Nakon velike krize 2008. kineski program podsticaja pomogao je Zapadu da se oporavi. Ovoga puta je, međutim, oporavak Kine nakon kovida nestabilan. Da li ona ipak može da zaustavi globalnu recesiju.
Dok se ostatak svijeta kreće na ivici recesije, posljednja stvar koju zapadni političari žele jeste da Kina – od finansijske krize 2008. najveći pokretač globalnog ekonomskog rasta – kaska u oporavku od posljedica pandemije. No, upravo to je ono što se sada događa. Nakon što je u decembru napustila svoju trogodišnju politiku nulte tolerancije kovida, druga najveća privreda svijeta još uvijek ne radi punom parom.
Kineski uvoz u aprilu se naglo smanjio za 7,9 odsto, dok je izvoz rastao sporijim tempom: 8,5 odsto u poređenju sa 14,8 procenata u martu.
Potrošačke cijene u aprilu rasle su najsporijom brzinom u više od dvije godine, dok se fabrička deflacija, cijene koje nude kineski industrijski veletrgovci, produbila.
U međuvremenu su se i novi bankarski zajmovi mnogo više smanjili nego što se očekivalo u aprilu, a zajmodavci su u tom mjesecu odobrili 718,8 milijardi juana (94,5 milijardi eura), što je manje od petine sume iz marta.
Da li je zlatno doba Kine iza nas?
„Kineska ekonomija nije pred implozijom, ali se i ne vraća u zlatnu deceniju 2010-ih kada je rasla na dvocifrenom nivou“, kaže za DW Stiv Cang, direktor Kineskog instituta pri londonskoj Školi za orijentalnu i afričku kulturu (SOAS).
Snažan oporavak Kine pomogao bi da se ublaži očekivano usporavanje u drugim djelovima svijeta, podstaknuto pooštrenim monetarnim politikama centralnih banaka u posljednjih 12 do 18 mjeseci.
Ogromni podsticaji Kine nakon finansijske krize 2008. i 2009. pomogli su oporavku globalne privrede – dijelom i zbog nezasitnog apetita te azijske zemlje za uvoznim sirovinama za infrastrukturne projekte. No, upravo su te mjere podsticaja ostavile Kinu s gomilom dugova.
U martu je MMF upozorio da je samo dug kineske lokalne samouprave porastao na rekordnih 66 biliona juana, što je polovina BDP zemlje.
Cang ukazuje da će oni zapadni političari, koji se sada mole da Kina oživi njihove privrede, morati da se, „bez naočara koje uljepšavaju stvarnost, suoče sa novom političkom i ekonomskom realnošću.“
Prijetnja Tajvanu Kinu gura u izolaciju
Kineska prijetnja da će izvršiti invaziju na Tajvan, koji Peking smatra dijelom Kine, nastavlja da antagonizira Zapad. Prijateljske veze s Moskvom i neutralnost u pogledu ruske invazije na Ukrajinu, dodatna su sporna pitanja koja ugrožavaju globalnu ekonomsku saradnju.
„Što se tiče Tajvana, rastuće napetosti ili rat doveli bi do seizmičkih promjena“, ukazuje za DW Pušan Dut, profesor ekonomije na singapurskoj poslovnoj školi INSEAD. „Multinacionalne kompanije bi se povukle iz Kine, njena izvozna tržišta bi se zatvorila, a bile bi uvedene i sankcije.“
Trgovinske napetosti između Pekinga i Vašingtona iz Trampove ere nastavljene su i tokom administracije predsjednika Džozefa Bajdena. Uzajamne carine dovele su do američkih sankcija protiv nekoliko kineskih firmi, ali i zvaničnika. Vašington je čak ograničio Kini pristup njenoj tehnologiji poluvodonika i vještačke inteligencije, obrazlažući to pitanjem nacionalne bezbjednosti.
„Agresivna spojna politika koju sprovodi kineski predsjednik Si Đinping urodila je time da SAD i druge zapadne zemlje počnu da se udaljavaju ili smanjuju rizike u svojim ekonomskim vezama sa Kinom, što znači da slabi ključni faktor koji je ranije podržavao brzi rast u Kini“, smatra Cang.
Na kinesku inicijativu „Pojas i put“ zapadni političari sve više gledaju kao na prijetnju njihovim interesima. Taj program, često nazivan i „Novi put svile“, investicija je vrijedna 771 milijardu eura u puteve, mostove, luke i bolnice u više od 150 zemalja. Rastu zabrinutost i kritike da je taj projekt namamio zemlje u razvoju u dužničke klopke s ogromnim kreditima koje pojedine zemlje sebi to ne mogu da priušte (primjer Crne Gore), uz istovremeno slabljenje njihovih veza sa zapadnim zemljama.
Prošlog mjeseca, predsjednica Evropske centralne banke Kristin Lagard takođe je upozorila na mogućnost fragmentaciju globalne privrede u rivalske blokove predvođene Kinom i SAD, ocijenivši da bi to štetilo globalnom rastu i povećalo inflaciju.
Peking daje prioritet "rastu kvaliteta“
Još jedan razlog za ne baš sjajan oporavak Kine nakon kovid-blokade jeste strateški plan Pekinga da pomjeri svoju privredu prema gore kada je u pitanju vrijednost robe, dajući prednost kvalitetu umjesto kvantitetu. Reforme takve vrste, međutim, iziskuju mnogo vremena.
„Kina je pokušavala da napravi pomak od niskobudžetnog proizvođača do dominantne sile kada su u pitanju tzv. industrije budućnosti (vještačka inteligencija, robotika, poluprovodnici, itd.)“, kaže Dut. Ali, odmak od teške industrije kojom dominiraju firme u državnom vlasništvu, prema inovacijama i domaćoj potrošnji, kako vjeruje taj ekonomista, neminovno uzrokuje usporavanje rasta.
Si koči privredu
Cang za DW ocenjuje da je jasno kako Si želi da kineska privreda postane dinamičnija, živahnija, snažnija i inovativnija. Ali, kako dodaje, „njegova politika često proizvodi suprotan efekat“. „Dok Si jača svoju vlast i pritom ne priznaje sopstvene greške, za tehnokrate u Kini praktično je nemoguće da sprovedu potrebna prilagođavanja za revitalizaciju privrede“, tvrdi londonski stručnjak Cang.
Uprkos tome, Međunarodni monetarni fond (MMF) predviđa da će Kina i u sljedećih pet godina biti najveći pokretač globalnog ekonomskog rasta, doprinoseći sa oko 22,6 odsto ukupnom svjetskom rastu – u poređenju sa samo 11,3 procenata koliko otpada na Sjedinjene Američke Države.
I dok će usporavanje potražnje sa Zapada nastaviti negativno da utiče na kineski izvoz, privredne grane orijentisane na domaće tržište imaju razloga za zadovoljstvo, posebno nakon tri godine karantina zbog kovida i tada smanjene potrošnje.
„Kineski potrošači su tokom pandemije akumulirali 2,6 triliona dolara viška ušteđevine“, kaže Dut. „Zato se očekujte da će sektor usluga kratkoročno nadoknaditi zaostatak iz perioda pandemije.“
Bonus video:
