U aprilu 2022, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski se pojavio pred kamerama skamenjenog izraza lica.
U Buči, malom gradu u blizini Kijeva, pronađeni su brojni ubijeni civili; tijela su ležala po ulicama, u kućama ili plitko zakopana u baštama.
I Zelenski je adresirao odgovornost za to ne samo Rusima, ubicama koji su lovili pješake i bicikliste, već i bivšoj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel i bivšem šefu francuske države Nikoli Sarkoziju: "Pozivam gospođu Merkel i gospodina Sarkozija da posjete Buču i vide do čega je dovela njihova politika ustupaka Rusiji".
Zelenski je mislio na samit NATO u Bukureštu u aprilu 2008.
Ukrajina vjerovatno nikada nije bila tako blizu pristupanja zapadnom savezu kao kada je američki predsjednik džord Buš stao odlučno iza Kijeva. Ali to je propalo zbog Merkelove i Sarkozija, a za Zelenskog je stvar jasna: zbog "apsurdnog straha" od Rusije. Zbog ove "pogrešne računice", njegova zemlja doživljava "najgori rat u Evropi od Drugog svjetskog rata".
Da li je Njemačka opet sebi navalila krivicu za rat, ovoga puta iz kukavičluka? Da li je Bukurešt svojevrsna prakatastrofa njemačke politike prema Rusiji?
Optužba Zelenskog navela je bivšu kancelarku da prekine ćutanje u koje je bila zapala od napuštanja funkcije. Ona je rekla da ostaje pri svojim "odlukama u vezi sa samitom NATO 2008. godine". A ubrzo zatim dodala: Ukrajina je bila podijeljena zemlja po pitanju NATO, a Vladimir Putin bi je već tada napao da je prijemljena u NATO: "Nisam to htjela da provociram".
Dakle, sve urađeno kako treba?
Špigl je razgovarao sa puno učesnika samita u Bukureštu 2008. godine. Neki, poput tadašnjeg predsjednika Letonije Valdisa Zatlersa, smijemo da citiramo. Ostali, diplomate i savjetnici, žele da ostanu neimenovani. Govori se o "High Noon" između Merkelove i Buša, o suzama bijesa Bušove ministarke spoljnih poslova Kondolize Rajs, o oštrim napadima poljskog ministra spoljnih poslova Radosłava Sikorskog na njegovog kolegu Frank Valtera Štajnmajera, sada šefa njemačke države. O divljim prijetnjama Putina. O kancelarki koja se na ruskom jeziku borila za svoje rješenje sa saveznicima iz centralne i istočne Evrope - jer je to bio jezik kojim su svi govorili. I koja je konačno lično prepravila završni kominike samita - zelenom olovkom koju njemački šefovi vlada koriste u svojoj službenoj svakodnevnici.
Na fotografijama iz Bukurešta se vidi po svemu sudeći dobro raspoložena kancelarka u Palati Parlamenta, jednoj od najvećih zgrada u Evropi, sa konferencijskim salama velikim kao pola fudbalskog terena, ali se vidi i Merkel sa zgrčenim crtama lica, na fotografijama na kojima djeluje veoma napeto. Samit je trajao od 2. do 4. aprila, od srijede do petka. Prve večeri Merkel je večerala sa ostalim šefovima država i vlada, a dan kasnije svi su se u velikoj grupi sastali sa ministrima, savjetnicima i vojnim zvaničnicima. Najzad su šefovi država primili primili predsjednika Rusije Vladimira Putina. Mnogi tadašnji svjedoci sjećaju se da je Merkel u četvrtak nosila drečavo zelenu jaknu da bi se istaknuto vidjela se među muškim sivim odijelima.
Iz priče svjedoka takođe se vidi da je Bukurešt bio kulminacija rvanja koje je počelo 2007. i bilo samo privremeno okončano kada je Buš napustio Bijelu kuću u januaru 2009. i da Merkelova nije bila sama. Francuzi su je tada podržali, kao i Španija, Italija, zemlje Beneluksa, Portugal i Norveška. Čak je i Britance, koji su bili lojalni Americi, pokolebala. Otpor Merkel u Bukureštu izgleda nije bio rezultat njemačkog zasebnog pristupa. Da li je Merkel ipak bila u pravu?
Od ruskog napada na Ukrajinu, pojavili su se pozivi na preispitivanje "istočne politike" pod demohrišćankom Merkel i socijaldemokratom Štajnamerom. Do sada se nije mnogo toga dogodilo. Špigl pokušava da rekonstruiše ključnu godinu za ukrajinsko pitanje iz različitih perspektiva. Po prvi put smo mogli da vidimo povjerljive dokumente iz njemačkog MIP-a: nacrti bilješki za Merkel, telekse iz njemačkih ambasada u Vašingtonu i NATO u Briselu, bilješke političkog odjeljenja u MIP za Štajnmajera, "upustva" za njemačku delegaciju u Bukureštu sa jasnim stavovima Berlina. Uz to i intervjui, deklasifikovani američki dokumenti, dokumenti Vikiliksa, memoari i rezultati projekta na Southern Methodist University u Teksasu. Tamošnji naučnici su sistematski anketirali bušovo osoblje o politici prema Rusiji.
Merkel i Štajnmajer nisu htjeli da govore za Špigl.
I ono pismo NATO-u sa zahtjevom da se članstvo ubrza. To je to. Ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko mjesecima je sa američkim diplomatama razgovarao o takvom signalu, koji su potpisala najviša ustavna tijela Ukrajine: predsjednik Juščenko plus premijer i predsjednik parlamenta. Signal jedinstva. To bi Zapadu pokazalo da interesovanje Kijeva za ulazak u NATO treba shvatiti ozbiljno - za razliku od signala prethodnih godina.
Juščenko je bio za. Bankar u predsjedničkoj kancelariji, oženjen Amerikankom koja je bila diplomata američkog MIP-a, plašio se Rusa, takođe iz ličnog iskustva. Reformator je jedva preživio ruski napad dioksinom nekoliko godina ranije. On je ubijeđen da je moskovski vladar Putin, bivši čovjek KGB-a, htio da ga otruje. Iz perspektive Juščenka, samo članstvo u NATO moglo bi da garantuje suverenitet njegove zemlje, inače bi Ukrajina ostala "polukolonijalna zemlja" zavisna od Moskve.
Ali pismo nikako nije stizalo.
I tako u nedogled. Vodeći ukrajinski političari rekli su Amerikancima da traže članstvo u NATO. Na tome je prvenstveno insistirao Juščenko, vođa "Narandžaste revolucije" 2004. koja je Ukrajincima obećala slobodu i prosperitet. Njegov istovremeno saborac i ogavni rival Julija Timošenko takođe je makar na riječima bila za to da se Ukrjaina pridruži Alijansi. To je čak htio i Viktor Janukovič koji će 2014. godine morati da pobjegne u Rusiju. Ni on nije imao ništa protiv da Ukrajina jednog dana uđe u NATO.
Problem je bio što reforme nisu napredovale kako bi se ispunili NATO standardi u vojsci, politici i pravosuđu. Za to je samo djelimično bio zaslužan Kremlj, koji je slabio Ukrajinu gdje god je to bilo moguće, kako ne bi izgubio uticaj. Na indeksu korupcije Transparency International Ukrajina je bila rangirana na 118. mjestu, skoro ruskom nivou, sa trendom daljeg pada. I Janukovič i Timošenko su se prodavali svima.
Prije svega, nije bilo moguće preokrenuti anti-NATO raspoloženje u zemlji. Napori Juščenka i Timošenko su bili blago rečeno ograničeni. A opozicioni lider Janukovič iskoristio je parlamentarne izbore u septembru 2007. da se stavi na čelo anti-NATO pokreta.
Velika većina Ukrajinaca je u anketama tada rekla da ništa dobro ne misli o Atlantskom savezu. Vlada Angele Merkel interno je pretpostavila da oko dvije trećine stanovništva ima "negativan stav prema NATO-u". Predrasude iz Hladnog rata, koje su podsticali ruski televizijski kanali, i dalje su imale uticaj, posebno na istoku i jugu zemlje. Pored toga, mnogi Ukrajinci su se borili u Avganistanu tokom sovjetskih vremena i plašili su se da će morati da se vrate u Hindukuš ako Ukrajina uđe u NATO, ovog puta na strani Zapada.
Ukrajinska vlada mora da pokrene sveobuhvatnu informativnu kampanju, savjetovala je američka ambasadorka u NATO u Briselu Viktorija Nuland. Posmatrači su stekli utisak da su Amerikanci više željeli da Ukrajina uđe u NATO nego sami Ukrajinci.
Juščenko i Timošenko su se nekako pomirili nakon parlamentarnih izbora i formirali koaliciju kako bi spriječili izbornog pobjednika Janukoviča kao budućeg premijera. Tako je premijer postala Timošenko, žena sa prepoznativom plavom pletenicom. Bila je to četvrta promjena vlasti u tri godine. U januaru 2008. Juščenko, Timošenko i predsjednik parlamenta konačno su poslali ono pismo za Brisel.
U pismu su od NATO zahtijevali Akcioni plan za članstvo (MAP) za Ukrajinu. Taj plan precizira reforme koje se moraju izvršiti prije pristupanja. Standardizovana procedura koja traje nekoliko godina. U teoriji, status "država sa MAP" ne vodi nužno do članstva u Savezu, ali davanje MAP jednoj državi je već preliminarna odluka.
Ipak, pismo nije postalo simbol ukrajinske odlučnosti. Za to su se pobrinuli Janukovičevi ljudi tako što su nedjeljama paralizovali parlament u znak protesta protiv pisma. Bilo je čak i tuča međ poslanicima. Na kraju su se vlast i opozicija dogovorili da prije ulaska u NATO konsultuju svoj narod. Referendumom.
A onda su se reformatori Timošenko i Juščenko međusobice. Predsjednički izbori u Ukrajini su bili planirani za 2010. godinu, a kako piše njemačka ambasada u Vašingtonu, Timošenko, inače prijateljica Merkel, se nadala pobjedi i očigledno je željela da sačeka do tada, da bi kao predsjednik ona dobila MAP proces. Pa je za vrijeme posjete sjedištu NATO zaboravila da pomene ono pismo.
Njemački ministar spoljnih poslova Štajnmajer upozorio je kolege iz NATO na povjerivom sastanku na domaće političke intrige u Kijevu po pitanju MAP-a: "Ne mogu se isključiti skrivene agende".
Pred zapadnim posjetiocima ukrajinski reformatori su se svađali kao školarci. "Uvijek je onaj drugi bio kriv za situaciju“, tako to opisuje jedan berlinski diplomata. Kada je Merkel posjetila Ukrajinu kasnije te godine, Juščenko je pokušao da spriječi Timošenko da se sastane sa kancelarkom. Njemci su posegnuli u svoju torbu sa trikovima. Merkelova je sjela u restoran, a Timošenko je ušla na zadnja vrata.
Situacija u Kijevu je "noćna mora", rekao je Amerikancima Merkelin savjetnik za nacionalnu bezbednost Kristof Husgen. Ali kako god, ono pismo je ipak natjeralo članice NATO da se po pitanju Ukrajine jasno pozicioniraju.
U Savjetu NATO-Rusija, u kome su Zapad i Rusija htjeli da koordiniraju bezbjednosnu politiku, odavno ne ide dobro. Početkom 2000. Putin je vjerovao da Rusija može da postane članica NATO i da bude ravnopravna sa Amerikancima. Tada je objavio da članstvo Ukrajine za Rusiju nije problem. Ali poslije 2005. i dolaska Merkel na vlast, to nikad više nije izgovorio. Početkom 2008. Putin je u Brisel poslao ultranacionalističkog populistu Dmitrija Rogozina, masivnog, 1.90 metara visokog čovjeka kratke kose, u Moskvi prozvanog "huligan". Kao ambasador u NATO, Rogozin je trebalo da anulira uticaj kritičara Rusije, posebno među novim članicama NATO iz centralne i istočne Evrope.
Rogozin je svuda po Briselu tvrdio da su Baltik, Krim i veliki djelovi Ukrajine "prateritorije ruske nacije". Na svom prvom sastanku Savjeta osvrnuo se na anti-NATO raspoloženje u Ukrajini i zaprijetio da bi pristupanje Ukrajine NATO-u moglo da "dovede u pitanje postojanje Ukrajine kao suverene države". Britanci i Mađari su mu se oštro usprotivili.
Pokušaji zastrašivanja su dio moskovskog političkog repertoara. Putin nije ostavlja ni najmanju sumnju da Rusija ponovo treba da postane velesila. Ali iz perspektive nekih država NATO, izgledalo je nejasno kako će Putin pokušati da postigne ovaj cilj: agresivnom politikom moći u starom stilu ili ekonomskom moći i tehnološkom snagom zasnovanom na zapadnom modelu. "Osjećalo se da se sami Rusi nisu bili odlučili“, kaže jedan savjetnik Merkel. Američka državna sekretarka Rajs je takođe govorila o dvije verzije Rusije. Jedna prihvata zajedničke vrijednosti, druga ne. Tako piše u teleksu broj 359 njemačke NATO-ambasade centrali u Berlinu.
Baltičke države i Poljska su se koordinirali prije sastanaka NATO-a, kaže bivši letonski predsednik Zatlers. Zatlers, ljekar i rezervni oficir armije SSSR, je neustrašiv čovjek. Vojska ga je tamo poslala na dva mjeseca, odmah nakon katastrofe reaktora u Černobilju u Ukrajini 1986. godine. "Ukrajinci me vole jer sam jedini šef države koji je bio u Černobilju", kaže ovaj snažan čovjek kratko ošišane kose i prijateljski se smije.
Zatlers, šef države od 2007. do 2011., ne gaji antiruska osjećanja i trudio se da održi dobre odnose sa svojim velikim susjedom Rusijom. Ali Zatlers je takođe često razgovarao sa predsjednikom Poljske Leh Kačinjskim o iskustvima njihovih zemalja. Za razliku od Zatlersa, ultrakonzervativni poljski profesor prava je zadržao jasnu sliku o neprijateljima Poljske: "Opasnost? To su naši susjedi - Rusija i Njemačka".
Bivši Solidarność-aktivista Kačinjski završio je u zatvoru kada je komunistički režim u Varšavi uveo vanredno stanje uz podršku Moskve. Njegovi roditelji su se sa puškom u ruci borili protiv Njemaca u Varšavskom Ustanku 1944. godine. Staljin je tada zaustavio napredovanje Crvene armije pa su Nemci imali dovoljno vremena da obave rušenje Varšave do temelja.
Još 2008. Kačinjski se plašio najgoreg: napada Moskve na susjedne države Ukrajinu i Gruziju, koja je takođe željela da uđe u NATO. To priča Zatlers. Odlučni prijem obje države u Alijansu na samitu u Bukureštu trebalo je da odvrati Putina i istovremeno poboljša stratešku poziciju Centralno-Istočne Evrope.
Međutim, NATO je bio podijeljen. Američka ambasadorka Nuland je izbrojala 14 od 26 zemalja u Savjetu NATO koje su podržale Kijev po pitanju MAP-a: osim Amerikanaca i Kanađana, skoro samo Centralnoistočni Evropljani.
Skeptici u alijansi okupili su se oko njemačkog ambasadora u NATO Ulriha Brandenburga, tipičnog predstavnika umjereno orijentisane berlinske diplomatije pod ministrom spoljnih poslova Štajnmajerom. Brandenburg, koji je svojevremeno odbio da služi vojsku, sjedio je kao predstavnik "Germany" u Savjetu NATO između "France" i "Greece" i svim silama je pokušavao da na okupu održi blokirajuću manjinu od oko deset zemalja protiv Ukrajine. Jer iako u NATO važi princip jednoglasnosti, Njemačka sama ne bi mogla da izdrži američki pritisak.
Amerikanci su, pak, pomno pratili šta u Briselu radi Štajnajerov čovjek, koji je iz petnih žila pokušavao da spriječi Ukrajinu i Gruziju da uopšte budu na dnevnom redu za Bukurešt. Kada su američka ambasadorka Nuland i ostale kolege ipak glasale za to ona je radosno izvjestila Vašington da se Brandenburgovo lice skamenilo ("stonefaced") kad je vidio rezultat glasanja i da je Merkelin ambasador izgledao "vidno nesrećno".
Propisno je bio frustriran. "Nismo sami, ali smo eksponirani. Rezultat će uticati i na naš status u NATO-u", javio je Brandenburg. Njemci i njihovi saveznici morali su da prihvate optužbu da im je u Rusiji stalo samo do sopstvenih ekonomskih interesa. Mala iskustva su pojačala ovaj utisak. Zatlers kaže da je Merkel prilikom prve njegove posjete Berlinu otvorila razgovor pitanjem da li je protiv ili za gasovod Nord Stream. To joj je očigledno bila najvažnija tema. A jedini odgovor koji je željela da čuje je bio: super stvar, vaš pipeline.
"Mi i drugi smo osumnjičeni da pravimo zonu uticaja Rusiji“, napisao je ambasador Brandenburg njemačkom MIP. Do danas svi umiješani na njemačkoj strani poriču da je ova sumnja bila opravdana. Poljske diplomate su, s druge strane, širile tvrdnju, koja se graničila sa uvredom, da je njemački ministar spoljnih poslova Štajnmajer imao finansijsku korist od Nord Stream– kao i njegov bliski prijatelj Gerhard Šreder, kome je Štajnmajer bio prvo šef kabineta. Što piše u izvještaju SAD ambasade iz Varšave. Poljska vlada u to vrijeme nije htjela da suštinski bojkotuje ruski gas pod uslovom da cijevi prolaze kroz Poljsku.
Ambasador Brandenburg je zauzvrat razvio horor scenario političkog raskola u Ukrajini. Njemački diplomata je američkim kolegama u lice rekao da je "bez Rusije nemoguće stvoriti bezbjednost u Evropi i da je glupo pokušavati to protiv Rusije“. Brandenburg je samo ponovio mantru njemačke “istočne politike” pod Merkel i Štajnmajerom. Danas se ova mantra smatra jednim od velikih promašaja Merkel ere.
Predsjednik Buš je dugo puštao pitanje Ukrajine neobrađeno jer su ratovi u Avganistanu i Iraku dominirali naslovima medija. Ono pismo iz Kijeva je promijenilo situaciju. U principu, Teksašanin je raširenih ruku dočekao sve evropske zemlje koje žele da uđu u NATO. Buš je vjerovao u američku misiju da donese demokratiju svijetu i iza sebe je imao svepartijsku većinu u Kongresu, prije svega demokratskg senatora Džoa Bajdena, sada predsjednik SAD. Juščenka su mnogi u SAD smatrali herojem: vodeće Demokrate i Republikanci čak su ga nominovali za Nobelovu nagradu za mir posle “Narandžaste revolucije”, što je Merkel preko švedskih socijalista takođe zaustavila.
Buš je vidio problem korupcije u Ukrajini, ali se nadao da će perspektiva NATO-a pomoći reformatorima u Kijevu i takođe podstaći Moskvu da se smiri prema Ukrajini i Gruziji. Amerikanci su Njemcima više puta tvrdili da ni pod kojim uslovima ne bi trebalo da se stvori utisak da se Kijevu i Tbilisiju uskraćuje status MAP-a iz obzira prema Moskvi.
Međutim, bilo je i upozorenja agenata tajnih službi, diplomata i ministara. Vilijam ("Bill") Burns, američki ambasador u Moskvi a sada šef CIA, napisao je svom ministru da je članstvo Ukrajine u NATO bilo "najčvršća od svih crvenih linija" za Putina i cijelu rusku elitu. Putinu su tu ruke vezane. Buš bi trebalo da odloži pitanje MAP-a. Zapadu je potrebna Rusija po mnogim drugim pitanjima, kao što je npr. Iran, smatra Burns.
Američki ministar odbrane Robert Gejts stao je na stranu Burnsa: "Jedan Hladni rat je bio dovoljan.“ On je članstvo Ukrajine u NATO smatrao "monumentalnom provokacijom" Moskve - i istovremeno opasnim slabljenjem Alijanse. I pitao da li su Amerikanci i Evropljani spremni da umru za Kijev? Garancija bezbjednosti, koju niko ne bi htio da realizuje, bi narušila kredibilitet Alijanse. Gejts se potajno nadao da će Njemci i Francuzi zaustaviti njegovog predsjednika.
Čak je i državna sekretarka Rajs rekla da nije sigurna da li je mudro insistirati na pridruživanju Ukrajine. To bi moglo opteretiti Alijansu i na kraju dovesti do osramoćenja Buša u Bukureštu. Da li je to onda vrijedno rizika?
Kada je američki Savjet za nacionalnu bezbjednost u Bijeloj Kući raspravljao o pozicioniranju Amerike po pitanju članstva Ukrajine u NATO, nekoliko nedjelja prije samita, Rajs je samo navela argumente za i protiv, ali nije dala nikakve preporuke.
Ali Buš je ostao pri svojoj liniji, a saradnici to pripisuju neokonzervativnim šaptačima oko potpredsjednika Dika Čejnija. Čejni se do danas smatra zlim duhom Bušove administracije, koji je otjerao SAD u napad na Irak, čime je prekršio međunarodno pravo, i odobrio program mučenja koji je godinama narušavao reputaciju Amerike.
Još i prije ujedinjenja Njemačke 1990. godine, Čejni - tada ministar odbrane SAD - se zalagao za proširenje NATO na istok jer nije vjerovao Rusima. Takođe je želio da spriječi Moskvu, bivšu supersilu, da ikada ponovo dovede u pitanje američku hegemoniju. Da to ostvari nastojao je da unaprijedi NATO, koji je bio izgubio značaj nakon završetka Hladnog rata. Od pomoći mu je bilo što su Centralnoistočni Evropljani pouzdano podržavali pozicije SAD u svađama u Alijansi. SAD ambasadorka u NATO Nuland u Briselu prije te funkcije je bila Čejnijeva najbliža saradnica.
Zvanično, Amerikanci su izjavili da će Ukrajina suvereno odlučivati o pitanju svog ulaska u NATO, ali su mnoge njemačke diplomate i političari potajno sumnjali da Vašington zapravo želi da Ukrajinom dramatično proširi sopstvenu sferu uticaja u Evropi. Ukrajina dobija "veliku podršku po pitanju MAP-a od svih, sem od sopstvenog stanovništva", sprdao se glasno jedan vodeći njemački diplomata u svim razgovorima.
I ovdje su mala iskustva pojačala ovaj utisak. Kada je američka vlada primijetila da premijerka Timošenko oklijeva po pitanju MAP-a, američka sekretarka Rajs je preuzela zadatak da "popriča" sa njom. Što je Njemcima odmah javio jedan pouzdanik iz Vašingtona. Očigledno je Rajs željela da Ukrajinca disciplinuje. Motivi Amerikanaca u ukrajinskom pitanju pod Bušom su bili "desna ideologija i težnja ka statusu jedine supersile", kaže jedan bližnji Angele Merkel. U njemačkim instrukcijama za Bukurešt, u nabrajanju njemačkih interesa, rečenica na vrhu glasi: "Biti umjeren prilikom širenja regionalne i funkcionalne uloge NATO“.
Nije poznato da li je prilično jednostavni Buš shvatao Čejnijevu poziciju. Prema riječima svjedoka, on je argumentovao principijelno: ako demokratski izabrane vlade traže MAP, on ne može da odbije. Njegovi saradnici stoga treba da izvrše pritisak na saveznike. Originalni ton Buš: "Ja vrlo volim kad u diplomatiji jasno kažu šta treba".
Međutim, Buš i njegovi ljudi bili su oslabljeni hendikepom: svi su znali da će SAD predsjednik biti na funkciji još samo nekoliko mjeseci.
Nakon što je Buš izdao naređenja, Amerikanci su iskoristili sav mogući repertoar diplomatije. Pritiskali su ali i zavodili Njemce. Kada su Bušovi ljudi saznali da je porodica Merkelinog glavnog savjetnika Heusgena na odmoru u Vašingtonu, njegova supruga i djeca pozvani su u Bijelu kuću na Sightseeing. Kao slučajno, tu se zatekao i predsjednik. “Učinili su sve što su mogli da nas kupe”, kaže jedan savjetnik Merkel.
Državna sekretarka Rajs je okušala sreću sa kolegom Štajnmajerom. Rajs govori perfektno ruski i napravila je karijeru kao ekspert za Rusiju. Mislila je da Moskva mora da "shvati da je Hladni rat gotov i da ga je Rusija izgubila“. Ali Štajnmajer je bio miljama daleko od takvog trijumfalizma. Želio je da gradi mostove ka Moskvi u tradiciji socijaldemokratske "istočne politike" i nadao se "promjeni Rusije kroz umrežavanje“. Greška, kako je kasnije i sam priznao. Ali u to vrijeme, njegov MIP je smatrao čak i članstvo Rusije u NATO mogućim - dugoročno.
A onda je tu bio faktor Medvedev. Prema ruskom ustavu, kraj Putinovog predsjedničkog mandata je bio neminovan, a za njegovog nasljednika je izabran mladi, liberalno izgledajući advokat Dmitrij Medvedev. Štajnmajer ga je poznavao iz vremena kada je bio šef kabineta Šredera - Medvedev je bio na čelu predsjedničke administracije u Kremlju. I dok je Rajs svjesna moći tvrdila da "nema boljeg vremena za rješavanje pitanje Ukrajine od interregnuma Putin/Medvedev", Njemci su upravo taj trenutak smatrali "posebno nesrećnim".
Danas smjenu vlasti u Kremlju 2008. svi smatraju namještaljkom. Putin se ponovo vratio 2012. godine. Medvedev se sada u Rusiji ističe kao najgadniji agitator. Pa da li je bilo naivno nadati se u Medveda? Heusgen i dalje tvrdi da je Medvedev "zaista pokušao da se distancira od Putina". Samo što mu eto jelte nije uspjelo.
I zato u "instrukcijama" njemačkog MIP za samit u Bukureštu, pod naslovom "Naši interesi" stoji rečenica: "Minimizirati opterećenja u odnosu na RUS", gdje RUS označava Rusiju. Štajnajer je tvrdio da se Zapad već svađa sa Moskvom oko niza pitanja, poput Kosova. Stoga on ne vidi "ubjedivih razloga" za otvaranje novog sukoba.
Ubrzo je Amerikancima postalo jasno da je Štajnmajer po pitanju Ukrajine nepokretan kao stanac. Pa je Buš morao lično da pregovara sa Merkel. Zvao ju je najmanje tri puta prije Bukurešta i zamolio saveznike da i oni telefoniraju po Berlinu.
Merkel se otvoreno sprdala sa njim zbog SAD napora oko Ukrajine: "Džordže, već sam čula da tražiš od raznih Evropljana da me zovu telefonima. Ja ih sve pitam, da li vi zovete u ime Đoke? Jer znam da je tako. Nema za mene razlike da li me zoveš ti ili me zovu ovi drugi. Pažljivo sam ja razmislila o svemu. Ne radi se o mojoj taktičkoj poziciji, ja sam u ovo ubijeđena. I nemoj ni da pomisliš da sam jedan od onih koji će ti sad reći jedno a na samitu drugo".
Tako je naveo sadržaj razgovora jedan svjedok.
Buš se vrlo trudio da ne primijeti šta mu Merkel radi. Ponavljalo joj je da on nema problem sa tim što ona misli drugačije. A do javne svađe sa Gerhardom Šrederom zbog rata u Iraku došlo je samo zato što ga je Šreder lagao - što Šreder poriče. Pa mu se Merkel onda otvoreno suprotstavila:
Kancelarka je sumnjala u demokratsku zrelost Ukrajine. A imala je na umu i problem ruske Crnomorske flote. Njena glavna baza ugovorom je bila zagarantovana na Krimu - budućoj teritoriji NATO. Merkel se pozvala i na NATO - Ugovor, prema kojem samo oni koji doprinose "bezbjednosti sjevernoatlantskog područja" mogu postati članovi. To niko nije mogao ozbiljno da tvrdi u slučaju Ukrajine i Gruzije. Zemlje sa regionalnim sukobima ne mogu da se pridruže. Gruzija se borila sa Moskvom oko dvije provincije koje su se odcijepile od Tbilisija.
Njemcima se činilo da telefonirajući Buš izgleda kao da ga kancelarkine primjedbe navode na razmišljanje.
U istinu spada i da je predsjednica CDU Merkel imala malo manevarskog prostora godinu dana prije njemačkih saveznih izbora. Visoki američki diplomata izvjestio je poslije posjete Berlinu da među vodećim parlamentarcima nije našao nikoga ko dijeli stav Vašingtona prema Ukrajini. U Berlinu su Ameriku Bušove administracije smatrali nasilnom i nepredvidivom, a posebno mnoge socijaldemokrate nisu zaboravile da je Putin stao na stranu Njemačke kada pokušala da spriječi rat u Iraku 2003. Šef kluba poslanika SPD u Bundestagu Peter Struk izjavio je 2007. da Njemačka treba ostati u "istoj blizini" Vašingtonu kao i Moskvi. Ili na istoj udaljenosti, u zavisnosti od toga kako ga shvatite.
Za vrijeme leta njemačke delegacije na samit NATO u Bukureštu, većina razgovori se vrtjela oko Francuza. Štajnmajer je očigledno bio zabrinut. Da li će Sarkozi popustiti pred američkim pritiskom? Tada bi Njemcima bilo teško da spriječe širenje NATO-a na istok. Samit je počeo večerom. Šefovi država i vlada sjedjeli su zajedno u zamku Cotroceni a ministri odbrane kao i Štajnmajer i njegove kolege večerali su odvojeno u Parlamentarnoj palati. Ministri spoljnih poslova bi trebalo da rade na pitanju istočnog proširenja - a posebno nemačkog blokiranja. Štajnmajer će kasnije reći da je to bilo najgore veče u njegovog života.
Protokoli tih sastanaka još uvijek nisu dostupni a naša rekonstrukcija se oslanja na sjećanja savremenih svjedoka. Shodno njima, Rajs je zamolila Njemce da prvi govore, a zatim Evropljane Centralne i Istočne Evrope - ona sama je željela da ima posljednju riječ.
Centralnoistočni Evropljani su se već bili zakačili za argument da je Zapadna Njemačka, kao dio podijeljene države, ušla u NATO 1955. godine. Kada je Štajnmajer rekao da Gruzija ne može da postane članica NATO-a sve dok njen "zamrznuti konflikt" sa dvije pokrajine nije riješen, stvari su postale "prilično ružne" (Rajs). Ministri iz Poljske, Češke, ali i Rajs oštro su napali Štajnmajera. Podijeljena Njemačka je sama po sebi bila "zamrznuti konflikt", a Njemci su mogli biti srećni što niko u to vrijeme nije razmišljao kao on sada.
Štajnmajer je posebno napao Poljak Radek Sikorski, bivši novinar koji je godinama živio u Sjedinjenim Državama i radio za neokonzervativni think tank “American Enterprise Institute”. Sikorski nam je rekao da je govorio spontano i da nema belješki. Nekoliko svjedoka podsjeća da je on bar indirektno uporedio politiku Merkel i Štajnmajera sa paktom Hitler-Staljin iz 1939. godine. Poljaci imaju da zahvale Njemcima što su morali da žive pod sovjetskim jarmom nekoliko decenija poslije 1945. godine. Ako Pariz i Berlin zanemare strateške interese Poljske, biće posljedica, kaže se, grmeo je; Poljska ima što se Njemaca i Rusa tiče dugo pamćenje.
U Bukureštu su Merkel i Štajnmajer odseli u hotelu Hilton. Te noći su počeli razgovori sa ostalim delegacijama. Ujutro je bilo jasno da Merkel neće ostati sama. Članovi njemačke delegacije kažu da im je Sarkozi rekao da ako kancelarka bude ostala čvrsto pri svojoj poziciji, biće čvrst i on.
Radna sjednica Savjeta NATO počela je u 8.55 časova u ogromnoj sali. Merkel protiv Buša je bio kao "High Noon", kaže Volker Stanzel, politički direktor njemačkog MIP u to vrijeme.
Naprijed su u krugu sjedjeli šefovi država i vlada, pored Merkelove i Štajnamera, a iza njih delegacije. Ukupno više od stotinu političara, generala, diplomata i savjetnika. I dok su šefovi držali govore, u pozadini su se razmjenjivale ceduljice, rukom pisani predlozi, ventilirale ideje i tražili izlazi. Sa ovakvih konferencija često postoji skoro onoliko verzija koliko ima i učesnika.
Ono što je izvjesno jeste da su organizatori konferencijsku zonu u sali prosto podijelili zavjesom. Iza te ogromne zavjese je bio mrak, namještaj je ležao razbacan svuda okolo. Ministarka Rajs, Heusgen i nekolicina drugih stajali su za visokim barskim stolom. Rusija, sama za sebe, je obična država, dok su Rusija plus Ukrajina i Bjelorusija imperija, kaže svima Amerikanka. Ako se to dopusti, Moskva će onda ponovo pokušati da zadobije hegemoniju nad Evropom, a Kremlj će ponovo voditi krajnje agresivnu spoljnu politiku.
To je zvučalo kao Čejni-linija sabijanja Rusije. Heusgen joj se suprotstavio pozivajući se na pravnu situaciju sa NATO-Ugovorom. Rajs mu je odbrusila: Posebno vi, Njemci, nemate nikakvo pravo da uskratite Ukrajincima i Gruzijcima onaj razvoj koji ste sami prošli i od kojeg ste itekako profitirali.
Heusgen priča kako je onda Rajs briznula u plač jer su Njemci ostali tako čvrsto protiv širenja NATO. Drugi učesnici kaže da su to bile suze od bijesa. Obraćajući se novinarima, američka ministarka je kasnije pohvalio saveznike iz Centralne i Istočne Evrope kao dobrodošlu "svježu krv" u NATO. To su narodi koji znaju šta znači živjeti u tiraniji - i time sve podsjetila na prijem Zapadne Njemačke u NATO.
Bila je to neobična situacija. Obično saradnici pripremaju sporazume prije samita, a šefovi razvezuju čvorove, ako koji postoji. U Bukureštu su, međutim, Merkel i ostali morali da obave i pripremne poslove. Ali napredak nije bilo. Buš sa Kanađanima i Centralnoistočnim Evropljanima na jednoj strani, Merkel sa Zapadnim i Južnim Evropljanima na drugoj. Govorilo se o ozbiljnoj istorijskoj grešci Njemaca, o nezahvalnosti, o davanju otvorene karte Rusiji za buduće agresije. Buš je Njemcima dao do znanja da je on, predsjednik SAD, Ukrajincima i Gruzijcima već sve obećao i da više ne može da odstupi. Takvi priču sad šire Njemci.
U nacrtu govorne bilješke za Merkel, sa druge strane, navodi se glavni argument da "svaki korak koji ovaj Savez preduzme treba da znači više bezbjednosti i stabilnosti“, to je u "pra-zajedničkom interesu". Države koje su uključene u regionalne ili unutrašnje sukobe ne mogu postati članice Alijanse.
Oko podneva svi su morali da napuste salu osim šefova država i vlada, ministara spoljnih poslova i najbližih savjetnika. U okolnim salama, gdje su bili diplomata i novinari, zvuk je isključen.
I onda slijedi finale u Bukureštu.
Između Merkel i Buša bilo je nesporno da Rusi nemaju pravo veta na pitanje ulaska bilo koje države u NATO. Kada je Merkel, onako usput, rekla da bi Ukrajina i Gruzija definitivno mogle da postanu članice NATO, samo ne sada nego jednog dana, Buš je to vidio kao kompromisnu formulu. Ali Poljak Kačinjsi je odmah glasno intervenisao:"„Želimo MAP za Ukrajince i Gruzijce sada, ne jednog dana, nego sad i odmah".
Na to se sastanak prekida, daje se pauza, u početku na 30 minuta, a zatim na sat vremena. Vladalo je totalno beznađe. Buš je skoro pa ležao za konferencijskim stolom - mnogi ljudi je to primijetilo. Kao i njegovu odjednom povučenost. Kada su se Centralnoistočni Evropljani okupili u uglu sobe, Amerikanac je ostao da sjedi i prepustio inicijativu Merkel. Ako lider zapadnog svijeta nešto zaista želi, on to i dobija, ali on je ostao da nepomično sjedi, kaže jedan član njemačke delegacije.
Merkel, kad je to shvatila, ustaje i ide ka centralno-istočnim Evropljanima. I govori im o svom navodnom razumijevanju za njihovu zabrinutost. Ona umije da pregovara. Poznaje region jer ga je kao student DDR obišla. A i njen djeda po ocu, Jevrej, dolazi iz Poljske. Ona, Njemica, je jedina od Zapadnih željela da zna zašto nam je MAP za Ukrajinu i Gruziju toliko važan, kaže Letonac Zatlers.
Merkel, sada, poslije toliko godina odjednom tvrdi da je jelte prepoznala opasnost koju Putin predstavlja: "Bila sam vrlo sigurna da Putin neće tek tako dozvoliti da se ovo učlanjenje u NATO desi". Ali ona očigledno nije mislila da Putina bilo šta može odvratiti.
Grozd oko Merkel se brzo formirao i postajao sve veći i veći. Prišla je i Rajs. Predlozi za formulacije su prosleđeni preko leđa, od spolja ka unutra. U sredini Merkel sa nacrtom teksta. Tamo su bili Zatlers, Kačinjski i predsjednik Litvanije Valdas Adamkus. Na kraju Drugog svjetskog rata on se borio u dobrovoljačkoj jedinici protiv komunističke Crvene armije koja je napredovala a kasnije je emigrirao u SAD i tamo napravio karijeru u državnoj službi. U Litvaniju se vratio kao penzioner. Neki se sjećaju da je u grozdu bio i rumunski domaćin Trajan Basesku, bivši komunista a prije 1989. doušnik monstruozne rumunske tajne službe Securitate.
Kačinjski, Adamkus, Basesku su imali zajedničku mračnu prošlost sa Bušom. U njihovim zemljama američkim službama je bilo dozvoljeno da koriste zatvore za mučenje i ispitivanja osumnjičenih za islamski terorizam. Tvrdili su sada da je budućnost Gruzije i Ukrajine "vitalni bezbjednosni interes" za njihove zemlje.
Ponekad je diskusija prelazila na ruski - Merkel i ostali su živjeli pod sovjetskom vlašću. Da je pričano ruski kažu pojedini svjedoci, drugi protivrječe ovoj verziji.
Pošto su se stvari zahuktale, nemačka strane priča da je impulsivni Poljak Kačinjski bukvalno fizički prijetio njemačkoj kancelarki, visočijoj od njega za nekoliko centimetara. Poginuo je potom kad mu se srušio avion u Rusiji. Sa cijelom familijom i svim saradnicima.
Merkel je bila spremna na kompromis. U njemačkom nacrtu se navodi da će Ukrajina i Gruzija ('one day') "jednog dana postati članice NATO-a". Dakle, nije pitanje "da li će". Pa MAP proces stoga treba da se stavi na čekanje. Rajs je prilazi Bušu i pita da odluči. Predsjednik, skoro pa depresivan, kaže da može da živi sa tim.
Ali "jednog dana" znači nikad, viče Kačinjski. Merkel uzima svoj zeleni flomaster i križa iz kominikea sve rečenice vezane za članstvo Ukrajine i Gruzije. Njemci imaju puno iskustva sa neobavezujućim obećanjima za članstvo - decenijama koče Tursku u pridruživanju EU. I tako je od Bukurešta jasno da će NATO u suštini dobiti još dvije članice. Jednog dana, jelte. Ministri spoljnih poslova trebalo bi da ponovo razgovaraju u decembru 2008. Tema Ukrajina je tako zelenim flomasterom Merkel skinuta sa dnevnog reda.
U 14:04 srećna Merkel zajedno sa Sarkozijem izlazi pred novinare.
Buš i Centralnoistočni Evropljani mogli bi da tvrde da su postigli više od očekivanog. Normalno, garancija ulaska u NATO je uvijek na kraju puta ka Alijansi – a ne na početku. Rajs i drugi su kasnije stekli utisak da Merkel, kao Njemica, nije baš razumjela da ono što je napisala na engleskom znači obavezu a ne obećanje. Njemci su pak mogli da tvrde da su spriječili da Ukrajina i Gruzija uđu u NATO.
Iz domaće perspektive Njemačke, Bukurešt je bio razuman kompromis za koji je Merkel dobila pohvale od svih njemačkih medija, od "Bilda", "Frankfurter Allgemeinen Zeitunga", "Süddeutschen Zeitunga" do Spiegel-a.
Ruski predsjednik je na sastanak sa svim šefovima država NATO stigao notorično kasno: 40 minuta poslije zakazanog vremena. To mu nije trebalo tolerisati, kaže predsjednik Zatlers danas. A tek ne i nikako ne potonji Putinov govor. Za Letonca, Bukurešt je "najniži pad u istoriji NATO-a".
Putin je u NATO govoru u Bukureštu Ukrajinu opisao kao "veoma komplikovanu državu" skrpljenu sa konca i konopca od poljske, čehoslovačke, rumunske i posebno ruske teritorije. Sa ruskom manjinom u čijoj je veličini mnogo pretjerao. Posebno je ciljao na Krim. Ukrajinska tadašnja Sovjetska Republika dobila je Krim samovoljnim činom sovjetskog Politbiroa, što je tačno, ali je u kontekstu zvučalo zabrinjavajuće. Iako Rusija nema pravo veta na članstvo u NATO, Putin je zaprijetio da bi članstvo Ukrajine u NATO moglo da ugrozi postojanje te države kao takve.
Poljaci su reagovali uznemireno. Kačinjski je vikao kako je ovo "apsolutno nečuveno", a Sikorski, je zahtijevao od ruske delegacije u sali da mu odmah daju kopiju Putinovog govora i, na svoje zaprepašćenje, odmah je i dobio. Kasnije ga je dao ukrajinskom ministru odbrane, rekavši mu da iskoristi tekst da progura što veći budžet za odbranu u Kijevu. Tek nekoliko nedjelja kasnije Putinov govor je postao poznat svjetskoj javnosti.
Predsjednik Zatlers je takođe bio zabrinut jer je povezao govor sa informacijama koje je dobio prije samita. Ruska država objavila je plan ulaganja za svoju željezničku mrežu. Istorija svjetskih ratova naučila je Zatlersa da razmišlja o premještanju trupa prilikom najava izgradnje ruskih tračnica.
Buš je sve vrijeme skamenjeno ćutao, što mu Zatlers posebno zamjera. Lider slobodnog svijeta nije uspio da kaže NE Putinu. Poslije Bukurešta, Buš je otputovao u Soči u svoju posljednju državnu posjetu Rusiji i očigledno je želio da izbjegne bilo kakvu kontroverzu. Putin je u Sočiju otišao još dalje u dijalogu sa Amerikancem nego u pred NATO šefovima: "Znaš, Džordže, Ukrajina nije uopšte bre ni država".
Američki predsjednik je izjavio novinarima: "Hladni rat je završen". Neki od saradnika ovog Teksašanina imali su osjećaj da je njegovo pojavljivanje prije i u Bukureštu samo poslužilo za to da poslije može da kaže da je pokušao sve da Ukrajinu uvede u NATO.
A kako su Njemci reagovali? "Boljela ih je briga za Putinov govor: može da priča šta god hoće, dan dug a sem toga bio je znate petak, svi su gledali na sat jer su željeli da idu kući“, kaže jedna osoba iz njemačke delegacije.
Merkel je pred novinarima rekla da u Putinovim riječima ama nikako ne vidi "bilo kakvu agresivnost" pa da treba sada "da se fokusiramo na konstruktivno". Bila je to politička instrukcija koja se potom predugo vukla njemačkom poliitkom.
U raspravama o krahu njemačke "istočne politike" u proteklim decenijama, zabušavanje ruske prijetnje u njemačkoj javnosti se definiše kao jedan od centralnih segmenata Merkel/Štajnmajer djelovanja.
Kancelarka se odlučila za Appeasement ne za odvraćanje u politici sa Putinom. Kako piše Heusgen u svom bestseleru "Liderstvo i odgovornost", Merkel je pokušala da umiri Putina poslije samita ističući da je samit u Bukureštu spriječio Ukrajinu da se pridruži NATO i da je nezamislivo da ova fundamentalna odluka bude poništena. Druga i puno realnija verzija njihovog razgovora kaže da se Merkel pozvala na klauzulu o jednoglasnosti u NATO-u i garantovala Putinu da će Njemačka uvijek glasati protiv ulaska Ukrajine.
Ta izjava Merkel se može protumačiti kao opis njemačkog stava koji su svi znali. Ali se može tumačiti da je Merkel javno izdala NATO-saveznike iz Centralne i Istočne Evrope, kojima je prije ili kasnije obećano da će Gruzija i Ukrajina ući u NATO.
To je svakako bio eto recimo slučaj pretjeranog samopouzdanja - jer Putina to umirilo nije. Navodi se da joj je odgovorio: "Ti nećeš zauvijek ostati kancelarka".
Štajnmajer je odavno bio dogovorio sa svojim poljskim kolegom Sikorskim privatnu posjetu njegovom imanju u sjevernoj Poljskoj. Njemački ministar spoljnih poslova je želio da ima dobre odnose sa svojim istočnim susjedom a Štajnajerovi saradnici su širili priču kako im se šef raduje ovom putovanju. Sikorski se, pak, čini nadao da će tom posjetom Njemaca ubrati poene na domaćoj političkoj sceni. Tako su barem spekulisali mediji.
Štajnmajer je došao sa Elke Budenbender, svojom suprugom. Večerali su zajedno sa bračnim parom Sikorski. Ane Aplebaum, američku suprugu Sikorskog, novinarka, dobitnica Pulicerove nagrade i vatrena pobornica rata u Iraku - snimila je poljska televizija kako kuva supu od pečuraka. Nnemački gosti su i prenoćili privatno kod njih.
Lijepa tv-scena je bila varka. Poslije oštrih kritika Sikorskog u Bukureštu, raspoloženje je bilo potonulo. Domaćin se veoma trudio da u svijetu ostavi utisak da je sve bilo samo upola loše. "U Bukureštu je bila iskrena diskusija iza zatvorenih vrata", rekao je on novinarima koji su čekali ispred kapije imanja. Uobičajni pregovori, jelte. Poslije smo se svi "vratili dobrim odnosima". Štajnmajer se trudio i nagovijestio da ubuduće želi da obrati više pažnje na primjedbe istočnoevropskih članica EU. Sjutradan su obojica otputovali u Varšavu i zajedno nastupali na tamošnjem univerzitetu.
Ali, kako pokazuju američki dosijei, samo dvije nedjelje kasnije Sikorski je Njemce Bušovoj administraciji opisao kao "trojanskog konja" Rusije u NATO.
Kriza u Gruziji je eskalirala. Tbilisi je dozvolio da ga Putin isprovocira i napao je otcjepljenu provinciju Osetiju. Rusi su iskoristili tu priliku i odmah poslije NATO samita u Bukureštu okupirali trećinu Gruzije. A na Savjetu NATO u Briselu, ambasadori Alijanse su se posvađali oko toga ko je kriv. Amerikanci i Centralnoistočni Evropljani su tvrdili da se to ne bi desilo sa statusom MAP za Gruziju. Oni su pozvali da se ta greška odmah otkloni. Njemačka je odgovorila da je upravo to puko obećanje Gruziji članstva NATO u Bukureštu i dovelo do ruske invazije.
Mnogi u NATO su sad već nervozno gledali na Krim. Kada su ministri spoljnih poslova razgovarali o situaciji na kriznom samitu 19. avgusta, MIP Češke Karel knez von Švarzenberg upozorio je na "sledeći sukob, na Krimu, koji bi uskoro mogao biti neizbježan”. Jer, kako sarkastično reče stari knez, sibirski vuk "ne može trajno da se zasiti vegetarijanskom ishranom".
Međutim, rat u Gruziji je pokazao da Zapad može malo da učini u neposrednom susjedstvu Rusije da zaustavi odlučnog Putina. Osim ako nije spreman da ide u krajnost. Tokom sastanka sa Bušom u Bijeloj kući, jedan saradnik je pitao ostale savjetnike i ministre da li neko misli da bi američke snage trebalo poslati protiv Rusa u Gruziji. Čak ni potpredsjednik Čejni nije mislio da je to dobra ideja. Burns, američki ambasador u Moskvi, osjećao se srećnim. On je odavno upozorio svoju vladu da ne precjenjuje uticaj koji Zapad ima u pitanjima Ukrajine ili Gruzije.
A Ukrajinci? Poslije Bukurešta, predsjednik Juščenko je pokušao da promijeni raspoloženje u zemlji kako bi ublažio rezerve Berlina. Kabinet u Kijevu je odobrio dodatno finansiranje za rad sa javnošću, formirao međuresornu radnu grupu, a Juščenkova partija je pokrenula kampanju "NATO Da". Broj onih koji su za pristupanje će porasti na 43 odsto 2009. godine, zatim 50 odsto 2010. i konačno 55 odsto 2011. SAD ambasadorka Nuland je bila oduševljena, a mnoge zemlje članice su izjavile da će pomoći vladi u Kijevu. To je rekla i njemačka savezna vlada
Ali napori su propali. 2010. godine reformator Juščenko je izgubio na predsjedničkim izborima. Janukovič, prijatelj Rusije, pobijedio je u drugom krugu izbora protiv Timošenko - i zakopao projekat pridruživanja NATO-u. Za bivšeg predsjednika Letonije Zatlersa, Bukurešt ostaje "propuštena prilika". Da je samit dao odgovarajući signal, stav Ukrajinaca prema NATO mogao bi se postepeno promijeniti, smatra on.
Njemačka odluka iz Bukurešta 2008. nije nužno dovela do današnjeg rata u Ukrajini, ali kako god: to je ipak bila fatalna odluka, kako ambasador Burns retrospektivno sudi: kompromisom, Buš i Merkel su stvorili "najgori od dva svijeta". U Ukrajini i Gruziji su budili nade koje Zapad neće ispuniti. I istovremeno potvrdili Putinov stav da je Zapad na kurs koji on doživljava kao egzistencijalnu prijetnju Rusiji.
Merkel, Štajnajer i njihovi pajtaši iz Bukurešta stoga moraju da žive pod optužbom da su Ukrajinu i Gruziju, uprkos dobrim namjerama, bacili Rusima pred noge.
A Putin se ne usuđuje da napadne članice NATO, bar do sada.
Kada je ruski prijatelj Janukovič zvanično inaugurisan za ukrajinskog predsjednika nakon izborne pobjede 2010. godine, došlo je do kašnjenja u protokolu i predsjednik Zatlers je morao da čeka sa drugim gostima. Slučajno je stajao pored članova ruske delegacije koji ga očigledno nisu prepoznali niti su znali da on razumije ruski. Izaslanici Moskve otvoreno su jedni drugima čestitali Janukovičev uspjeh u Kijevu: "Sve ide po planu".
Za predsjednika Zatlersa je to dokaz da je Putinova tzv specijalna operacija protiv Ukrajine već tada bila u toku. Samo još ne na bojnom polju.
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
