Kao Jevrejka ne mogu da podržim katastrofu u Gazi

Predsjednik Bajden, moj bivši šef, upotrijebio je ideju o bezbjednosti Jevreja da bi opravdao zločin u Gazi. Više nisam mogla da samo posmatram

35441 pregleda 54 reakcija 27 komentar(a)
Džo Bajden, Foto: Rojters
Džo Bajden, Foto: Rojters

Prošle sedmice sam podnijela ostavku na funkciju u Ministarstvu unutrašnjih poslova Sjedinjenih Američkih Država, i postala prva jevrejska politički imenovana službenica administracije koja je javno dala ostavku u znak protesta - i žalosti - zbog toga što je predsjednik Džo Bajden podržao genocid u Gazi, gdje je ubijeno više od 35.000 Palestinaca. To je bila nevjerovatno teška odluka, ali neophodna - i koja se činila još hitnijom, dok je predsjednik SAD uporno narušavao ideju o bezbjednosti Jevreja, koristeći moju zajednicu kao štit da bi izbjegao odgovornost za svoju ulogu u ovom zločinu.

Radila sam naporno kako bi ova administracija bila izabrana, prvo kao organizatorka za potpredsjednicu Kamalu Haris tokom demokratskih predizbora 2019. godine, a zatim za izbornu listu Bajden-Haris na opštim izborima u ključnoj državi Arizoni. Nekada sam vidjela administraciju Bajdena i Harisove kao svjetionik i simbol nade za demokratiju u sve većem mraku. Ali sada, saučesništvo SAD u masakru nad Palestincima u Gazi, podsjeća me na to da u vremenima velikog užasa, mnogi koji imaju veliku moć biraju da ne urade ništa.

Kao mnogi američki Jevreji, potičem od onih koji su pobjegli iz Evrope i preživjeli nasilni progon. Moja trudna prababa je pobjegla od progona skrivajući se u konjskoj zapregi, zatim je prešla okean sama, tražeći sigurnost u novoj zemlji. Nasljeđe koje nosim je opterećeno odsustvom onih koji bi danas trebalo da budu ovdje: cijelih porodica koje nisu mogle da izbjegnu nadolazeću Šou, ugašene i nestale u sjećanju. Osjećam težinu ove istorije svakog dana.

Nakon košmara 7. oktobra, danima sa provjeravala kako su moji voljeni i dijelila traumu koju je osjećala moja zajednica. Sjećam se da su dani koji su uslijedili bili obavijeni tugom za voljenima koji su nestali ili su bili uzeti kao taoci, i neizmjernim bolom kako se širio spisak osoba čija je smrt potvrđena. Ipak, uhvatila sam sebe kao zadržavam dah u iščekivanju odgovora Izraela na tragediju.

Sigurna sam da Jevreji nisu bolje zaštićeni ratnim naporima, koji su podržani od strane SAD i vođeni u ime bezbjednosti Jevreja, a koji podstiču genocid nad čitavim narodom kolektivno označenim kao "naš neprijatelj"

Tokom mnogih mjeseci od tada, gledala sam kako se Palestinci bore da prežive neselektivno bombardovanje njihovih domova, bombardovanje koje su finansirale SAD. Djeca koja na društvenim mrežama uživo prenose bila su primorana da zauzmu mjesto odsutnih novinara, od kojih su mnogi ubijeni u ovom sukobu, koji je postao najsmrtonosniji za novinare do sada. Vidjela sam bezbroj snimaka porodica koje bježe od bombi, djece koja plaču zbog gubitka majki i izbjeglica koje sada drhte u Rafi.

Palestinci bježe iz Rafe zbog izraelske vojne operacije
Palestinci bježe iz Rafe zbog izraelske vojne operacijefoto: Reuters

Ovo nikoga ne čini sigurnijim - ni Palestince ni Jevreje. Znam šta znači plašiti se rastućeg talasa antisemitizma. Prestravljena sam - osjećam to svakog dana. Ali sigurna sam da Jevreji nisu bolje zaštićeni ratnim naporima, koji su podržani od strane SAD i vođeni u ime bezbjednosti Jevreja, a koji podstiču genocid nad čitavim narodom kolektivno označenim kao “naš neprijatelj”. U stvari, čineći Jevreje licem nemilosrdne, genocidne kampanje samo nas još više dovodi u opasnost.

Bezbjednost Palestinaca i Jevreja nisu suprotstavljeni. Zapravo, duboko su isprepleteni. Predsjednik Bajden to ne uviđa. On odbija da pozove na trajni i stalni prekid vatre, uskrati blanko podršku Izraelu, osigura diplomatsko oslobađanje izraelskih talaca i palestinskih zatvorenika, okonča opsadu Gaze i radi na ukidanju sistema aparthejda širom Svete zemlje. Zato je, u ovom trenutku, moj bivši šef osoba koja me čini najnesigurnijom kao američku Jevrejku.

U ovom trenutku, utjehu nalazim u radu organizatora koji zahtijevaju da se njihov glas čuje. Inspirisale su me bezbjedne zajednice koje stvaraju koalicije jevrejskih i palestinskih aktivista koji rade zajedno u ovom trenutku, zajedno sa horom glasova - uključujući studente, sindikalne radnike, birače iz ključnih država, prosvjetne radnike, umjetnike, vjerske vođe, pisce, pripadnike službe i, da, više od 500 članova Bajdenove administracije - koji su osudili genocid. Svaki od ovih glasova govori u skladu sa mojom jevrejskom vjerom, koja me uči da vrlina pikuach nefesh znači da je spasavanje života najveća micva koju neko može učiniti.

Postoje lekcije koje treba naučiti iz naše vjere i istorije, dok posmatramo kako se ista dehumanizacija koja je zadesila moju zajednicu sada dešava drugoj. Svakog dana vidim fotografije raseljenih ljudi u Gazi i to me podjseća na sjećanje moje porodice na najmilije koji su ubijeni u holokaustu - što me zauzvrat podsjeća na Nakbu: tragediju koja se dogodila 1948. godine kada je palestinsko društvo uništeno, a oko 700.000 Palestinaca raseljeno iz svoje domovine zbog formiranja današnjeg modernog Izraela. Šoa i Nakba znače isto na hebrejskom i arapskom: katastrofa.

Podnijela sam ostavku u srijedu, 15. maja - na 76. godišnjicu Nakbe - jer više nisam mogla da služim po volji predsjednika koji odbija da zaustavi još jednu katastrofu.

Autorka je bila specijalna pomoćnica šefa osoblja u Ministarstvu unutrašnjih poslova SAD

Komentar je objavljen u “Gardijanu”

Prevod: A.Š.

Bonus video: