Šta čini dobrog NATO saveznika? Rasprave o raspodjeli tereta “potresale su i pokretale” alijansu još od njenog osnivanja 1949. godine, kaže Rafael Los iz Evropskog savjeta za spoljne odnose, istraživačkog centra. U posljednje vrijeme, predsjednik Sjedinjenih Država Donald Tramp, i u svom prvom i u sadašnjem mandatu, s pravom kritikuje Evropljane što ne plaćaju svoj pošteni dio dok ih Amerika sve čuva.
Njegove riječi su naišle na odjek, čak i kod onih koji zaostaju. Belgijski ministar odbrane obećao je da će okončati “period nacionalnog srama” tokom kojeg ta zemlja “nije bila lojalna svom statusu osnivača NATO-a, već je djelovala kao najpoznatiji parazit unutar čitave alijanse”. Čak i Island, koji nema oružane snage, razmatra načine kako da bude “dobar saveznik”.
Da bismo sagledali situaciju, potrebno je razmotriti tri ključna elementa: koliko se novca izdvaja, na šta se novac troši i koliko su saveznici angažovani u zajedničkim misijama. Počnimo, kao što to političari obično rade, s novcem. Na prvi pogled, ima mnogo toga što zaslužuje pohvalu. Sve osim deset od 32 članice NATO-a ispunjavaju trenutni cilj izdvajanja dva odsto BDP-a za odbranu, u poređenju sa 25 prekršilaca prije deset godina. Italija i Španija, koje su među najnižim potrošačima u alijansi, obećale su da će taj cilj dostići ove godine.
Ali tu uglavnom prestaju dobre vijesti. Naime, cilj od dva odsto smatra se zastarjelim, na samitu koji će početi 24. juna u Hagu očekuje se usvajanje novog cilja od 3,5 odsto BDP-a, uz dodatnih 1,5 odsto za prateću infrastrukturu. Štaviše, usmjerenost samo na procente nije dobar način za mjerenje borbene spremnosti. Članice već dugo “naduvavaju” svoje brojke uključivanjem budžetskih stavki koje su jedva povezane s odbranom.
Bolji pokazatelj doprinosa jeste to na šta se novac zapravo troši. NATO traži da članice izdvajaju najmanje 20 odsto svojih vojnih budžeta na opremu. Praktično sve članice ispunjavaju taj kriterijum, iako se očekuje da će na samitu ta granica biti podignuta na jednu trećinu. Ipak, ni tu brojke ne govore sve - bitno je da li ta oprema služi svrsi kolektivne odbrane. Uzmimo Grčku za primjer. Prošle godine, ona je potrošila 36 odsto svog vojnog budžeta na opremu, što je među najvišim procentima. Međutim, veliki dio tog novca usmjeren je na suprotstavljanje Turskoj, drugoj članici NATO-a, a ne Rusiji.
Alijansa već dugo pokušava da utiče na to koju opremu članice kupuju putem NATO procesa odbrambenog planiranja. Kroz ovaj mehanizam, saveznici se dogovaraju o nabavci opreme u skladu s operativnim potrebama alijanse. Ali dvije decenije borbe protiv džihadista su narušile taj proces. Mnoge članice su ulagale u raznovrsne sisteme, bez mnogo koordinacije.
Prijetnja iz Rusije sada je ponovo usmjerila fokus. “Umjesto da grade snage za različite potencijalne scenarije na više frontova”, saveznici će biti pozvani da se “primarno fokusiraju” na odvraćanje Rusije, pišu Angus Lapsli i admiral Pjer Vandije, dva NATO zvaničnika odgovorna za novi ciklus planiranja.
Još nije jasno kako će podjela zadataka izgledati. Očekuje se da NATO u junu usvoji nove “ciljeve kapaciteta”, koji će utvrditi koju opremu će se od svake članice tražiti da obezbijedi. Vjerovatno će se dati prioritet oblastima u kojima je Amerika tradicionalno dominirala, ali bi se sada mogla povući - kao što su prikupljanje obavještajnih podataka, duboki udari ili strateški transport. Više od tri četvrtine članica već je pristalo na nove planove, uključujući “one koje to inače ne prihvataju”, primijetio je Vandije.
Umjesto da grade snage za različite potencijalne scenarije na više frontova, saveznici će biti pozvani da se "primarno fokusiraju" na odvraćanje Rusije
NATO razmatra veću specijalizaciju. Načelnik Vojnog komiteta NATO-a, admiral Đuzepe Dragone, pozvao je na pristup “višestruke brzine”, prema kojem bi veće oružane snage preuzele glavni teret projekcije moći prema Rusiji, dok bi manje države bile fokusirane na skromnije, ali ostvarive zadatke poput logistike ili sajber bezbjednosti. To se već u određenoj mjeri i dešava.
Luksemburg, sa samo 900 vojnika, ključna je tačka u pružanju satelitske komunikacije iz svemira i doprinosi NATO programu špijunskih aviona. Island upravlja sistemom za protivvazdušnu odbranu i nadzor. Ali, uvjeriti tvrdoglave zemlje poput Španije i Italije moglo bi biti teže. Planeri bi mogli iskoristiti njihove prednosti tražeći od njih da investiraju više u pomorske resurse.
Kada je riječ o stvarnim operativnim angažmanima, NATO ima razloga za optimizam. Čak i najškrti saveznici daju svoj doprinos. Na istočnom krilu, Španija komanduje multinacionalnim kontingentom veličine brigade u Slovačkoj, a Italija u Bugarskoj. Portugalski borbeni avioni pomažu u patroliranju neba nad Baltikom. Gotovo svaka mala članica, od Hrvatske i Albanije do Slovenije, doprinosi trupama na istočnom krilu NATO-a.
Hitnije pitanje je hoće li ovi ograničeni angažmani biti ojačani. U slučaju velike ratne situacije na istoku, NATO želi da bude u mogućnosti da prikupi oko 100.000 vojnika u roku od deset dana, što je značajan skok u odnosu na 40.000 koliko trenutno planira. Takođe želi da poveća broj trupa za još 200.000 u roku od 30 dana. Bez američkih trupa, Evropljani će se teško moći pripremiti da dostignu te ciljeve, osim ako ne ulože znatno više u regrutaciju. Na kraju, novac bi ipak mogao biti ključan.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
