je održana potpuno otvoreno. Jedan NATO zvaničnik je kazao da je bilo važno pokazati Moskvi da Alijansu nijesu odvratile nuklearne prijetnje.
Hiljade savezničkih vojnika koji tamo rade transformirane su u veliku stratešku ratnu komandu, zaduženu za nacrte planova alijanse koji će integrisati i raspoređivati savezničke vojnike - uključujući sajber, svemirske i pomorske snage - u raznim kontingentima. Oni mogu varirati od planiranja hibridnih ratova do regionalnih ratova koji izmiču kontroli do opšteg konflikta sa nuklearnim oružjem.
NATO komanda treba da shvati kako da inkorporira Finsku i vjerovatno Švedsku, i odluči gdje se njihove snage moraju obavezati kolektivnoj odbrani. Na primjer, treba li Finska da bude dio sjedišta koje pokriva Baltik ili onog koje pokriva arktičke rute i visoki sjever, ili oboje?
U principu, NATO rukovodstvo može pozvati 13 korupsa od po 40 do 50 hiljada vojnika da se bore ako je neophodno. Međutim, stvarna snaga NATO-a po pitanju raspoređivanja nije ni približno tome, priznaju visoki zvaničnici NATO-a. Stoga, general Kavoli i njegov tim treba da utvrde kako je najbolje i gdje da rasporede ono što je zaista dostupno u krizi, pritom pokušavajući da se postaraju da države nastavljaju da unapređuju spremnost.
Jedan od najmanje glamuroznih izazova su, prosto rečeno, mobilnost i logistika: dovođenje trupa, tenkova i oružja tamo gdje treba da budu što je moguće prije, i njihova održivost.
U ovom trenutku postoje velike posthladnoratovske prepreke koje uključuju nedostatak skladišta, manjak odgovarajućih željezničkih vagona, nedostatak vanrednih prava za prelazak preko granice i upotrebu puteva, teme koje uključuju odluke civilnih vlasti.
Čak i snabdijevanje Ukrajine iz mirne Poljske pokazalo se kao veliki logistički problem, kazao je drugi NATO zvaničnik, koji je takođe želio da ostane anoniman. Kamioni se tovare zalihama, nema dovoljno željezničkih vagona koji mogu nositi tešku opremu kao tenkove, a neophodno je dobiti dozvole na svakoj evropskoj granici. Takav posao u stanju rata, dok lete rakete, padaju bombe, nema interneta a izbjeglice trče iz suprotnog pravca je prema njegovim riječima svojevrsni izazov.
”NATO nije ozbiljno razmišljao o odbrani svoje teritorije a sada mora”, kazao je Dalder, predsjednik Čikago savjeta za globalna dešavanja. To je činio 40 godina, a mada su mišići atrofirali, mišićna memorija je i dalje tu, kazao je on. “Ključ je naučiti ljude i vlade, koji to nikada nijesu doživjeli, kako to da rade”.
Tekst je preuzet iz “Njujork tajmsa”
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
