Zamislite da dobijete pozitivan test na trudnoću i svega nekoliko dana kasnije saznate da ćete postati premijerka. U retrospektivi, spremnost da se nosi s neočekivanim postala je prepoznatljiv znak političke karijere Džasinde Ardern, bivše premijerke Novog Zelanda.
Ona se uvijek izdvajala se kao liderka, ali njen burni politički put nije slijedio nijednu od očekivanih putanja. Čitaoci njenih memoara dobiće priliku da prožive to iskustvo, od njenih ličnih osjećanja u vezi sa majčinstvom do susreta sa svjetskim liderima.
Naslov njene knjige, međutim, obećava više od toga. Mnogi ljudi se nadaju drugačijem tipu vođe, ali koje lične osobine ili vrline su potrebne takvim liderima? Šire posmatrano, mogu li se lične osobine koje doprinose velikom vođstvu naučiti i primijeniti i kod drugih?
Odgovor je, izgleda, uslovno potvrdan. Od kada je napustila političku funkciju, Ardern je postala globalna influenserka. Njena karijera sada se okreće ka međunarodnim agencijama i javnim nastupima, ali memoari ujedno služe i kao manifest o liderstvu, naročito za žene, ali i za svakog ko sumnja u sebe.
Granice empatije
U ranim godinama svoje karijere, dok je radila kao pomoćnica liderke Laburističke partije Helen Klark, Ardern opisuje kako su joj politički protivnici lako znali stati na žulj. Da li je bila “previše osjetljiva” za politiku? Ubrzo je naučila da “možeš biti osjetljiv i opstati”. Još bolje, shvatila je da svoju osjetljivost može pretvoriti u prednost.
Ali “za žene koje su izložene očima javnosti to je drugačije”, piše ona. Protiv nje su se koristili pogrdni izrazi, poput epiteta “lutka za izlog” koji je smislila jedna istaknuta novinarka. Postavljala su se pitanja da li ima “sadržaj”. Takve stvari mogle su poljuljati vjeru ljudi u njenu kompetentnost, a možda uzdrmati njeno samopouzdanje.
Ono što je preduzela povodom toga može poslužiti kao pouka. Oštar odgovor na podsmijehe učinio bi da djeluje “bez smisla za humor i previše osjetljivo”. “Caka” je bila u tome da odgovori na način koji “priču ne vodi nikuda”. U tome je postala vješta, uspješno odbijajući komentare čiji je cilj bio da je ponize.
To je ujedno značilo i biti feministkinja, ali ne koristiti feminizam kao ideološku platformu. Osim što je jednom prilikom voditelju TV emisije poručila da je “neprihvatljivo” pitati da li premijerka može otići na porodiljsko, uglavnom je prepuštala drugima da se bune i izbjegla da postane još veća meta kulturnih ratnika.
Ali “Drugačija vrsta moći” postavlja pitanje: drugačija u odnosu na šta? Ardernina politička karijera bila je izazov, ako ne i otvorena kritika, liderima koji njeguju egocentrično, takmičarsko i uvijek-pobjeđujem ponašanje. Treba li uopšte pominjati Donalda Trampa?
Umjesto toga, Ardern je promovisala dobrotu i empatiju. Taj pristup pokazao je svoju punu snagu nakon terorističkog napada u Krajstčerču 2019. godine. U trenutku kada su širom svijeta rasli antiimigrantski i islamofobični stavovi, Ardern je zagrlila žrtve. “Oni su mi”, rekla je tada. Emocije koje su mogle pokrenuti krug optuživanja, ona je usmjerila ka dijeljenju tuge i arohe (ljubavi i saosjećanja).
Ali, kao i svaka politička vrlina, empatija ima svoje granice. Ona dotiče one čije nas patnje dirnu, ali je selektivna. Efikasna socijalna politika, takođe, zahtijeva nepristrasnu administraciju i preraspodjelu resursa. Lideri moraju osigurati da javna dobra budu ravnopravno dostupna svima kojima su potrebna, što zahtijeva racionalno planiranje.
A ponekad nacionalna kriza zahtijeva mjere koje ne djeluju pravedno ni saosjećajno za sve.
Politika pandemije
Pandemija kovida-19 bila je upravo takva kriza. Donijela je ogromnu neizvjesnost za vlade i nijedan put naprijed nije bio “dobar”. Vlada Džasinde Ardern pokazala se kao primjer odgovornog upravljanja, spasivši mnoge živote, a Laburističa partija je na izborima 2020. dobila rekordnih 50 odsto glasova. Ipak, Ardernin prikaz tog perioda iznenađujuće je kratak, posebno s obzirom na njenu ključnu ulogu.
Ona je svakodnevno bila u centru zbivanja, strpljivo objašnjavajući mjere javnog zdravlja. Ali, u toj borbi s virusom nije uspjela da se odbrani od političkih posljedica i promjena javnog mnjenja.
Vremenom su mnogi građani, čije su firme bile zatvorene, koji su mjesecima bili izolovani, koji nisu mogli da se vrate kući iz inostranstva ili koji su bili stigmatizovani jer se nisu vakcinisali, prestali da osjećaju empatiju od strane vlasti. I imali su osjećaj da im se nameće ćutanje. Taj osjećaj se proširio daleko izvan kruga aktivista koji su se početkom 2022. oglasili na prostoru ispred parlamenta.
Ardern je odbila da se sastane s demonstrantima. “Kako bih mogla da pošaljem poruku da je u redu nezakonito okupirati prostor parlamenta i tako dobiti ono što tražiš?”
Ali ona, ili neko iz vrha vlasti, mogla je da sasluša njihove zahtjeve i objasni zašto ne mogu biti ispunjeni. Njeno odbijanje da ih čuje otvorilo je prostor za veterana populizma Vinstona Pitersa, koji je iskoristio priliku i započeo kampanju za povratak u parlament u kojem sada sjedi on, a Ardern ne.
Iako su obavezne vakcine bile jedno od ključnih pitanja za demonstrante, razočaravajuće je što Ardern i danas krivicu svaljuje na neistomišljenike, kao da oni “nisu mi” - izbačeni iz “tima od pet miliona”. Nezadovoljstvo pripisuje isključivo njihovom “nepovjerenju”. Odbijanje da ih čuju - ne samo demonstrante, već i dublje promjene u javnom mnjenju - skupo je koštalo laburiste.
Inflacija, podstaknuta pandemijskim fiskalnim podsticajima, dostigla je vrhunac od 7,3 odsto u junu 2022. Do tada su se dogodile dvije promjene: Nacionalna partija je prešla u vođstvo, a većina građana je govorila da zemlja ide u pogrešnom pravcu. U januaru 2023, Ardern je podnijela ostavku. Vjerovala je, vjerovatno s pravom, da bi to moglo “biti dobro za moju stranku i možda dobro za izbore”.
Ceh liderstva
Ali u svojim memoarima, takođe, otkriva da je na odluku uticao i strah od raka, što je bila lažna uzbuna, ali možda i znak da posao uzima danak. Zaključila je da bi njen odlazak mogao “smanjiti tenzije u politici”. Uostalom, bila je umorna, pod stresom i gubila je strpljenje.
Promjena lidera, dolazak Krisa Hipkinsa, i razorni ciklon privremeno su popravili rejting laburista. Ali na izborima u oktobru 2023. izgubili su gotovo polovinu glasača: sa 1.443.545 u 2020. na 767.540.
Stotine hiljada birača okrenule su leđa laburistima, a za to nisu krive samo mjere protiv kovida. Bilo je tu i kontroverznih ili neuspješnih politika, poput reforme vodovodnih službi, predloga sistema osiguranja za nezaposlene i inicijativa za zajedničko upravljanje s maorskom zajednicom koje je politička opozicija nemilosrdno iskoristila. Sve su to bile inicijative pokrenute za vrijeme Arderninog mandata, mada ih ona ne pominje u memoarima.
Njena knjiga više govori o ličnim sumnjama i empatiji. Ne preispituje kritički sopstvene politike. Ne izražava ni empatiju prema onima koji su se zbog tih politika osjećali zapostavljeno ili isključeno - uz uobičajenu napomenu da su vanredne mjere bile neophodne. A kako sada gradi međunarodnu karijeru, ne izražava ni saosjećanje prema onima kojima je ono danas najpotrebnije, bilo da su to djeca u Gazi ili izbjeglice u Južnom Sudanu.
Razočaravajuće je što Ardern ne definiše ključne pojmove: empatiju, liderstvo ili moć, na primjer. Ti pojmovi se mogu različito tumačiti, a definicije sa sobom nose i određene pretpostavke. Ali ona se ne obraća akademskoj publici niti političkim analitičarima. Njena publika je prije svega američka, znatno veće i unosnije tržište od njenog domaćeg. Dok se Demokratska stranka i dalje bori da pronađe pravac i liderstvo nakon prošlogodišnjih poraza, Ardern, koja nikome tamo ne predstavlja političku prijetnju, nudi izvjesnu dozu inspiracije.
Neki će joj možda zamjeriti što izbjegava teža pitanja o vremenu koje je provela na vrhu, ali Ardernini memoari autentično prepliću ličnu priču sa visokom političkom dramom. Govore o borbi jedne žene sa jutarnjim mučninama, porođajem, dojenjem i majčinstvom, i to dok je istovremeno nosila ogromne javne odgovornosti i bila izložena stalnom medijskom pritisku. I dalje je zadivljujuće kako je sve to uspjela da iznese.
Autor je saradnik u nastavi za politiku i međunarodne odnose na Univerzitetu u Oklandu
Prevod: A. Š.
Bonus video:
