Možda je istina da u ratu nema pobjednika, ali istorija je pokazala da zaraćene strane često žele da ubijede svijet u suprotno.
Završetak petnaestomjesečnog sukoba u Gazi mogao bi biti izuzetak. Žrtve su bile toliko velike, patnja ogromna, a budućnost Gaze toliko neizvjesna da malo ko može sa sigurnošću da tvrdi da je sve ovo bilo vrijedno truda ili da će dugoročno koristiti bezbjednosti Izraela. Šteta nanijeta reputaciji Izraela mogla bi trajati decenijama.
U svojim posljednjim intervjuima i govorima, dok su se pripremali da napuste funkcije, bilo je primjetno da su spoljnopolitičke ličnosti Bajdenove administracije često gledale dalje od Gaze, dok su zapadni diplomati počeli da se fokusiraju na moguće sudbonosne posljedice rata za širi Bliski istok.
Čak je i Džejk Salivan, odlazeći savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džoa Bajdena, bio nesiguran. “Koji je ishod svega ovoga? Mislim da je prerano za prognoze. Čak i kada se dese dobre stvari, loše su odmah iza ugla. To je istina u spoljnoj politici, a posebno na Bliskom istoku”, rekao je.

Slično tome, Entoni Blinken, američki državni sekretar, tvrdio je da promjene na Bliskom istoku često nijesu onakve kakvima izgledaju. On je u najboljem slučaju vidio “istorijski prozor mogućnosti”. U svakoj zemlji uvučenoj u izraelski rat sa Gazom, Libanu, Siriji, Jemenu, Iranu, Iraku, kao i u samom Izraelu, ravnoteža snaga je promijenjena, ali ne i nepovratno transformisana.
To se odnosi i na samu Gazu, gdje, čak i ako potpuni prekid vatre opstane, budućnost je namjerno zamagljena. Blinken je indirektno kritikovao ovu neizvjesnost u svom govoru u Atlantskom savjetu ove sedmice, rekavši da razumije potrebu za izraelskim ratom, ali da ne može podržati ono što bi moglo biti njihov plan za mir.
Još u maju 2024, Bajdenova administracija procijenila je da je Izrael postigao svoj glavni cilj u Gazi, “osiguravanje da Hamas ne može da počini još jednu zvjerstvo poput onog 7. oktobra”, rekao je, dovodeći u pitanje potrebu za narednih osam mjeseci sukoba.
Istakao je uzaludnost nastavka rata priznavši da je “Hamas bio u stanju da regrutuje skoro onoliko novih militanata koliko ih je izgubio, što predstavlja recept za trajnu pobunu i vječni rat”.
Bezbjednost Izraela, kako je tvrdio, mora uključivati kredibilan politički horizont za Palestince, jer će u suprotnom Hamas “ili nešto jednako odvratno” ponovo “izrasti”. Rekao je da zemlja “mora napustiti mit da može sprovesti faktičku aneksiju, bez cijene i posljedica po izraelsku demokratiju, njen ugled i njenu bezbjednost”. Međutim, žalio se da je “izraelska vlada sistematski potkopavala kapacitet i legitimitet jedine održive alternative Hamasu: Palestinske uprave”.
Ako Izrael želi nagradu veće bezbjednosti, dodao je, ona leži u postizanju veće integracije širom regiona, posebno kroz normalizaciju odnosa sa Saudijskom Arabijom. Rekao je da je to spremno za realizaciju, ali samo ako Palestincima bude omogućeno da žive u svojoj državi, a ne kao “ne-narod”.
Povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću možda je pojačao pritisak na Benjamina Netanjahua da pristane na prekid vatre, ali ne i na određeni mir. Ne očekuje se da novi predsjednik SAD podrži Blinkenov plan da reformisana Palestinska uprava pod nadzorom UN upravlja ujedinjenom Gazom i Zapadnom obalom. Izrael će, sa svoje strane, rizikovati veći vakuum sprovođenjem svoje odluke da ne sarađuje sa UNRWA, agencijom UN za Palestince, i drugim nevladinim organizacijama.

Takođe, ne postoji nikakva sigurnost da će Palestina imati kvalitetno rukovodstvo potrebno za preuzimanje potpune administrativne kontrole nad Gazom. Palestinska uprava, na čijem čelu je ostarjeli Mahmud Abas, sve je omraženija na Zapadnoj obali jer nije uspjela da prevaziđe svoje razlike s Hamasom tokom pregovora u Moskvi, Pekingu i Kairu.
U svakoj zemlji uvučenoj u izraelski rat sa Gazom, Libanu, Siriji, Jemenu, Iranu, Iraku, kao i u samom Izraelu, ravnoteža snaga je promijenjena, ali ne i nepovratno transformisana
Tek ako se perspektiva proširi dalje od Gaze, Netanjahu i izraelska vojska mogu tvrditi da su, odlučujući se za intenziviranje napada na Hezbolah i iranske mete, promijenili tok i karakter rata. Lanac događaja koji je doveo do uništenja rukovodstva Hezbolaha u Libanu, a potom do pada Bašara al-Asada u Siriji, i tako do gubitka iranskog “dragulja u kruni”, možda je traljav, ali je jasno uočljiv.
Slabljenje Irana vjerovatno je najveći regionalni uticaj rata u Gazi. Bajden je ove nedjelje ukazao na to tvrdeći da je Iran, sveukupno gledano, “slabiji nego što je bio decenijama”. On je pojasnio: “Iranska protivvazdušna odbrana je u rasulu. Njihov glavni saveznik, Hezbolah, teško je ranjen, a dok smo testirali spremnost Irana da obnovi nuklearni sporazum, održavali smo pritisak sankcijama. Sada je iranska ekonomija u očajnom stanju”. Strategija odbrane, građena 35 godina oko posredničkih vojski, uništena je u samo nekoliko mjeseci.
Ova promjena imala je efekat ubrzanja na spoljnopolitičku elitu Teherana. Masud Pezeškijan, iranski reformistički predsjednik, i njegov strateški savetnik Džavad Zarif pružili su Trampu brojne maslinove grančice.
Najnovija ponuda stigla je u vidu intervjua za NBC, u kojem je Pezeškijan, govoreći na engleskom, izjavio da je Iran spreman za iskrene i časne pregovore sa SAD.
Usljed podijeljene iranske unutrašnje političke scene, Teheranu je teško da zapadnim zemljama prenese dosljednu poruku, a trenutno nema mnogo diplomata u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Njemačkoj koji su uvjereni u ponudu Irana da pregovara o novom nuklearnom sporazumu. Iran ima reputaciju zemlje koja kupuje vrijeme bezuspješnim pregovorima.
Štaviše, Trampov glavni tim je duboko neprijateljski nastrojen prema Iranu. Glasovi unutar Izraela mogli bi predložiti bombardovanje iranskih nuklearnih postrojenja dok je njihova protivvazdušna odbrana oslabljena.
S druge strane, Saudijska Arabija izražava negodovanje i tvrdi da nacionalni suverenitet ne može biti princip koji Zapad zagovara samo na granicama NATO-a. Rijad, koji sve više postaje ključna sila okupljanja u regionu, takođe naglašava da se Izrael vara ako misli da je prekrojio region po svojoj mjeri.
Saudijska Arabija je osudila Izrael zbog genocida u Gazi i poručila da neće normalizovati odnose dok ne bude postavljen jasan put ka uspostavljanju palestinske države.
U Libanu su dvije godine političke paralize okončane, a novoizabrano rukovodstvo slušaće Hezbolah, kojeg podržava Iran, ali neće biti pod njegovim uticajem. Novi premijer, Navaf Salam, bivši predsjednik Međunarodnog suda pravde, upravo je donio presudu koja je označila prekretnicu - da je izraelska okupacija Palestine nezakonita i da mora biti okončana u roku od godinu. On će biti stalni podsjetnik da Izrael ima nedovršen posao pred međunarodnim sudovima.
U Jemenu, gdje 10-godišnji građanski rat i dalje nije riješen, mržnja prema Izraelu je faktor ujedinjenja pokreta Huti koji kontroliše glavni grad Sanu.
U Iraku, iranske posredničke grupe i dalje imaju veliki uticaj na vladu na čijem čelu su šiiti. Sirija ima lidera s džihadističkom prošlošću, ali je svjestan da stanje njegove zemlje zahtijeva da sukob s Izraelom stavi na dno liste prioriteta. Njegov prvi zadatak je da ubijedi Zapad da ne uspostavlja kalifat u tajnosti. Ipak, u nekom trenutku, Sirija će se okrenuti pitanju izraelske okupacije svoje teritorije.
Ako Izrael ne bude tražio pomirenje, prijateljstvo koje mu nude Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein neće biti bezuslovno, kako je istakao Blinken.
Izrael se možda više ne suočava sa nekada moćnom iranskom osovinom otpora, ali ga svakako ne okružuju dobronamjernici.
Zapad će takođe osjetiti duboke posljedice. Salivan se prisjetio susreta s biračem u Ohaju, s kojim je razgovarao o liberalnom demokratskom poretku, a čovjek mu je odgovorio: “Ne sviđaju mi se te riječi.” Mnogi američki glasači će podržati Trampovo odbijanje da uvuče SAD u sukobe na Bliskom istoku.
U zemljama globalnog juga, koncept liberalnog demokratskog poretka izaziva podsmijeh. Djelimično je to zbog toga što su podrškom Izraelu postavljena duboka pitanja o poštovanju pravila ratovanja i njihovoj selektivnoj primjeni.
Za američke demokrate, dok kablovski informativni kanali konačno ulaze u Gazu i dokumentuju razaranja, unutrašnja preispitivanja će se samo produbiti u vezi s pitanjem zašto je Bajdenov tim tolerisao ubijanja i ograničenja pomoći. Laburisti u Velikoj Britaniji neće biti imuni na slična pitanja. Odsjek Ministarstva spoljnih poslova zadužen za procjenu da li su izraelski napadi prekršili međunarodno humanitarno pravo, i dalje tvrdi da nema dovoljno detaljnih i pravovremenih informacija za takav zaključak.
U Vašingtonu bi moglo doći do smjene generacija koja će vremenom oslabiti poziciju Izraela. Džek Lu, snažno proizraelski orijentisan odlazeći američki ambasador u Izraelu, rekao je: “Generacijska sjećanja ne sežu do osnivanja države, šestodnevnog rata, Jomkipurskog rata, pa čak ni do intifade. Ona počinju s ovim ratom, i ne možete ignorisati uticaj ovog rata na buduće donosioce politika. Džo Bajden je posljednji predsjednik svoje generacije čija sjećanja, znanje i strast za podršku Izraelu sežu do priče o osnivanju države”.
Članak je preuzet iz “Gardijana”
Prevod: N. B.
Bonus video:
