Tužna činjenica o politici Vašingtona je da se o nekim od najvažnijih pitanja sa kojima se suočavaju Sjedinjene Američke Države i svijet rijetko raspravlja na ozbiljan način. Nigdje to nije tako tačno kao u oblasti spoljne politike. Decenijama postoji “dvopartijski konsenzus” o spoljnim poslovima.
Tragično je to što je taj konsenzus skoro uvijek bio pogrešan. Bilo da se radilo o ratovima u Vijetnamu, Avganistanu i Iraku, rušenju demokratskih vlada širom svijeta ili katastrofalnim potezima u trgovini, kao što je ulazak u Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini i uspostavljanje trajnih normalnih trgovinskih odnosa sa Kinom, rezultati su često narušavali položaj SAD u svijetu, potkopavali deklarisane vrijednosti te zemlje i bili pogubni za američku radničku klasu.
Ovaj obrazac se nastavlja i danas. Nakon što su potrošile milijarde dolara za podršku izraelskoj vojsci, SAD, praktično same u svijetu, brane desničarsku ekstremističku vladu premijera Benjamina Netanjahua, koja vodi kampanju totalnog rata i razaranja protiv palestinskog naroda, koja je izazvala smrt desetina hiljada ljudi, uključujući hiljade djece, i gladovanje stotina hiljada drugih u Pojasu Gaze. U međuvremenu, dok se širi strah od prijetnje koju predstavlja Kina i dok vojno-industrijski kompleks nastavlja da se širi, lako je vidjeti da retorika i odluke lidera obje glavne stranke često nisu vođene poštovanjem demokratije ili ljudskih prava, već militarizmom, grupnim mišljenjem, i pohlepom i moći korporativnih interesa. Kao rezultat toga, SAD su sve više izolovane ne samo od siromašnijih zemalja u svijetu u razvoju, već i od mnogih svojih dugogodišnjih saveznika u industrijalizovanom svijetu.
Imajući u vidu ove neuspjehe, krajnje je vrijeme da se američka spoljna politika suštinski preorijentiše. To počinje priznavanjem neuspjeha dvopartijskog konsenzusa poslije Drugog svjetskog rata i kreiranjem nove vizije koja je usredsređena na ljudska prava, multilateralizam i globalnu solidarnost.
Sramotan učinak
Još od vremena Hladnog rata, političari obje glavne stranke koriste strah i otvorene laži kako bi uvukli SAD u katastrofalne vojne sukobe u inostranstvu. Predsjednici Džonson i Nikson su poslali skoro tri miliona Amerikanaca u Vijetnam da podrže antikomunističkog diktatora u građanskom ratu na osnovu takozvane teorije domino efekta - ideje da će, ako jedna zemlja padne pod komunizam, pasti i okolne zemlje. Ta teorija je bila pogrešna, a rat je bio totalni fijasko. Ubijeno je do tri miliona Vijetnamaca, kao i 58.000 američkih vojnika.
Uništenje Vijetnama nije bilo dovoljno za Niksona i njegovog državnog sekretara Henrija Kisindžera. Proširili su rat na Kambodžu ogromnom kampanjom bombardovanja koja je ubila stotine hiljada ljudi i podstakla uspon diktatora Pola Pota, u čijem genocidu je ubijeno do dva miliona Kambodžanaca. Na kraju, uprkos ogromnim žrtvama i trošenju ogromnih količina novca, SAD su izgubile rat koji nikada nije trebalo da se vodi. U tom procesu, zemlja je ozbiljno narušila svoj kredibilitet u inostranstvu i kod kuće.
Učinak Vašingtona u ostatku svijeta nije bio mnogo bolji tokom ove ere. U ime borbe protiv komunizma i Sovjetskog Saveza, američka vlada je podržala vojne udare u Iranu, Gvatemali, Demokratskoj Republici Kongo, Dominikanskoj Republici, Brazilu, Čileu i drugim zemljama. Ove intervencije su često išle u prilog autoritarnim režimima koji su brutalno ugnjetavali sopstveni narod i pogoršavale korupciju, nasilje i siromaštvo. Vašington se i danas suočava sa posljedicama takvog miješanja, suočavajući se sa dubokom sumnjom i neprijateljstvom u mnogim od ovih zemalja, što komplikuje spoljnu politiku SAD i podriva američke interese.
Nakon što su potrošile milijarde dolara za podršku izraelskoj vojsci, SAD, praktično same u svijetu, brane desničarsku ekstremističku vladu Benjamina Netanjahua
Generaciju kasnije, nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine, Vašington je ponovio mnoge od istih grešaka. Predsjednik Džordž V. Buš je angažovao skoro dva miliona američkih vojnika i potrošio više od osam biliona dolara za “globalni rat protiv terora” i katastrofalne ratove u Avganistanu i Iraku. Rat u Iraku, poput Vijetnama, bio je zasnovan na potpunoj laži.
“Ne možemo da čekamo nepobitni dokaz koji bi mogao biti oblak u obliku pečurke”, neslavno je upozorio Buš. Ali nije bilo nikakvog oblaka u obliku pečurke i nije bilo nepobitnog dokaza, jer irački diktator Sadam Husein nije imao nikakvo oružje za masovno uništenje. Ratu su se usprotivili mnogi saveznici SAD, a jednostrani pristup Bušove administracije uoči rata ozbiljno je potkopao kredibilitet Amerike i narušio povjerenje u Vašington širom svijeta. Uprkos tome, supervećine u oba doma Kongresa glasale su za odobrenje invazije 2003. godine.
Rat u Iraku nije bio izolovan slučaj. U ime globalnog rata protiv terora, SAD su sprovodile mučenja, nezakonito pritvaranje i “vanredna prebacivanja,” kidnapujući osumnjičene širom svijeta i držeći ih dugi vremenski period u zatvoru u Gvantanamu na Kubi i u tajnim “crnim lokacijama” CIA širom svijeta. Vlada SAD je primijenila Patriotski zakon, što je rezultiralo masovnim nadzorom na domaćem i međunarodnom nivou. Za dvije decenije borbi u Avganistanu, umrle su ili ranjene hiljade američkih vojnika i stradale stotine hiljada avganistanskih civila. Danas, uprkos svim tim patnjama i izdacima, talibani su ponovo na vlasti.
Naknade za licemjerje
Volio bih da mogu da kažem da je spoljnopolitički establišment u Vašingtonu naučio lekciju nakon neuspjeha Hladnog rata i globalnog rata protiv terora. Ali, uz samo nekoliko značajnih izuzetaka, nije. Uprkos obećanju spoljne politike “Amerika na prvom mjestu”, predsjednik Donald Tramp je povećao neograničeno ratovanje bespilotnim letjelicama širom svijeta, poslao još vojnika na Bliski istok i u Avganistan, pojačao tenzije sa Kinom i Sjevernom Korejom i zamalo upao u katastrofalan rat sa Iranom. On je obasuo oružjem neke od najopasnijih tiranina na svijetu - od Ujedinjenih Arapskih Emirata do Saudijske Arabije. Iako je Trampov egocentični i koruptivni stil bio nov, imao je korijene u decenijama američke politike koja je prioritet dala kratkoročnim, jednostranim interesima umjesto dugoročnih napora za izgradnju svjetskog poretka zasnovanog na međunarodnom pravu.
A Trampov militarizam uopšte nije bio nov. Samo u protekloj deceniji, SAD su bile uključene u vojne operacije u Avganistanu, Kamerunu, Egiptu, Iraku, Keniji, Libanu, Libiji, Maliju, Mauritaniji, Mozambiku, Nigeru, Nigeriji, Pakistanu, Somaliji, Siriji, Tunisu i Jemenu. Američka vojska održava oko 750 vojnih baza u 80 zemalja i povećava prisustvo u inostranstvu dok Vašington pojačava tenzije sa Pekingom. U međuvremenu, SAD snabdijevaju Netanjahuov Izrael milijardama dolara vojnog finansiranja dok on uništava Gazu.
Politika SAD prema Kini je još jedan primjer neuspješne spoljne politike zasnovane na grupnom razmišljanju, koja predstavlja odnos SAD-Kina kao borbu gdje jedna strana dobija samo ako druga strana gubi.
Trošenje biliona dolara na beskrajne ratove i odbrambene ugovore neće suzbiti egzistencijalnu prijetnju klimatskih promjena ili vjerovatnoću budućih pandemija. Neće nahraniti gladnu djecu, smanjiti mržnju, obrazovati nepismene ili izliječiti bolesne. Neće pomoći u stvaranju globalne zajednice i umanjiti vjerovatnoću rata
Za mnoge u Vašingtonu, Kina je nova spoljnopolitička babaroga - egzistencijalna prijetnja koja opravdava sve veći budžet Pentagona. Dosta toga u vezi sa Kinom treba kritikovati: njena krađa tehnologije, gušenje prava radnika i medija, ogromna ekspanzija termoelektrana, represija na Tibetu i u Hong Kongu, prijeteće ponašanje na Tajvanu i zločinačke politike prema Ujgurima. Međutim, rješenja za egzistencijalnu prijetnju klimatskim promjenama nema bez saradnje između Kine i SAD, dva najveća emitera štetih gasova na svijetu. Beznadežno je svako suočavanje sa sljedećom pandemijom bez saradnje SAD i Kine. I umjesto ulaska u trgovinski rat sa Kinom, Vašington bi mogao stvoriti obostrano korisne trgovinske sporazume za dobrobit radnika u obje zemlje - a ne samo multinacionalnih korporacija.
SAD mogu i treba da traže da Kina snosi odgovornost za kršenje ljudskih prava. Međutim, zabrinutost Vašingtona za ljudska prava je prilično selektivna. Saudijska Arabija je apsolutna monarhija koju kontroliše porodica vrijedna preko bilion dolara. Tamo čak ne postoji ni privid demokratije, građani nemaju pravo na nezadovoljstvo ili da izaberu svoje lidere. Žene su tretirane kao drugorazredni građani. Prava homoseksualaca bukvalno ne postoje. Imigrantska populacija u Saudijskoj Arabiji je često primorana na moderno ropstvo, a nedavno je bilo izvještaja o masovnim ubistvima stotina migranata iz Etiopije od strane saudijskih bezbjednosnih snaga. Jedan od rijetkih uglednih disidenata iz te zemlje, Džamal Hašogi, ubijen u saudijskoj ambasadi, raskomadan je a djelovi njegovog tijela su iznijeti u koferu. Američke obavještajne agencije su zaključile da je taj napad naredio princ prijestolonasljednik Mohamed bin Salman, de fakto vladar Saudijske Arabije.
Ipak, uprkos svemu tome, Vašington nastavlja da pruža Saudijskoj Arabiji oružje i podršku, kao što radi i sa Egiptom, Indijom, Izraelom, Pakistanom i UAE - takođe zemljama u kojima se krše ljudska prava.
Ljudi ispred profita
Moderna američka spoljna politika nije uvijek bila kratkovida i destruktivna. Nakon Drugog svjetskog rata, uprkos tome što je bio najkrvaviji u istoriji, Vašington je odlučio da nauči lekcije kaznenih sporazuma nakon Prvog svjetskog rata. Umjesto ponižavanja ratnih neprijatelja Njemačke i Japana, koji su bili u ruševinama, SAD su predvodile masovni program ekonomskog oporavka i pomogle da se totalitarna društva preobrate u prosperitetne demokratije.
Ukoliko je cilj spoljne politike stvaranje mirnog i prosperitetnog svijeta, spoljnopolitički establišment treba da suštinski preispita svoje pretpostavke. Trošenje biliona dolara na beskrajne ratove i odbrambene ugovore neće suzbiti egzistencijalnu prijetnju klimatskih promjena ili vjerovatnoću budućih pandemija. Neće nahraniti gladnu djecu, smanjiti mržnju, obrazovati nepismene ili izliječiti bolesne. Neće pomoći u stvaranju globalne zajednice i umanjiti vjerovatnoću rata. U ovom ključnom trenutku u ljudskoj istoriji, SAD moraju predvoditi novi globalni pokret zasnovan na ljudskoj solidarnosti i potrebama ljudi koji pate.
Ovaj pokret mora imati hrabrosti da se obračuna sa pohlepom međunarodne oligarhije, u kojoj nekoliko hiljada milijardera ima ogromnu ekonomsku i političku moć.
Ekonomska politika je spoljna politika. Sve dok bogate korporacije i milijarderi kontrolišu naše ekonomske i političke sisteme, spoljnopolitičke odluke će biti vođene njihovim materijalnim interesima, a ne interesima velike većine svjetske populacije. Zbog toga SAD moraju da se pozabave moralnom i ekonomskom nakaradnošću u vidu neviđene nejednakosti u prihodima i bogatstvu, u kojoj najbogatiji jedan procenat planete posjeduje više bogatstva od ostalih 99 procenata - nejednakost koja omogućava nekima da imaju desetine kuća, privatne avione, pa čak i čitava ostrva, dok milioni djece gladuju ili umiru od bolesti koje se lako mogu spriječiti. Amerikanci moraju predvoditi međunarodnu zajednicu u eliminisanju poreskih rajeva koji omogućavaju milijarderima i velikim korporacijama da kriju bilione i izbjegnu plaćanje poreza.
Mnogi vojni dobavljači rat pretežno vide kao način da napune sopstvene džepove
Vašington treba da napravi sporazume o slobodnoj trgovini od kojih koristi imaju radnici i siromašni u svim zemljama, a ne samo investitori u Vol Stritu. To uključuje stvaranje snažnih, obavezujućih odredbi za rad i očuvanje životne sredine sa jasnim mehanizmima sprovođenja, kao i uklanjanje zaštita investitora koje im olakšavaju da radna mjesta popunjavaju tamo gdje njima odgovara. O tim sporazumima se mora pregovarati uz učešće radnika, naroda i Kongresa SAD - umjesto samo lobista iz velikih multinacionalnih korporacija, koje trenutno dominiraju trgovinskim pregovaračkim procesom.
SAD takođe moraju smanjiti prekomjernu vojnu potrošnju i zahtijevati da druge zemlje učine to isto. U jeku ogromne ekoloških, ekonomskih i izazova za javno zdravlje, velike zemlje ne mogu dozvoliti da veliki proizvođači oružja zarađuju rekordne profite dok pružaju svijetu oružje koje koristi za međusobno uništenje.
Kao i većina Amerikanaca, i ja vjerujem da je od ključnog interesa za SAD i međunarodnu zajednicu oduprijeti se nezakonitoj invaziji Vladimira Putina na Ukrajinu.
Međutim, mnogi vojni dobavljači rat pretežno vide kao način da napune sopstvene džepove.
Korporacija RTX povećala je cijenu “stinger” raketa sedam puta od 1991. Danas, SAD za zamjenu svake rakete koju pošalju Ukrajini treba da plate 400 000 dolara - nečuveno povećanje cijene koje ne može biti objašnjeno inflacijom, rastom troškova ili napretkom kvaliteta. Takva pohlepa ne košta samo američke poreske obveznike, ona se takođe plaća ukrajinskim životima.
U međuvremenu, Vašington treba da prestane da podriva međunarodne institucije kada njihovi postupci nijesu u skladu sa njegovim kratkoročnim političkim interesima. Daleko je bolje za zemlje svijeta da razgovaraju o svojim nesuglasicama nego da bacaju bombe ili ratuju. SAD treba da podrže UN izmirujući svoje obaveze, uključujući se direktno u reformu UN-a, i podržavajući UN tijela poput Savjeta za ljudska prava. SAD treba konačno da se pridruže Međunarodnom krivičnom sudu umjesto što ga napadaju kada donese presude koje Vašington smatra nezgodnim. Predsjednik Džo Bajden je donio ispravnu odluku povratkom u Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Sada SAD treba da investiraju u SZO, osnaže njenu sposobnost da brzo reaguje na pandemije, i sarađuju sa njom kako bi bio postignut međunarodni sporazum o pandemijama čiji će prioritet biti spasavanje života siromašnih i radnika širom svijeta - a ne zarada velkikih frarmaceutskih kompanija.
Solidarnost sada
Koristi od ovakve promjene u spoljnoj politici nadmašili bi troškove. Dosljednija američka podrška za ljudska prava bi učinila više vjerovatnim da se loši akteri suoče sa pravdom - a manje vjerovatnim da uopšte krše ljudska prava. Povećanje investicija u ekonomski razvoj i građansko društvo izvuklo bi milione ljudi iz siromaštva i osnažilo demokratske institucije.
Naplatom poreza od bogatih i suzbijanjem kapitala u ofšor zonama oslobodili bi se značajni finansijski resursi koje bi bilo moguće iskoristiti za zadovoljenje globalnih potreba i pomogli bi u obnavljanju vjere ljudi da demokratije mogu da isporuče rezultate.
Najviše od svega, kao najmoćnija demokratija, SAD moraju prepoznati da naša najveća snaga kao nacije ne potiče iz našeg bogatstva ili naše vojne moći, već iz naših vrijednosti o slobodi i demokratiji. Najveći izazovi našeg vremena, počev od klimatskih promjena do globalnih pandemija zahtijevaće saradnju, solidarnost i kolektivnu akciju, a ne militarizam.
Članak je objavljen u časopisu “Forin afers”
Priredile: A.Š., N.B.
Bonus video:
