Nekoliko plastičnih stolica, raspoređenih u krug u bolnici „Avgusta Viktorija“ u istočnom Jerusalimu. To je mjesto susreta palestinskih pacijenata oboljelih od raka.
Došli su na zračenja i hemoterapije u dio Jerusalima koji mahom nastanjuju Palestinci, ali je pod izraelskom okupacijom.
Pacijenti su došli nekoliko dana prije nego što će islamistički Hamas izvršiti masovne terorističke napade na Izrael.
Ljudi u bolnici sada moraju da se nose ne samo sa ratom, već i sa bolešću, već i osjećajem krivice što nisu mogli da se vrate porodicama koje žive i umiru pod bombama u Pojasu Gaze.
„Mnogi od njih se osjećaju krivima jer ovde imaju struju, vodu, hranu“, kaže nam jedan njegovatelj u bolnici. „Ponekad se čuju sa svojom djecom koja im govore da su gladna. To je za njih gotovo nepodnošljivo.“
Djeca su ostala u Gazi
Stotinak palestinskih pacijenata, ponekad u pratnji ponekog od rodbine, zaglavljeno je u bolnici „Avgusta Viktorija". Bolnica je dobila ime po supruzi njemačkog cara Vilhelma II, koja je posjetila grad 1898. godine.
Klinikom na brdu, sa pogledom na drevni Stari grad, upravlja Luteranska svjetska federacija. Bolesnici su smješteni u obližnjim hotelima i pansionima. To je za mnoge jedini tračak nade, jer u cijelom Pojasu Gaze nema bolnice koja bi mogla da im pomogne.
Jedan pacijent, koji ne želi da otkriva ime, priča nam da je trebalo da bude u bolnici samo par dana. Zato je sa njim, kao pratnja, pošla i supruga. Sedmoro njihove djece ostalo je kod rođaka.
„Oni žele da me zaštite i ne govore mi kakva je stvarno situacija. Ali ja sam jako zabrinut za njih“, kaže ovaj Palestinac.
Dolazi iz četvrti Rimal, koja se broji u bolje u gradu Gazi. Danas je mnogo toga razoreno. Kaže, rodbina i djeca su prvo, na poziv izraelske vojske, izbjegli na jug Pojasa Gaze, ali se ni tamo nisu osjećali sigurno.
„Zato su se vratili, ali kod kuće više nema ničega, ni pekare, ni bezbjednosti, ničega“, kaže čovjek.
Briga za najmilije
Drugi pacijent, moglo bi mu biti sedamdesetak godina, govori kroz suze. „Nekad po dva-tri dana ne mogu da dobijem nikog iz porodice. Svi su razbacani u različitim pravcima.“
Prije nekoliko dana rekli su mu da je jedna od njegovih kćerki poginula sa mužem u izraelskom vazdušnom napadu. „Rekli su mi da od naše kuće nije ostalo ništa. Nemam gdje da se vratim.“
Na dječijem odeljenju Um Ahmed sjedi pored svoje unuke, koja upravo prima infuziju. Ona je premala da shvati šta se zbiva u Gazi, i osmjehuje se, uprkos iglama u rukama.
Žive u izbjegličkom kampu Al Šati, blizu mora na sjeveru grada Gaze, gdje su se vodile teške borbe. Pošto roditeljima nije bilo dozvoljeno da putuju u Jerusalim sa kćerkom, pošla je baka. „Nedostaje joj majka“, kaže Um Ahmed.
Ništa ne funkcioniše bez dozvole Izraela
Napuštanje pojasa Gaze uvijek je bilo teško za palestinske pacijente koji se liječe na istoku Jerusalima ili Zapadnoj obali. Izrael i Egipat već šesnaest godina striktno kontrolišu ko može ući ili izaći sa područja pod vlašću Hamasa.
Pacijenti, kojima su potrebni tretmani koji nisu dostupni u Gazi, do sada su se mogli liječiti drugdje. Međutim, često su dugo čekali na dozvolu izraelskih vlasti.
Pacijenti u bolnici „Avgusta Viktorija“ sada nemaju kud. Izrael je od 7. oktobra zatvorio oba granična prelaza ka pojasu Gaze. Niko ne zna kada će biti otvoreni.
Najmanje tri pacijenta iz Gaze su umrla. Izraelske vlasti deportovale su članove njihovih porodica u Gazu, kao i nekoliko hiljada radnika iz Gaze, koji su se zatekli u Izraelu 7. oktobra.
Situacija izaziva veliku zabrinutost medicinskog osoblja bolnice. Njihove misli nisu upućene samo pacijentima koji u istočnom Jerusalimu, već i onima u Gazi, koji više ne mogu doći na liječenje.
„Ne znamo ni da li su još živi“, kaže doktor Fadi Atraš, izvršni direktor bolnice.
Jer, zračenja i hemoterapije moraju da se obavljaju redovno. Prema podacima bolnice, od izbijanja rata je preko dvjesta pacijenata izostalo sa zakazanog liječenja raka.
„Ponekad ne želimo da zovemo"
U Gazi najmanje 25 od 36 bolnica više ne radi, navodi Svjetska zdravstvena organizacija. Teške borbe po ulicama i nedostatak medicinskog materijala, struje i vode… mnoge ustanove ne mogu da zbrinu ni ranjene, a kamoli hronične bolesnike.
Medicinsko osoblje u bolnici „Avgusta Viktorija“ u kontaktu je sa kolegama u Gazi, posebno s turskom bolnicom na sjeveru Gaze, koja takođe liječi pacijente od raka mada nema sve resurse.
„Ponekad ne želimo da ih zovemo jer nam teško pada da čujemo kako je još jedan kolega ubijen“, kaže Atraš.
Jedan pacijent nam kaže da bi se smjesta vratio u Gazu, samo kad bi mogao. „Veoma smo zahvalni zbog toga kako se ovde brinu o nama, ali želim da se vratim. Naprosto želim da budem sa porodicom.“
Bonus video:
