Vječiti tinjajući sukob između Izraelaca i Palestinaca, koji ove nedjelje prerasta u neobuzdani rat u gradu Dženinu na Zapadnoj obali, prijeti da se pretvori u širu dalekosežniju katastrofu.
Koliko je sada bliže treća intifada ili, još gore, širi bliskoistočni rat u koji bi se uključili zakleti neprijatelji Izraela, Hezbolah i Iran? Paradoksalno je to što je do sada hronična slabost na obje strane zapravo sprečavala širu eskalaciju.
Slabost je to što im je zajedničko - naravno pored namučene palestinske zemlje. Očigledno je da upad izraelskih odbrambenih snaga (IDF) u Dženin nailazi na žestok otpor i, kao posljedica toga, mogao bi trajati duže od očekivanog. Za izraelsku vojsku postoji rizik da se trupe zaglave. Za palestinske militante, koji se suočavaju sa vazdušnim napadima, dronovima i oklopnim vozilima, to je, kao i uvijek, neravnopravna borba.
Tokom noći, hiljade stanovnika izbjegličkog kampa u Dženinu ponovo su raseljene. Ujedinjene nacije ukazuju da Izrael postupa nezakonito. U međuvremenu, Hamas u Gazi prijeti užasnom osvetom i tenzije rastu. To je stari “ciklus nasilja”. Ponovo, točak se okreće.
Sve to djeluje poznato, osim možda užasnutim mladim porodicama koje su se našle u centru haosa. Izraelski bezbjednosni šefovi na Dženin gledaju kao na “utočište” za teroriste koji moraju biti eliminisani. Tamošnji naoružani Palestinci tvrde da oni štite zajednice od dnevnih napada izraelskih snaga i jevrejskih naseljenika, u kojima su u proteklih 18 mjeseci stradale stotine ljudi.
Obje strane imaju argumente. Ipak, obje strane upadaju u isti stari scenario, ponavljajući greške iz prošlosti, smišljaju nove užase, i zauvijek su vezani jedni za druge strahom, nepopustljivošću i žalosnim neuspjehom da pokušaju da zamisle novu budućnost.
Ko sada, poput ubijenog izraelskog premijera Jicaka Rabina 1993. ima hrabrosti i vizije da uzvikne “dosta!” Trideset jalovih godina krvi i suza je prošlo od tada. Čak i prije nego što je završen, ishod ovog novog sukoba je već jasan: više patnje i mržnje. Više smrti - i još jedna slijepa ulica.
Štogod premijer Benjamin Netanjahu pričao, napad koji je destabilizovao zemlju nije demonstracija snage Izraela, već suprotno. Neće eliminisati terorizam, kao što tvrde desničari, niti radikalno promijeniti ravnotežu straha. Može izazvati širu krizu koju je nemoguće obuzdati.
Akcije sprovedene ove nedjelje samo naglašavaju decenije kratkovidog, destruktivnog kreiranja politike, čemu je Netanjahu najviše doprinio. Kao i 2002, bitka za Dženin će stvoriti više “mučenika”, donijeti više regruta za terorizam, a Izrael će biti manje, a ne više, bezbjedan.
Suočen sa suđenjem za korupciju i nacionalnim revoltom zbog njegovih antidemokratskih pravosudnih “reformi”, Netanjahu, oličenje je trenutne slabosti.
On je izigrao podršku Džoa Bajdena: predsjednik SAD ga namjerno izbjegava. Diplomatski napredak postignut u arapskom svijetu sada je ugrožen budući da stižu osude sa svih strana. Zahvaljujući Netanjahuu, doveden je u pitanje status Izraela kao demokratije za primjer na Bliskom istoku.
Dok je premijer Izraela slab, njegove desničarske pristalice su bezobzirne - i opasne. Podrška u parlamentu ministra nacionalne bezbjednosti Itamara Ben-Gvira, ministra finansija Bezazela Smotriča i njihovih saveznika održava Netanjahua na funkciji. Zauzvrat, oni i njihovi tvrdolinijaški naseljnički prijatelji imaju platforme sa kojih promovišu zapaljivu, antiarapsku politiku i stavove.
Komandanti izraelskih snaga tvrde da je akcija u Dženinu ograničenog vremenskog roka i opsega. Međutim Ben-Gvir ne misli tako. On je kazao da bi u Dženinu trebalo da sprovesti “vojnu operaciju, rušenje zgrada i istrebljivanje terorista - ne jednog ili dvojice već desetina stotina, ako je neophodno i hiljada”.
To je jezik etničkog ratnog zločina i etničkog čišćenja, a ne legitimna borba protiv terorizma. A ipak je, čini se, upravo to o čemu razmišljaju ekstremistički doseljenici kada govore o potpunoj aneksiji, masovnim deložacijama palestinskih stanovnika Zapadne obale i hiljadama novih jevrejskih domova.
Slabost i podjele problem su palestinskog rukovodstva, a rezultat je paraliza. Mahmud Abas, 87, predsjednik palestinskih vlasti je nepopularan i nesposoban. Davno je trebalo održati izbore za njegovog nasljednika. Ključne arapske vlade su okrenule leđa ekipi iz Ramale.
Jasno je da su vakuum u vlasti popunile lokalne grupe mladih militanata iz Zapadne obale, među kojima su najreprezentativnije takozvane Brigade Dženina, koje sprovode oružani otpor usljed nedostatka kredibilnog političkog procesa. One su, međutim, podložne manipulaciji i iskorištavanju od strane ekstremista u Hamasu, Islamskom džihadu - i Irana. I tako nasilje se neizbježno širi.
Nema sumnje da su bezbjednosne bojazni Izraela realne i hitne. Takođe nema sumnje da su bezobzirni upadi IDF-a i opokoljavanje od strane izraelskih doseljenika pogoršali stanje i zapalili Zapadnu obalu, samim time prijeteći i Izraelu.
Jedno vodi drugom. To nije nuklearna fizika, kako kažu u Gazi. Pitanje je samo koliko dugo oslabljeni Netanjahu i njegovi opasni saveznici misle da mogu držati poklopac prije nego što sve eksplodira. Ili je ovo zapravo, njihov plan?
Prije nekoliko godina postojao je trenutak, kada su američki državni sekretar ili UN ili EU mirovni izaslanik mogli pomoći, priteći kako bi premostili ili makar smirili sve dublji jaz. Međutim, inertnost je, kao i slabost, zarazna.
Sada nema mirovnih planova, krhko dvodržavno rješenje je samo tužno sjećanje. Kolebljivi Bajden ima pune ruke posla sa Rusijom i Kinom, a i na domaćem terenu. Evropa je preokupirana Ukrajinom. Peking još nije ozbiljan igrač, a Ujedinjene nacije imaju manje uticaja nego ikada.
Slab je apetit za međunarodno mirotvorstvo i posredovanje, a u ovim teškim vremenima još ga je manje za razumijevanje, strpljenje i saosjećanje. Za Izraelce sada nema sigurne bezbjednosne mreže, nema spasavanja od njih samih. Za Palestince nikada nije bilo.
I stoga, uz sve veći broj mrtvih i sve manje nade, rizik od razornog požara neumoljivo raste.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Prevod: N.Bogetić
Bonus video:
