Kada potpredsjednik Sjedinjenih Država optužuje Evropu da ne štiti slobodu govora, prva reakcija bila bi da kažemo da je licemjer. Bijela kuća u kojoj Džej Di Vens služi poznata je kao energični protivnik govora koji joj se ne dopada - protjeruje studente zbog njihovih političkih stavova, uznemirava kritičke medije i vrši pritisak na univerzitete. Međutim, to što je licemjer ne znači da nije u pravu. Evropa zaista ima problem sa slobodom govora.
Taj problem nije ravnomjerno raspoređen. Daleko najgori prekršilac u Evropskoj uniji je Mađarska, gdje je vlada ugušila ili stavila pod svoju kontrolu većinu nezavisnih medija. (Zanimljivo je to što njena pro-MAGA vladajuća partija nije na meti Vensovih kritika.) Među drugim zapaženim prestupnicima nalaze se Njemačka i Britanija. Zabrana negiranja holokausta u Njemačkoj je razumljiva s obzirom na istorijski kontekst, ali njen zakon protiv vrijeđanja političara predstavlja farsu. Moćnici ga koriste bez zadrške. Jedan bivši vicekancelar podnio je stotine krivičnih prijava protiv građana, uključujući i protiv jednog koji ga je nazvao “idiotom”. Prošlog mjeseca urednik jednog desničarskog lista dobio je visoku novčanu kaznu i sedam mjeseci uslovne zatvorske kazne zbog dijeljenja mima sa fotomontažom na kojoj ministar unutrašnjih poslova drži natpis “Mrzim slobodu mišljenja”.
Sve evropske zemlje garantuju pravo na slobodu izražavanja. Međutim, većina istovremeno pokušava da ograniči štetu za koju strahuju da bi mogla nastati. To daleko prevazilazi one oblike govora koje bi čak i klasični liberali smatrali neprihvatljivim - poput dječje pornografije, curenja državnih tajni ili namjernog podsticanja na fizičko nasilje. Često obuhvata govor koji povređuje nečija osjećanja ili koji je, po mišljenju nekog zvaničnika, netačan.
U nekim zemljama vrijeđanje određene grupe predstavlja krivično djelo (na primjer, vrijeđanje kralja u Španiji; ili raznih kategorija ljudi u Njemačkoj). U Britaniji je krivično djelo biti “krajnje uvredljiv” na internetu. Zakon o bogohuljenju i dalje postoji u više od deset evropskih zemalja. Cijeli kontinent kriminalizuje “govor mržnje” koji je teško precizno definisati, ali se stalno širi kako bi obuhvatio nove grupe. U Finskoj je nezakonito vrijeđati religiju, a ipak citiranje Svetog pisma može biti rizično: jedna poslanica je krivično gonjena zato što je objavila biblijski stih o homoseksualnosti.
Nejasna logika
Policija u Britaniji naročito revnosno pristupa ovim pitanjima. Policajci provode hiljade sati pregledajući potencijalno uvredljive objave i hapse u prosjeku 30 osoba dnevno. Među uhapšenima su bili muškarac koji je na Fejsbuku bijesnio zbog imigracije i bračni par koji je kritikovao osnovnu školu svoje kćerke.
Cilj zakona o govoru mržnje jeste promocija društvene harmonije. Međutim, malo je dokaza da ti zakoni zaista djeluju. Suzbijanje govora prijetnjom krivične prijave često dodatno podstiče podjele. Populisti ubiraju poene upravo zahvaljujući tvrdnji da “ljudi ne smiju da kažu ono što zaista misle”, što je stav koji sada dijeli više od 40% građana Britanije i Njemačke. Sumnju da establišment guši određene stavove dodatno pojačavaju situacije kada medijski regulatori pokazuju političku pristrasnost. Francuska je, na primjer, konzervativnom TV kanalu izrekla kaznu od 100.000 eura zato što je abortus nazvao vodećim uzrokom smrti u svijetu - što je rasprostranjeno mišljenje među protivnicima prekida trudnoće, a od kojeg, izgleda, javnost mora biti zaštićena. Zakoni o bezbjednosti na internetu, koji propisuju velike novčane kazne za društvene mreže ako tolerišu ilegalni sadržaj, podstakli su platforme da uklanjaju i sadržaje koji su samo diskutabilni, što frustrira korisnike čije su objave cenzurisane.
Cijeli kontinent kriminalizuje "govor mržnje", koji je teško precizno definisati, ali se stalno širi kako bi obuhvatio nove grupe
Situacija bi mogla da postane još gora. Nejasno sročeni zakoni koji državnim službenicima daju široka diskreciona ovlašćenja predstavljaju otvoren poziv za zloupotrebu. Zemlje u kojima takve zloupotrebe još nijesu uobičajene trebalo bi da nauče lekciju iz britanskog primjera. Tamošnje suzbijanje slobode govora nije bilo planirano odozgo, već se razvilo kada je policija otkrila da joj itekako prija moć koju joj ti zakoni daju. Mnogo je lakše uhapsiti korisnika Instagrama nego lopova - do dokaza se dolazi samo jednim klikom miša.
Kada zakon zabranjuje vrijeđanje, on istovremeno stvara podsticaj ljudima da tvrde da su uvrijeđeni - kako bi iskoristili policiju da ućutkaju kritičara ili poravnali račune sa komšijama. Kada su neki društveni slojevi zaštićeni zakonima o govoru mržnje, a drugi nisu, oni koji nisu zaštićeni dobijaju podsticaj da i sami traže zaštitu. Tako pokušaji da se eliminišu uvredljive riječi mogu stvoriti “spiralu tabua”, gdje se sve više oblasti proglašava zabranjenom zonom. Ubrzo, to počinje da sputava javnu debatu. Teško je voditi otvoren i iskren razgovor, recimo o imigraciji, ako jedna strana strahuje da bi izražavanje njenog stava moglo da joj na vrata dovede policiju.
Zato što ovu temu najglasnije pokreće populistička desnica, mnogi evropski liberali postali su nesigurni kada je riječ o odbrani slobode govora. To je pogrešno. Ne samo zato što se zakoni koji mogu da ućutkaju jednu stranu jednako lako mogu upotrijebiti i protiv druge - što se vidi i u drakonskim reakcijama na proteste zbog Gaze u Njemačkoj - već i zato što vjerovati u slobodu govora znači braniti i govor koji nam se ne dopada. Ako demokratije u tome zakažu, gube svoj kredibilitet - u korist autokratija poput Kine i Rusije, koje vode globalnu borbu za meku moć.
Šta bi Evropljani, praktično gledano, trebalo da urade? Trebalo bi da se vrate starim liberalnim idejama prema kojima je bučna nesaglasnost bolja od nametnute tišine i da ljudi treba da tolerišu međusobna mišljenja. Društva imaju mnogo načina da promovišu uljudnost koji ne uključuju lisice - od društvenih normi do pravila koja propisuju kadrovske službe kompanija. Krivične sankcije trebalo bi da budu rijetkost, kao što je to slučaj u okviru Prvog amandmana američkog Ustava. Kleveta bi trebalo da se tretira kao građansko pitanje, uz dodatne mehanizme zaštite za kritiku moćnika. Uhođenje i podsticanje na nasilje svakako treba da ostanu krivična djela, ali “govor mržnje” je toliko neodređen pojam da bi ga trebalo odbaciti.
Privatno vlasništvo nad digitalnim platformama podrazumijeva različite politike moderiranja sadržaja. Neke će biti strože, druge liberalnije; korisnici su slobodni da izaberu onu koja im najviše odgovara. Pravno gledano, govor na internetu trebalo bi da se tretira jednako kao i onaj van mreže. Mada postoje očigledne razlike, poput mogućnosti širenja na internetu, policija bi generalno trebalo da se drži podalje od privatnih poruka. Jasniji i manje sveobuhvatni zakoni pomogli bi svim platformama da se fokusiraju na uklanjanje stvarnih prijetnji i uznemiravanja.
Evropljani imaju pravo da o gospodinu Vensu kažu šta god žele. Ali ne bi trebalo da ignorišu njegovo upozorenje: kada države dobiju preveliku moć nad govorom, prije ili kasnije će je i iskoristiti.
Prevod: N.B.
Bonus video:
