Opšti izbori su parodija demokratije

Naš sistem je osmišljen tako da moćni zadrže kontrolu. Participativna demokratija i glasanje putem žrijeba su samo dva načina da se ostvari prava zastupljenost

12921 pregleda 0 komentar(a)
"Izbori su instrument za maksimiziranje sukoba i minimiziranje demokratije", Foto: Shutterstock
"Izbori su instrument za maksimiziranje sukoba i minimiziranje demokratije", Foto: Shutterstock

Sve zavisi od njih, ali malo se toga mijenja. Sedmicama ili mjesecima izbori dominiraju nacionalnim životom. Medijski izvještajima i javnim razgovorima dominira bijesno nadmetanje i frenetične spekulacije. Sve ostalo - kreiranje politika, rješavanje problema, sam razum - zaustavlja se. Nije iznenađujuće što, kada se ludilo završi, otkrivamo da nismo riješili gotovo nijedan od naših problema.

Izbori su instrument za maksimiziranje sukoba i minimiziranje demokratije. Stranke dobijaju podršku tako što siju podjele i bijes, često oko trivijalnih pitanja koja im idu u prilog. Istovremeno, kako veliki igrači nastoje da umire komercijalne lobije i milijardersku štampu, oni se katastrofalno slažu po pitanjima koja su daleko važnij, kao što su štednja, privatizovane javne usluge, ogromna nejednakost bogatstva i genocid u Gazi. Mnogi od onih koji žele da osvoje mandat manipulišu, odvraćaju pažnju i lažu.

Zajednice se suprotstavljaju jedna drugoj: pogledajte kako konzervativci privlače svoju stariju bazu tretirajući mlade ljude kao problem koji treba riješiti, trenutno kroz nacionalnu službu. Stranke naše složene izbore svode na brutalnu binarnost; ponekad, kao na izborima 2019. godine, na slogan od dvije riječi (Obavimo breksit). Ogromna pitanja, kao što su ekološka kriza, spirala akumulacije bogatstva, mogućnost kolapsa sistema ishrane ili ponovna prijetnja od nuklearnog rata, ostaju neriješena i generalno nepomenuta. Sve što nam ostaje, osim akcije od 10 sekundi svakih pet godina, je da sjedimo i nadamo se. Na kraju završimo, u našem navodno reprezentativnom sistemu, sa veoma nereprezentativnim parlamentom i stalnim osjećajem razočaranja.

Baš kao što se može tvrditi da je kapitalizam suprotnost tržištu, opšti izbori poput onih s kojim se sada suočavamo mogu se smatrati suprotnošću demokratije. Ali, kao i sa mnogim aspektima javnog života, potpuno različiti koncepti su beznadežno pomiješani. Izbori nisu demokratija i demokratija nisu izbori.

'Postojeći izbori su farsa. Građanima treba dati pravi glas'
"Postojeći izbori su farsa. Građanima treba dati pravi glas"foto: Reuters

Ranija društva su prepoznavala tu razliku. Aristotel i Monteskje su primijetili da izbori generišu "oligarhijsku" i "aristokratsku" vladavinu. Nakon američke i francuske revolucije, tvorci novih političkih sistema izabrali su izbore kao način da isključe većinu, kojoj nisu vjerovali, iz značajnog učešća u vlasti. Neki od njih, kao što su Džon Adams, Džejms Medison, Antoan Barnav i Boasi D'Anglas, osudili su zastrašujući koncept demokratije i insistirali da izabrani treba da budu posebna klasa, koja se razlikuje od običnog naroda kao "prirodna aristokratija" mudrih, čestitih i kompetentnih. Mislim da možemo zaključiti koliko je to dobro funkcionisalo.

U Velikoj Britaniji, naš politički model je bio uspostavljen u 18. vijeku, kada je demokratija bila prljava riječ, a parlament gledao na narod sa mješavinom prezira i straha. Preživio je uvođenje univerzalnog prava glasa gotovo netaknut. Zašto naš sistem nastavlja da bira ljude čiji prihodi, imovina, interesi i psihologija značajno odstupaju od naših? Jer je tako dizajniran.

Postoje mnoge alternative, ugušene ne zbog neizvodljivosti već zbog odlučnosti moćnih ljudi da zadrže kontrolu. U prethodnim kolumnama sam spomenuo model narodnih skupština Mareja Bukčina, implementiran u Rožavi na sjeveroistoku Sirije, u kojem se odluke donose iz lokalnih zajednica, umjesto da dolaze odozgo iz udaljenog centra; kao i izuzetno uspješno participativno budžetiranje u Portu Alegreu na jugu Brazila, koje je osiguralo da novac ide tamo gdje je najpotrebniji, umjesto da ide na interesne privilegije. Ali ne želim da namećem određeni oblik koji bi deliberativna, participativna demokratija trebalo da ima. Postoje desetine potencijalnih modela.

Zašto naš sistem nastavlja da bira ljude čiji prihodi, imovina, interesi i psihologija značajno odstupaju od naših? Jer je tako dizajniran

U izvanrednoj knjizi Davida van Rejbruka "Protiv izbora", on se zalaže za "izvlačenje": biranje članova političkih tijela putem žrijeba. Tako se vodio veliki dio političkog života u staroj Atini, kao i u Veneciji, Firenci i drugim evropskim gradovima u drugom milenijumu. Danas se algoritmi mogu koristiti kako bi se osiguralo da rezultati žrijeba tačno odražavaju sastav društva.

Stani malo, reći ćete. Šta ako nesposobni, korumpirani, nepromišljeni, sebični ljudi, bez stručnosti, završe na moćnim pozicijama? To je vjerovatno, naravno. Ali deliberativni procesi posjeduju izuzetnu osobinu transformacije svojih učesnika. Zbog toga oni bolje funkcionišu u praksi nego u teoriji. Obični građani brzo preuzimaju odgovornost, informišu se, slušaju s poštovanjem i nastoje da postignu konsenzus. Njihove odluke imaju tendenciju da budu pravednije, ekološki prihvatljivije, hrabrije i inkluzivnije od onih izabranih organa.

Svaki argument protiv učešća može se vratiti s kamatom protiv izabranog predstavnika. Nesposobni, korumpirani, nepromišljeni, sebični? Bolje da ne počinjem. Oni izabrani putem žrijeba, čiji izbor ne može biti pod uticajem novca ili lobiranja, vjerovatno će biti otporniji na oboje. Bez stručnosti? Naši predstavnici sigurno posjeduju stručnost, ali uglavnom u samopromociji i izbornom aktivizmu. Kako stalno otkrivamo, mnogi, gurajući se iz jednog ministarstva u drugo, nisu sposobni da rješavaju naše probleme.

Veliki dio kritike na račun participativne demokratije je klasistički. Radničkoj klasi se ne može vjerovati da misli sama za sebe; mora je voditi prosvijetljena garda. Ovaj snobizam se proteže od Edmunda Burkea, u "Razmišljanjima o revoluciji u Francuskoj", do Karla Marksa, u "Komunističkom manifestu".

Naši predstavnici sigurno posjeduju stručnost, ali uglavnom u samopromociji i izbornom aktivizmu. Kako stalno otkrivamo, mnogi, gurajući se iz jednog ministarstva u drugo, nisu sposobni da rješavaju naše probleme

Ne bi trebalo da prihvatimo bilo kakve promjene u našem političkom sistemu bez dokaza da one funkcionišu. Međutim, dokazi se gomilaju, jer vlade koriste građanske skupštine i ustavne konvencije kako bi rješavale pitanja koja su previše polarizujuća, kompleksna ili dugoročna da bi ih dominantni sistem riješio. Kada su dobro osmišljene, pokazale su se veoma efikasnim u rješavanju pitanja koja su ostavila izabrane predstavnike u nedoumici. Irska je koristila grupe građana kako bi pomogla u rješavanju debata o ravnopravnom braku i abortusu, prevazilazeći naizgled nerješive podjele u pretežno katoličkoj naciji. Francuska je koristila građansku skupštinu kako bi pronašla put kroz složeno i politički opasno pitanje pomoći pri umiranju.

Između 2021. i 2023. godine, osnovano je 160 novih građanskih skupština za rješavanje teških problema. Četrdeset od tih tijela su sada trajna. Ona pomažu u rješavanju, na primjer, beskućništva u Parizu, urbanog dizajna u Lisabonu i klimatske politike u Briselu. U njemačkom govornom dijelu Belgije, građansko vijeće čini drugi dom regionalnog parlamenta.

Sljedeći korak, kako su predložili Van Rebruk i drugi, mogao bi biti generalizacija ovog modela, zamjenjujući jedan parlamentarni dom, kao što je Dom lordova ili američki Senat, sa narodnom skupštinom. Ovo bi moglo evoluirati ka potpuno participativnom sistemu, uglavnom zasnovanom na žrijebu, u kojem svi imaju jednake šanse da donose odluke od kojih zavise naši životi. Brinete o demokratiji? Onda bi trebalo da se nadate kraju izbora poput ovih.

Komentar je objavljen u "Gardijanu"

Priredila: A.Š.

Bonus video: