Postoji li ikakva mogućnost mira između Izraela i Palestinaca, ili se jednostavno moramo naviknuti na periodične ratove koji objema stranama uskraćuju spokoj i stabilnost koje traže?
Lako je biti pesimista. Istorija tog regiona je puna neuspješnih mirovnih planova, propalih diplomatskih konferencija i potpuno razočaranih posrednika. Čini se da je sve pokušano, a da ništa nije uspjelo. Svi pripisuju krivicu bilo kome osim sebi.
Ipak, odustati od diplomatije znači prihvatiti neprihvatljivo: vječiti rat. Zbog toga, čak i usred užasa najnovijeg rata u Gazi, priča o eventualnom rješenju po modelu dvije države i dalje je živi i zapravo postaje sve glasnija.
Na konferenciji za novinare trećeg novembra u Tel Avivu, američki državni sekretar Entoni Blinken otišao je dalje u opisivanju trajnog rješenja nego što je to bilo koji američki zvaničnik u dužem vremenskom periodu - ako je ikada. Dvodržavno rješenje, rekao je, je "jedini garant sigurnog, jevrejskog i demokratskog Izraela; jedini garant da Palestinci ostvare legitimno pravo da žive u sopstvenoj državi, da uživaju jednake mjere bezbjednosti, slobode, mogućnosti i dostojanstva; jedini način da se jednom zauvijek okonča ciklus nasilja."
Blinken je u pravu. Osiguravanje "jednake mjere sigurnosti, slobode, mogućnosti i dostojanstva" za sve između rijeke Jordan i Sredozemnog mora je jedino konačno rješenje. Evropski lideri su priznali ovu realnost još 1980. godine Venecijanskom deklaracijom. Devet članica Evropske zajednice (u to vrijeme) je proglasilo da "palestinski narod, koji je svjestan postojanja kao takav, mora da bude stavljen u poziciju, odgovarajućim procesom definisanim u okviru sveobuhvatnog mirovnog rješenja, da u potpunosti iskoristi svoje pravo na samoopredjeljenje."
Do tada su arapske vlade odustale od pokušaja da izbrišu državu Izrael. Nakon njihovog neuspjeha u ratu Jom Kipur 1973. godine, konačno su pristali da sklope mir. Ali, kao što je Venecijanska deklaracija priznala, pravi regionalni mir neće biti moguć dok se ne riješi palestinsko pitanje.
Osiguravanje "jednake mjere sigurnosti, slobode, mogućnosti i dostojanstva" za sve između rijeke Jordan i Sredozemnog mora je jedino konačno rješenje
Tokom optimističnih ranih 1990-ih, sporazumi iz Osla su pokazali šta je moguće. Predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije Jaser Arafat (bivši terorista) i izraelski premijer Jicak Rabin (bivši general) rukovali su se na travnjaku Bijele kuće. Utvrđen je put ka dvodržavnom rješenju, čak i ako je ostalo da se riješe ključni detalji.
Ali proces iz Osla je na kraju propao, zbog protivljenja koje je ključalo među Izraelcima i Palestincima. Raniji optimizam ustupio je mjesto palestinskom terorizmu i ilegalnim izraelskim naseljima, i od tada se situacija pogoršava. Dok su uzastopne američke administracije iznova pokušavale da ožive mirovni proces, nijedna ga nije postavila kao glavni prioritet. Do 7. oktobra, Bajdenova administracija je to pitanje ostavljala po strani, nadajući se da će region ostati miran dok se koncentriše na druga pitanja.
Evropska unija je, sa svoje strane, dugo održavala predanost bliskoistočnom mirovnom procesu i izdala je detaljnu izjavu u decembru 2009. pozivajući na "dvodržavno rješenje sa državom Izrael i nezavisnom, demokratskom, susjednom i održivom državom Palestinom, koja živi rame uz rame u miru i bezbjednosti." Međutim, interesovanje Evrope za ovo pitanje je takođe vremenom splasnulo. Iako su za to postojali razni razlozi, dosljedni napori izraelskog premijera Benjamina Netanjahua da onemogući ozbiljne mirovne pregovore sigurno su odigrali značajnu ulogu.
Štaviše, političari u Americi, Evropi i Izraelu počeli su da ubjeđuju sebe da se palestinsko pitanje jednostavno može zaboraviti, pošto je sve više arapskih zemalja počelo da uspostavlja formalne diplomatske odnose sa Izraelom. "Ako arapskom svijetu više nije stalo do Palestinaca", pomislili su, "zašto bi nama bilo?"
Sada kada su politički zastoj i humanitarna katastrofa u Gazi vratili ovo pitanje u prvi plan, jasno je da ne može biti rješenja bez nekih odlučnih koraka ka dvodržavnom rješenju.
Međutim, ne treba gajiti iluzije. Prepreke su ogromne. Jedna od onih koje najviše zabrinjavaju je očigledan porast podrške nasilju među Palestincima koji su postali frustrirani do tačke očaja. Hamas nije jedina organizacija koja vidi teror kao najbolji put naprijed. Na Zapadnoj obali, takođe, Palestinska uprava je izgubila kontrolu nad nekim oblastima u kojima bi trebalo da osigura bezbjednost i red.
Ekstremisti na obje strane žele da kontrolišu čitavo kopno između rijeke i mora svinm potrebnim sredstvima. Ako se bilo kojoj strani dozvoli da napreduje ka tom cilju, ovaj rat će postati još smrtonosniji nego što već jeste
Još jedna velika prepreka je uključivanje fundamentalističkih jevrejskih doseljenika u trenutnu izraelsku vladu. Sada se procjenjuje da oko 700.000 ljudi živi u ilegalnim naseljima raštrkanim po teritoriji koja bi trebalo da pripada budućoj palestinskoj državi. Mnogi od ovih doseljenika su naoružani i od 7. oktobra nasilno tjeraju stotine Palestinaca iz njihovih domova. Neki čak i otvoreno sanjaju o rušenju Kupole na stijeni i džamije Al-aksa, kako bi ponovo izgradili biblijski hram u Jerusalimu (koji su srušili Vavilonci 587. prije nove ere, a ponovo Rimljani 70. godine nove ere).
Ekstremisti na obje strane žele da kontrolišu čitavo kopno između rijeke i mora svinm potrebnim sredstvima. Ako se bilo kojoj strani dozvoli da napreduje ka tom cilju, ovaj rat će postati još smrtonosniji nego što već jeste.
Ključ je, dakle, u tome da se iskoristi obnovljena perspektiva dvodržavnog rješenja za podsticanje umjerenih snaga na obje strane - i to brzo, prije nego što više ljudi podlegne fatalizmu ili očaju. Takvo ponovno otvaranje se neće dogoditi bez snažnog, trajnog međunarodnog angažmana SAD, EU i drugih arapskih država. S obzirom na to da je Rusija sama sebe isključila agresorskim ratom protiv Ukrajine, međunarodnoj zajednici će biti potreban novi format koji bi zamijenio prethodni bliskoistočni kvartet (EU, SAD, Ujedinjene nacije i Rusija).
Iako bi predstojeći izbori u SAD i drugdje mogli da skrenu pažnju sljedeće godine, to pitanje bi nakon toga trebalo da bude glavni prioritet. Nikada ne smijemo odustati od diplomatije. Sada smo se podsjetili kako izgleda alternativa.
Karl Bilt je bio specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju, visoki predstavnik za BiH, specijalni izaslanik UN-a za Balkan i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
project-syndicate.org
Priredila: A.Šofranac
Bonus video:
