Mada ne uključuje proteste ni nasilje, suštinski prikaz ljudi našeg vremena mogao bi biti sljedeći: mala grupa ljudi usred spektakularnog prirodnog pejzaža, dovedena tu u uvjerenju da će im aplikacije na telefonima nekako omogućiti da stignu od tačke A do tačke B pa do tačke C - a zapravo su potpuno, beznadežno izgubljeni.
Nedavno, Gorska služba spasavanja Engleske i Velsa objavila je podatke koji pokazuju rekordan broj godišnjih intervencija. Prvi put su timovi, koji se uglavnom sastoje od preopterećenih volontera, bili su pozivani svakog dana u godini. Između 2019. i 2024. godine, ukupan broj spasavanja porastao je za 24%, a posebno se ističe skok kod mladih od 18 do 24 godine, među kojima se broj intervencija gotovo udvostručio. Slični trendovi bili su vidljivi i u podacima iz Škotske. Očigledno je u porastu problem jaza između želje ljudi da iskuse divlje i otvorene prostore, i njihove sposobnosti da se snađu kada tamo zaista stignu.
Majk Park, izvršni direktor Gorske službe spasavanja Engleske i Velsa komentarisao je ovu pojavu na sljedeći način: „Znamo iz izvještaja sa terena da sve više ljudi biva privučeno na rizične lokacije zbog objava na Instagramu, a navigacione aplikacije koje koriste nijesu uvijek pogodne za prirodno okruženje“, rekao je. Sve što su ljudi pronašli na internetu potcjenjivalo je ili potpuno zanemarivalo ono što je on nazvao „opasnostima i kontekstom“, ili, jednostavnije rečeno, stvarnim svijetom.
Dobrodošli, dakle, u još jednu verziju poznate priče: kako naizgled nepogrešiva tehnologija često omane. Na prvi pogled, digitalna navigacija zasnovana na GPS tehnologiji djeluje izuzetno osnažujuće. U većini naših svakodnevnih okruženja, to zaista i jeste tako. Ali ona je ujedno i suštinski infantilizujuća, jer nas ostavlja nesposobnim da se snađemo bez nje ili da se nosimo sa njenim nedostacima.
Većina nas poznaje užas i paniku koji nastaju kada se baterija telefona iznenada isprazni na nepoznatom mjestu, i onaj čudan osjećaj da smo odsječeni od osnovnih vještina koje ljudi imaju još otkad su naučili da hodaju uspravno (ako ne i ranije). Ali oni nesrećnici koji se izgube na planinama suočavaju se sa još većim strahom: kada se jednom udaljite od puteva i urbanih sredina, mnoge od najpouzdanijih aplikacija iznenada ostaju bez detaljnih informacija.
Kada se to dogodi, da li uopšte još imamo vještine da pronađemo put nazad na sigurno? Neurolozi sa Univerziteta Mekgil u Montrealu objavili su 2020. istraživanje koje sugeriše da „ljudi sa većim životnim iskustvom u korišćenju GPS-a imaju slabije prostorno pamćenje tokom samostalne navigacije“. Trinaest učesnika ponovo je testirano tri godine nakon početnog istraživanja, pri čemu je utvrđeno da je „veća upotreba GPS-a od početnog testiranja bila povezana sa strmijim padom memorije zavisne od hipokampusa“. Hipokampus je dio mozga koji je zadužen za navigaciju: kod taksista u Londonu, potreba da memorišu veliki broj geografskih detalja pokazala se kao uzrok povećanja njegove veličine. Međutim, u ovom slučaju su nalazi sugerisali suprotno: oslanjanje na automatizovana uputstva smanjuje sposobnost ljudi da se samostalno orijentišu.
Ovde je na djelu nešto još dublje i podmuklije. Na našim telefonima, sve što zaista ima značaja jeste arhetipska plava tačka, koja predstavlja pojedinca. Kako ističe pisac i akademik Džeri Broton u svojoj briljantnoj knjizi „Četiri tačke kompasa“, objavljenoj prošle godine, to predstavlja „najekstremniji izraz duge istorije egocentričnog mapiranja“. Svi koji su upoznati sa istorijom starog Rima prisjetiće se Ptolemeja, matematičara i astronoma koji je vjerovao da planete Sunčevog sistema, zajedno sa Suncem, kruže oko Zemlje. Evo našeg modernog ekvivalenta te zablude: verzije stvarnosti koja nas stavlja u centar svega. Takođe, takav sistem ne nudi nikakve naznake o tome šta nas čeka dalje na putu: putovanje se jednostavno odvija korak po korak.
Još gore, ono što najkorišćenije navigacione aplikacije - Google i Apple mape - najjasnije prikazuju jesu lokacije prodavnica i restorana, što je svojevrsno otjelotvorenje osjećaja da, kako Broton kaže, „ono što je najvažnije jeste gdje se nalazimo i kako konzumiramo, često na račun dubljeg razumijevanja i interakcije sa našim fizičkim okruženjem“. Rezultat toga je da „pojedinci mogu biti virtuelno povezani, ali su istovremeno ekološki odvojeni od svijeta koji ih okružuje, živeći u konfuznom carstvu prostorne nepismenosti“. Ako se to može dogoditi čak i u gradovima, kakve nam šanse ostaju među planinama, jezerima i šumama?
Želja da vjerujemo da smo sveznajući, dok istovremeno stalno rizikujemo nesreće i katastrofe, možda i jeste osnovno stanje ljudskog postojanja, ali revolucija u načinu razmišljanja koju je donio internet izgleda da je to dovela do nadrealnog novog ekstrema. Indikativno je da se, usred beskonačne bujice aplikacija koje nam govore gdje smo, koliko nam brzo ili sporo kuca srce i koji su najnoviji naslovi vijesti, riječ koja se neprestano pojavljuje u tekstovima o savremenom načinu života jeste - „dezorijentacija“. U tom smislu, nesposobnost ljudi da pronađu put kroz fizički svijet odražava opšti pad naših vještina navigacije, a posebno snalaženja u moru informacija. To su posljedice opsesije 21. vijeka da sve mora biti personalizovano: ona iskrivljuje naše razumijevanje svijeta do tačke u kojoj se ono gotovo pretvara u fikciju.
I tako, uz rizik da zvučim kao nečiji otac, prelazim na nekoliko praktičnih savjeta. Ako neko razmišlja o tome da se upusti u divljinu, ali nije siguran kako da izbjegne katastrofu, preporučio bih vrhunsku aplikaciju Ordnance Survey - koja zahtijeva pretplatu - kao i papirnu mapu kao rezervu, bilo u obliku sklopive verzije, bilo kroz relevantni odjeljak prikazan u pouzdanom vodiču. Uvijek nosite kompas. Prije nego što krenete, učinite ono što vas plava tačka obeshrabruje da radite: pređite pogledom cijeli planirani put, imajući u vidu ranije pomenute opasnosti i kontekst, kao i ono što aplikacije umanjuju ili izostavljaju - močvare, nabujale potoke i rijeke, strme uspone.
Šire posmatrano, jasno je da moramo razgovarati o tome kako poboljšati razumijevanje ljudi o tome kakvi su zaista selo i priroda izbliza, i kako se u njima snalaziti - razgovor koji bi mogao ponovo da probudi interesovanje za često ismijevanu školsku geografiju. U tome se, možda, krije ključ povezivanja svijeta koji vidimo na svojim telefonima sa svijetom kojim zaista moramo da upravljamo. To je jaz koji treba da premostiti: ako to ne učinimo, još više generacija će biti izgubljeno - u svakom smislu te riječi.
Tekst je preuzet iz Gardijana
Priredila: N.B.
Bonus video:
