U danima nakon primirja u Gazi od 19. januara, mnogi Izraelci našli su se u emocionalnoj oluji gotovo jednako snažnoj kao šok od masakra Hamasa 7. oktobra 2023. Razlika je, naravno, u tome što ovaj put oluja nije pokrenuta tugom i neizrecivim užasom, već radošću i - prvi put nakon više od 15 mjeseci - mogućnošću nade. Već sada, krhki sporazum je pod velikim pritiskom i mogao bi se urušiti u narednim nedjeljama. Ipak, za sada su borbe prestale i u Gazi i u Libanu, a taoci su počeli da se vraćaju kućama. Kao što pokazuje veliki broj reakcija na društvenim mrežama i u izraelskoj štampi, velika većina Izraelaca dočekala je sporazum kao razlog za slavlje - čak i oni koji su mu se protivili iz strateških ili ideoloških razloga.
Međutim, preovlađujuća reakcija nije prvenstveno vezana za mir. Mnogo više, ona se odnosi na to šta sporazum znači za ugroženi identitet Izraela. Ključno pitanje za Izraelce, koje spoljašnji posmatrači možda ne shvataju u potpunosti, jeste da se Izrael, od osnivanja 1948. - tri godine nakon završetka Holokausta - definisao kao sigurno utočište za Jevreje. Više od 70 godina, uprkos velikim ratovima i čestim izazovima, uspio je da očuva taj temeljni ideal. Međutim, napadi 7. oktobra su ga narušili. Vjera da će vojska i druge bezbjednosne službe uvijek stići na vrijeme da spasu Jevreje u opasnosti bila je potpuno razorena. A za mnoge Izraelce, taj neuspjeh se nastavio tokom više od 15 mjeseci rata, dok se vlada pokazala nesposobnom da spase ili vrati veliki broj od 251 taoca koji su odvedeni u Gazu.
Za mnoge Izraelce, vlada i bezbjednosne snage nikada neće moći da se iskupe za propuste koji su omogućili da se 7. oktobar dogodi. Međutim, sporazum o taocima po prvi put od početka rata vraća nadu da se sigurno utočište može, barem djelimično, obnoviti. Ipak, sporazum dolazi uz visoku cijenu, a daleko je od izvjesnog koliko će se održati. U zamjenu za prvih 33 taoca, Izrael je pristao da oslobodi približno 1.700 palestinskih zatvorenika, uključujući više od 200 koji služe doživotne kazne zbog ubistava Izraelaca. A to je tek prvi krug ustupaka. Kada se “prva faza” završi, u Gazi će i dalje ostati 64 taoca, od kojih se za manje od 30 vjeruje da su živi. Njihovo oslobađanje će zahtijevati puštanje još hiljada palestinskih zatvorenika, uključujući mnoge koji služe višestruke doživotne kazne. Među oslobođenima će biti i zatvorenici koje Izraelci smatraju “terorističkim zvijezdama” - visokorangirani pripadnici palestinskih militantnih grupa odgovorni za organizovanje samoubilačkih bombaških napada sa velikim brojem žrtava tokom 1990-ih i prve decenije ovog vijeka. To su zatvorenici koje nijedna izraelska vlada do sada nikada nije pristala da oslobodi.
Za izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, sve ovo predstavlja ogromnu dilemu. Da bi ostao na vlasti, potreban mu je njegov ultradesničarski koalicioni partner. Međutim, oni se kategorično protive primirju i - za razliku od velike većine izraelske javnosti - zahtijevaju da se rat nastavi ili će podnijeti ostavke. Kada bi se danas održali novi izbori, Netanjahu bi vjerovatno izgubio. Istovremeno, premijer se sada mora nositi i sa predsjednikom SAD Donaldom Trampom, koji vrši ogroman pritisak da se stvari završavaju po njegovoj volji i poručuje da neće tolerisati nastavak rata dok je on na vlasti.
Šta će se dalje događati zavisiće prvenstveno od predsjednika SAD. Nova administracija ima velike planove. Trampovi saradnici i savjetnici mjesecima govore o regionalnim aranžmanima koje on želi da uspostavi. Njegov glavni cilj izgleda leži u višemilijarderskim tehnološkim i vojnim ugovorima između SAD i Saudijske Arabije. Prateći korak bio bi veliki sporazum o normalizaciji izraelsko-saudijskih odnosa, sličan onom koji je administracija Džoa Bajdena pokušala da progura u jesen 2023. (Kasnije su lideri Hamasa opisali sprečavanje tog sporazuma kao jedan od motiva za napade 7. oktobra). Kako bi ostvario ove ciljeve, Tramp će morati da osigura da primirje u Gazi, zajedno s onim u Libanu, traje što je duže moguće.
Priča iza primirja u Gazi gotovo je jednako duga kao i sam rat. U novembru 2023, nakon što su zaključili da veliki broj žena i djece koje su oteli predstavlja više teret nego stratešku prednost, lideri Hamasa su pregovarali o prvom primirju u zamjenu za taoce sa Izraelom, uz posredovanje Egipta, Katara i SAD. Hamas je tada požurio da oslobodi te taoce u zamjenu za zanemarljivu korist u poređenju s prethodnim sporazumima - za svakog izraelskog taoca oslobođena su tri palestinska zatvorenika, uglavnom žene i maloljetnici.
Teoretski, nakon sedam dana, početna razmjena je trebalo da vodi u drugu fazu, u kojoj bi primirje bilo produženo, a preostali taoci postepeno oslobađani u zamjenu za veću cijenu od Izraela. Međutim, pregovori su zapeli sedmog dana, i, suprotno očekivanjima posrednika, borbe su se nastavile, a Izraelske odbrambene snage (IDF) ponovo su pokrenule veliku kopnenu invaziju na centralnu Gazu. Ubrzo se ta kampanja proširila i na južne djelove pojasa.
U narednim mjesecima, uprkos ponovljenim naporima, pregovori o novom sporazumu su propali. Do maja 2024, SAD su bile toliko frustrirane nedostatkom napretka izraelske vlade da je Bajden preduzeo vanredan korak objavljujući sporazum o primirju u zamjenu za taoce, za koji je tvrdio da je Izrael privatno odobrio. Međutim, Netanjahu ga je odbio. (Zapravo, bio je to suštinski isti sporazum na koji je Izrael sada pristao.) Ipak, tokom posljednje godine na funkciji, Bajden je uglavnom pružao Netanjahuu pokriće, prebacujući na Hamas veći dio krivice za propast pregovora.
Međutim, mnogi članovi izraelskog pregovaračkog tima znali su da to nije tačno. Sumnjali su da Netanjahu namjerno sabotira pregovore svaki put kada bi se približili uspješnom ishodu, jer se plašio da bi njegovi ultradesničarski koalicioni partneri, ministri Bezalel Smotrič i Itamar Ben-Gvir, podnijeli ostavke ako bi se sporazum primijenio. A ako bi vlada pala, Netanjahu bi se suočio sa sve većom pravnom prijetnjom u tri slučaja korupcije koji se vode protiv njega. Tako je, stalno opstruirajući postizanje dogovora, premijer djelovao kao da daje prednost sopstvenom političkom i ličnom opstanku u odnosu na vraćanje talaca kući.
U međuvremenu, neuspjeh vlade da osigura sporazum izazvao je sve glasnije negodovanje velikih djelova izraelske javnosti, predvođene porodicama talaca. U Tel Avivu, desetine hiljada ljudi okupljale su se na nedjeljnim protestima, a jedan od glavnih trgova u blizini sjedišta IDF-a preimenovan je u “Trg talaca.” Lica i lične priče talaca postali su poznati u gotovo svakom izraelskom domu, pri čemu su mnogi izabrali određenog taoca za koga su se posebno zalagali. Očigledna ravnodušnost vlade prema sudbini talaca - uprkos gotovo potpunoj vojnoj kontroli IDF-a nad Gazom i činjenici da su mnogi taoci držani na svega nekoliko kilometara od izraelskih položaja - samo je dodatno produbila frustraciju javnosti. Tokom cijelog trajanja rata, vojska je uspjela da spasi samo osam talaca iz Gaze, tek oko tri procenta od ukupnog broja. U međuvremenu, desetine drugih pronađene su mrtve. Ovi rezultati su zapanjujuće loši za zemlju koja se dugo ponosila smjelim spasilačkim misijama.
Stalno opstruirajući postizanje dogovora, Netanjahu je djelovao kao da daje prednost sopstvenom političkom i ličnom opstanku u odnosu na vraćanje talaca kući
Ako je primirje od 19. januara nagovijestilo moguću prekretnicu, kriza povjerenja u Izraelu još je daleko od rješavanja. Izraelsko društvo duboko je podijeljeno, a Netanjahuova polarizujuća ličnost dodatno će zakomplikovati proces obnove. Uz to, nesposobnost vlade da ispuni obećanje o “totalnoj pobjedi” nad Hamasom, uprkos ogromnoj vojnoj prednosti IDF-a na bojnom polju, kao i Netanjahuovo odbijanje da dozvoli nezavisnu istragu neuspjeha koji su doveli do napada 7. oktobra, predstavljaju značajne prepreke za bilo kakvo nacionalno pomirenje.
Štaviše, kao dio primirja, vlada je napravila i druge značajne ustupke. IDF se povukao iz bezbjednosnog koridora koji je uspostavio u centralnoj Gazi kako bi podijelio sjever i jug, a takođe se obavezao da će se povući iz takozvanog Filadelfijskog koridora duž južne granice Gaze s Egiptom u sedmoj nedjelji primirja. Izrael će gotovo sigurno insistirati na zadržavanju nekog oblika vojnog prisustva u onome što naziva bezbjednosnim perimetrom - tampon zoni koja se prostire oko kilometar izvan granične ograde unutar palestinske teritorije duž cijele granice. Ovi ustupci, zajedno sa oslobađanjem palestinskih zatvorenika, izazvali su oštre kritike ne samo od strane ultradesničarskih partija već i među Netanjahuovim ključnim pristalicama.
Nesumnjivo, glavni faktor u ovoj novoj realnosti je Tramp. Ono što se promijenilo između jula 2024, kada je Izrael odbacio sporazum o primirju, i januara, kada je prihvatio manje-više isti sporazum, jednostavno je: Tramp je pobijedio na izborima i spremao se da preuzme funkciju. Za razliku od svojih najtvrđih pristalica, Netanjahu je odmah shvatio šta to znači za Izrael. Od američkih izbora, odvijale su se užurbane diskusije između Trampovih saradnika i Netanjahua. Izraelski ministar Ron Dermer, Netanjahuov najbliži povjerenik i njegov dugogodišnji ključni kontakt sa republikanskim administracijama, više puta je išao u Vašington i na Trampovo imanje Mar-a-Lago.
Dok su Netanjahuove pristalice slavile imenovanja čvrstih saveznika izraelske desnice na visoke položaje u SAD, Netanjahu i Dermer su primijetili drugačije Trampove prioritete. Shvatili su da i mnogi Trampovi savjetnici imaju izolacionističke sklonosti i s skepsom gledaju na vojne intervencije. Sam predsjednik je više puta izjavio, i prije i nakon izbora, da namjerava da okonča ratove, a ne da započne nove.
U slučaju Izraela, Trampov neposredni cilj bio je zaustaviti rat u Gazi kao dio sporazuma o taocima. Kako se bližio dan inauguracije, više puta je naglašavao hitnost situacije i čak zaprijetio da će “otvoriti vrata pakla” ako njegov zahtjev ne bude ispunjen. U Izraelu su mnogi ovu izjavu protumačili kao prijetnju Hamasu - ili možda čak još više Egiptu i Kataru, koji su posredovali u pregovorima. Ali, Netanjahu je to mogao shvatiti i kao poruku upućenu njemu lično.
Do kraja decembra, Tramp i Bajden su postigli neobičan dogovor u vezi s Gazom: obje administracije će zajednički raditi na postizanju primirja do 20. januara. U tom trenutku, intenzivni pregovori su nastavljeni u Kataru između izraelske delegacije i predstavnika posrednika, kao i zasebno sa liderima Hamasa u inostranstvu. U izuzetnom odstupanju od uobičajenog protokola za administraciju koja još nije preuzela vlast, Stiv Vitkof, Trampov imenovani specijalni izaslanik za Bliski istok i njujorški tajkun iz sektora nekretnina, pridružio se pregovorima. Iako nije imao nikakvo profesionalno iskustvo u bliskoistočnim poslovima, Vitkof se pokazao kao vješt u sklapanju dogovora.
Zatim, u petak, 10. januara, dogodilo se nešto izuzetno. Vitkof, koji je zvao iz Dohe, hitno je tražio sastanak sa Netanjahuom u Jerusalimu u subotu ujutro. Netanjahu, koji se oporavljao od operacije prostate, rijetko održava sastanke na Šabat i pokušao je da ga odloži za subotu veče. Međutim, Vitkof je bio uporan, i Netanjahu nije mogao da ga odbije. Izraelski izvori su uporedili njihov sastanak sa scenama iz “Kuma”. Iste večeri, Netanjahu je odobrio visokim zvaničnicima - šefu Mosada, direktoru Šin Beta i koordinatoru IDF-a za ratne zarobljenike i nestale osobe - da otputuju u Katar prvi put nakon nekoliko mjeseci. Ovog puta, dao im je šire ovlašćenje za pregovore. Osam dana kasnije, sporazum je potpisan i stupio je na snagu dan prije Trampove inauguracije.
Uprkos značajnim ustupcima u sporazumu, Netanjahu još nije otvoreno razgovarao o njemu sa izraelskom javnošću. Umjesto toga, nastavlja da šalje kontradiktorne poruke različitim grupama. Njegova dugogodišnja politika uvijek je bila zbir svih njegovih strahova - a ovog puta bio je rastrzan između Trampovog pritiska i prijetnji krajnje desnice da će srušiti njegovu vladu. Do kraja januara, činilo se da je strah od Trampa prevagnuo. Ali stvar je daleko od završene. Iako je Ben-Gvir podnio ostavku iz protesta zbog sporazuma, a Smotrič najavio da će sačekati završetak prve faze dogovora, obojica su jasno stavila do znanja da će se vratiti u koaliciju ako Netanjahu obustavi sprovođenje sporazuma i nastavi rat.
Dan nakon što je sporazum stupio na snagu, Smotrič je izjavio da su Bajden i Tramp dostavili Netanjahuu pismo kojim se Izraelu omogućava da nastavi neprijateljstva 43. dana sporazuma ako pregovori o drugoj fazi propadnu. Izraelski novinar Amir Tibon je otvoreno opisao situaciju: “Netanjahu obmanjuje Trampa i sprema se da sabotira sporazum o primirju.” Tibon predviđa dva načina na koja bi to mogao učiniti: jednostavnim odlaganjem pregovora o drugoj fazi dok ne istekne vrijeme ili izazivanjem nasilne eskalacije protiv Palestinaca na Zapadnoj obali. Već sada, ultradesničarski izraelski aktivisti divljaju po selima na Zapadnoj obali, paleći imovinu u znak protesta protiv oslobađanja zatvorenika, a Šin Bet se priprema za potencijalne terorističke napade od strane krajnje desničarskih aktivista koji žele da osujete sporazum.
“Netanjahu će pokušati da ubijedi Trampa da mu da još nekoliko nedjelja ili mjeseci da dovrši vojnu operaciju protiv Hamasa - a potom će računati na to da će novoizabrani predsjednik biti ometen drugim pitanjima”, smatra David Makovski, analitičar Vašingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku.
Hamas nije uništen u Gazi, uprkos Netanjahuovim obećanjima, i nastavlja da održava određene civilne funkcije i vojne kapacitete, iako je pretrpio teške udarce tokom rata. Ovo je vjerovatno povezano sa Netanjahuovim upornim odbijanjem da razmotri bilo kakvu strategiju za “dan poslije” u Gazi, kao i sa njegovom kategoričnom zabranom izrade rješenja koja bi uključivala Palestinsku upravu, koja kontroliše gradove na Zapadnoj obali.
Njegova dugogodišnja politika uvijek je bila zbir svih njegovih strahova - a ovog puta bio je rastrzan između Trampovog pritiska i prijetnji krajnje desnice da će srušiti njegovu vladu
U međuvremenu, Gaza je u ruševinama - najmanje 70 odsto domova je neuseljivo - a cijena koju su Palestinci platili je ogromna. Prema podacima palestinskog Ministarstva zdravlja, koje je pod kontrolom Hamasa, u ratu je poginulo više od 47.000 stanovnika Gaze; konačan broj mogao bi biti još veći, jer su mnoga tijela još uvijek zatrpana pod ruševinama. (Palestinsko Ministarstvo zdravlja ne pravi razliku između civila i boraca. Izraelci procjenjuju da je ubijeno čak 20.000 boraca Hamasa.)
Ako trenutni sporazum ne propadne, mogao bi omogućiti Hamasu da preživi, uprkos oslabljenom statusu, i da brzo povrati kontrolu nad Gazom. Ali Netanjahu, pod pritiskom Trampovih prijetnji, nije jedini koji je nedavno ublažio stav. Produženi rat potpuno je iscrpio stanovnike Gaze - gotovo 90 odsto njih je raseljeno i prisiljeno da živi u privremenim šatorskim kampovima u južnom dijelu pojasa. Mnogi su mjesecima gotovo potpuno odsječeni od humanitarne i medicinske pomoći.
Hamas se takođe suočava sa dramatičnim padom spoljne podrške. Njegov regionalni saveznik, Hezbolah, pretrpio je razarajući poraz u ratu sa IDF-om prošle jeseni. Hamasov glavni pokrovitelj, Iran, doživio je velike gubitke. Dodatni udarac iranskoj “osovini otpora” bio je pad režima predsjednika Bašara al-Asada u Siriji u decembru. Kao rezultat toga, do januara se Hamas našao gotovo potpuno izolovan i nije imao mnogo izbora osim da pravi kompromis. Manje je jasno koliko dugo će trajati ovo rijetko usklađivanje prioriteta i pritisaka.
S obzirom na to da su njegovi planovi za region u igri, malo je vjerovatno da će Trampova Bijela kuća stajati po strani dok Netanjahuova desna frakcija pokušava da sruši primirje. Trampova lista želja već počinje da poprima oblik: dugoročni mir u Gazi, sporazum sa Saudijcima, normalizacija i, ako je moguće, dogovor o eliminaciji iranske nuklearne prijetnje. Tramp će obnoviti politiku “maksimalnog pritiska” na Teheran, koji nastavlja da razvija nuklearni program uprkos udarcima koje je pretrpio. Međutim, trenutno se čini malo vjerovatnim da će podržati preventivni napad na iranska nuklearna postrojenja, čemu su se neki Netanjahuovi ministri zdušno nadali.
Put do Nobelove nagrade
Tramp će vjerovatno nastojati da iskoristi blisku koordinaciju s Netanjahuom i, možda, snabdijevanje izraelskog vazduhoplovstva preciznim municijama kako bi Irancima poslao poruku da bi im bilo pametnije da pristanu na kompromis i potpišu novi nuklearni sporazum - iako će on biti znatno stroži od onog koji su postigli s predsjednikom Barakom Obamom 2015. Trampov potez vjerovatno ima i drugu motivaciju, povezanu s njegovom takmičarskom prirodom i prezirom prema Obaminom političkom nasljeđu. Izvori u Vašingtonu tvrde da Tramp želi da osvoji Nobelovu nagradu za mir u prvoj godini drugog predsjedničkog mandata. Put do te nagrade vjerovatno vodi preko Jerusalima, Rijada i Teherana, više nego kroz mirovni sporazum između Rusije i Ukrajine.
Jedna od ključnih tačaka Trampovog novog okvira, okončanje rata u Gazi, biće teško prihvatljiva za izraelsku ultradesnicu. Ako Netanjahu nastavi sa sprovođenjem druge faze sporazuma, uključujući potpuno povlačenje iz pojasa Gaze, njegova vlada će vjerovatno pasti. Čak i ako nekim čudom preživi još nekoliko nedjelja, sve do kraja marta, tada bi se gotovo sigurno urušila zbog sve dublje političke krize u vezi sa naporima da se svi ultraortodoksni muškarci oslobode obaveznog vojnog roka. Teoretski, Netanjahu bi mogao da odluči da se politički okrene ka izraelskom centru, osloni se na Trampovu popularnost i objavi da jedino on može postići istorijske sporazume, a pritom očuva bezbjednost Izraela. On će morati da pokuša sve ovo dok se u pozadini nastavlja njegovo suđenje za korupciju, a još jedna prijetnja njegovoj političkoj budućnosti raste - kampanja ožalošćenih porodica vojnika poginulih 7. oktobra za osnivanje nezavisne istražne komisije koja bi ispitala neuspjeh vlade u sprečavanju masakra.
Eran Halperin, stručnjak za političku psihologiju sa Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu, tvrdi da pravi razlog zbog kojeg se izraelska ultradesnica protivi okončanja rata u Gazi nije političke ili ideološke prirode. “Ono što zaista pokreće pokušaj sabotiranja sporazuma”, piše on, “jeste strah da će on srušiti osnovnu vezu između upotrebe neograničene vojne sile i sposobnosti da se osigura bezbjednost izraelskim građanima”. Drugim riječima, okončanje rata će na kraju primorati Izraelce da priznaju da je Netanjahuova desničarska vlada potpuno podbacila - nije uspjela da spriječi napad 7. oktobra, niti da zaista porazi grupu koja ga je izvršila, uprkos 15 mjeseci brutalnog rata.
Tokom posljednjih pet godina, Izraelci su prošli kroz pandemiju kovida-19, pet izbornih ciklusa, pokušaj usvajanja agresivne reforme pravosuđa i rat koji je započeo strašnim masakrom i proširio se na nekoliko frontova. Prema svim pokazateljima, predstojeća godina neće biti ništa mirnija. Međutim, tokom ovog perioda vjerovatno će postati jasno ne samo kakva će biti sudbina Gaze, već i koja će biti uloga Izraela u novom Bliskom istoku kakav zamišlja novi američki predsjednik - čak i ako je tu viziju, kao i mnoge Trampove ideje, teško shvatiti.
Autor je vojni analitičar lista “Haarec”
Članak je objavljen u časopisu “Forin afers”
Prevela i priredila: A. Š.
Bonus video:
