Sve to joj djeluje apsurdno. Za profesorku Marsi Šor pomisao da bi “Gardijan”, ili bilo ko drugi, želio da je intervjuiše o budućnosti Sjedinjenih Država djeluje smiješno. Ona je akademkinja specijalizovana za istoriju i kulturu istočne Evrope i opisuje sebe kao “slavistu”, a ipak se našla u situaciji da je opsijedaju međunarodni novinari željni da je pitaju o zemlji za koju insistira da nije stručnjak - svojoj sopstvenoj. “Pomalo je zbunjujuće”, kaže ona.
Zapravo, objašnjenje je prilično jednostavno. Prošlog mjeseca Šor je, zajedno sa suprugom, istoričarom Timotijem Snajderom, i akademikom Džejsonom Stenlijem, dospjela u medije širom svijeta kada su objavili da napuštaju Univerzitet Jejl u SAD i sele se na Univerzitet u Torontu u Kanadi. Pažnju nije toliko privukla sama selidba, koliko razlog zbog kojeg su to učinili. Kako je glasio naslov kratkog video komentara koji je ova trojka snimala za “Njujork tajms: “Proučavamo fašizam - i napuštamo SAD”.
Šor je bez okolišanja pozvala na krajnje upozorenje iz istorije. “Pouka iz 1933. godine glasi: odeš ranije, a ne kasnije”. Djelovalo je kao da je govorila da ono što se tada desilo u Njemačkoj može da se ponovi danas u Americi Donalda Trampa, i da svi koji dođu u iskušenje da je optuže za pretjerivanje ili širenje panike prave ozbiljnu grešku. “Moje kolege i prijatelji su išli okolo i govorili: ‘Imamo sistem kontrola i ravnoteža. Dakle, udahni: kontrole i ravnoteže, izdahni: kontrole i ravnoteže.’ A ja sam pomislila: Bože, mi smo kao ljudi na Titaniku koji govore: ‘Naš brod ne može potonuti. Imamo najbolji brod. Imamo najjači brod. Imamo najveći brod.’ A ono što znaš kao istoričar znaš jeste da ne postoji brod koji ne može da potone.”
Otkad su Marsi Šor, Timoti Snajder i Džejson Stenli objavili svoje planove, empirijski dokazi su, čini se, sve više išli u prilog njihovim razlozima. Bilo da je riječ o prizorima tenkova koji su dovezeni u Vašington uoči vojne parade povodom Trampovog rođendana prošle subote, ili o raspoređivanju Nacionalne garde radi gušenja protesta u Los Anđelesu, uz marince koji su bili spremni za istu svrhu - protekli dani donijeli su razvoj događaja koji bi, u rukama dramaturga, mogli poslužiti kao uvod za skliznuće u fašizam.
“Sve je gotovo previše stereotipno”, ističe Šor. “Vojna parada u stilu 1930-ih kao performativno potvrđivanje Führerprinzipa”, kaže ona, aludirajući na doktrinu Adolfa Hitlera prema kojoj je sva moć koncentrisana u rukama vođe. “Što se tiče Los Anđelesa, moj istoričarski instinkt mi govori da je slanje Nacionalne garde zapravo provokacija, koja će biti iskorišćena za podsticanje nasilja i opravdavanje vojne uprave. Ruska riječ dana ovdje bi mogla biti provokacija - provokatsiia.”
Taj odgovor oslikava dvostruku prizmu kroz koju Marsi Šor posmatra fenomen Donalda Trampa, oblikovanu istovremeno iskustvom Trećeg rajha i “neo-totalitarizma” koji se najjasnije ispoljava u Rusiji Vladimira Putina. Razgovaramo dok Šor pokušava da obavlja svoj svakodnevni posao - upravo je sletjela u Varšavu, na putu ka Kijevu, jer su Poljska i Ukrajina odavno u fokusu njenih istraživanja. Preko Zooma iz hotelskog lobija ona prožima naš razgovor izrazima iz ruskog političkog leksikona, koji odjednom odgovara američkom predsjedniku.
“Bezobzirni narcisizam, nivo narcizma koji podsjeća na Nerona, i to potpuno bez trunke izvinjenja... na ruskom se to kaže obnaženije - ‘ogoljavanje’.” To je pristup politici “u kojem je sva ružnoća odmah na površini”, ništa nije prikriveno. “I to je zapravo strategija. Samo izneseš sve, potpuno otvoreno”.
Plaši je da je Trampova potpuna besramnost “ozbiljno obesmislila opoziciju, jer naš refleks je da stalno tražimo ono što je skriveno, da to razotkrijemo, i vjerujemo da će upravo to dovesti do sloma sistema”. Ali problem nije u onome što je skriveno, već u “onome što smo normalizovali, jer suština cijele strategije je da ti sve bace pravo u lice.”
Ništa od ovoga Marsi Šor nije spoznala odjednom. To se godinama gradilo, a korijeni datiraju još prije Trampa. Sada ima 53 godine, a većinu svojih dvadesetih provela je fokusirana na istočnu Evropu, gotovo ne obraćajući pažnju na američku politiku, sve dok predsjednički izbori 2000. godine i fijasko s prekinutim ponovnim prebrojavanjem glasova na Floridi nijesu učinili da shvati da “mi zapravo ne znamo kako da brojimo glasove”. Ubrzo se pitala: “Zašto tačno ulazimo u rat u Iraku?” Ali trenutak kada je njen akademski rad počeo da baca nelagodno svjetlo na savremenu američku stvarnost bio je tokom predsjedničke kampanje 2008. godine.
“Ljudi pognu glavu, zaćute, stanu u red, makar iz sasvim razumljivog, racionalnog razloga: svaki pojedinac koji djeluje racionalno ima razloga da misli kako će lična cijena odbijanja kompromisa biti veća od društvene koristi njihovog jedinog čina otpora. I tako dobiješ klasičan problem kolektivnog djelovanja”
“Kada je Džon Mekejn izabrao Saru Pejlin, osjetila sam da je ona lik pravo iz 1930-ih.” Republikanska potpredsjednička kandidatkinja, je prema mišljenju Šor, “živjela u potpuno izmišljenom svijetu... nepovezanom s empirijskom stvarnošću.” Nekoga poput nje, vjerovala je Šor, zaista bi mogla da ponese masa.
A onda je došao Tramp.
I ponovo, ono što ju je najviše uplašilo bila je potpuno odsustvo istine. “Bez razlike između istine i laži, nema osnove za razlikovanje dobra i zla”, kaže ona. Laganje je ključno za totalitarizam, to je znala iz svojih akademskih istraživanja. Ali dok su laži Hitlera i Staljina bile u službi neke velike “eskatološke vizije”, postistinita neiskrenost Trampa ili Putina učinila joj se drugačijom. Jedini relevantan kriterijum za svakog od njih dvojice jeste da li je neki čin “koristan ili štetan za njega u datom trenutku. To je čista, ogoljena transakcija”.
Kada je Tramp izabran 2016. godine, Šor je, kako kaže, “ležala na podu svog kabineta i povraćala u plastičnu kesu. Imala sam osjećaj da je to kraj svijeta. Osjećala sam kao da se dogodilo nešto katastrofalno u istorijskih svjetskih razmjera, nešto što nikada više neće biti u redu”.
Da li je tada razmišljala o odlasku iz SAD? Jeste - tim prije što su i ona i njen suprug tada dobili ponude da predaju u Ženevi. “Kidali smo kosu raspravljajući o tome”. Snajderov instinkt bio je da ostane i bori se - on je, kaže ona, “predan patriota”. Osim toga, njihova djeca su tada bila mlađa; morali su misliti i na školu. Zato su ostali na Jejlu. “Sve su to stvari koje zavise od okolnosti; ne možeš da napraviš kontrolisanu studiju iz stvarnog života”.
Međutim, kada je Tramp ponovo pobijedio prošlog novembra, ona nije imala ni trunke sumnje. Koliko god da je sve djelovalo loše 2016, sada je bilo još gore. “Tolike stvari su bile razmontirane... zaštitne ograde, mehanizmi kontrole i ravnoteže - sve je sistematski bilo uklonjeno. Odluka Vrhovnog suda o imunitetu; neuspjeh da se Tramp pozove na odgovornost za bilo šta, uključujući činjenicu da je podsticao nasilnu pobunu na Kapitol hilu, da je ohrabrivao rulju koja je prijetila da objesi svog potpredsjednika, da je zvao državnog sekretara Džordžije i tražio od njega da ‘nađe’ glasove. Imala sam osjećaj da se nalazimo na mnogo opasnijem terenu”.
Događaji koji su uslijedili samo su potvrdili te strahove. Deportacije; studenti koji su nestajali s ulica - jedan od njih je postao poznat nakon što je snimljen kako ga maskirani imigracioni agenti uvode u neregistrovano vozilo; ponižavanje Volodimira Zelenskog, kojem su Tramp i Džej Di Vens naredili da im se javno zahvali, iako su ga pritom, kako kaže Šor, “maltretirali” - epizoda koja je, po njenom mišljenju, “kao iz čistog staljinizma” - a da se ne pominju Trampovi redovni napadi na “sudije koje mrze SAD” kada god presude protiv izvršne vlasti. Sve to je dobro poznat scenario. “Mračne fantazije postaju stvarnost.”
Otvoreno priznaje da njena reakcija na sve te događaje nije sasvim racionalna ni hladno analitička. Mnogo je ličnija od toga. “Ja sam neurotični katastrofista”, kaže. “Imam osjećaj da bismo ovu epohu mogli podnasloviti kao ‘trijumf neurotičnog katastrofiste’. Mislim, bila sam anksiozna i neurotična od rođenja.” Pravi poređenje sa suprugom: “Tim po prirodi nije anksiozan, to je prosto nešto u genetskom kodu.”
Ona djelimično misli na njihovo različito porijeklo. Snajder je dijete Kvekera; Šor je Jevrejka, odrasla u Alentaunu, u istočnoj Pensilvaniji. Otac joj je bio ljekar, a majka “ljekareva supruga” koja je kasnije radila kao vaspitačica u vrtiću. Šor je odrasla u zajednici sa preživjelima holokausta. “Zaista mislim da postoji nešto formativno u tome kada u ranom djetinjstvu slušaš priče o holokaustu. Ako čuješ te priče, kada ti ljudi pričaju kroz šta su prošli u Aušvicu, čak i ako to pripovijedaju osam, devet godina to se ureže u tvoju svijest. Kada jednom znaš da je tako nešto moguće, to jednostavno više ne možeš da zaboraviš”.
Na pitanje koliko loše bi, po njenom mišljenju, moglo da postane, ona hladno i činjenično kaže: “Plašim se da idemo ka građanskom ratu”. Ponavlja jednu osnovnu istinu o SAD. “Tamo ima mnogo oružja. Mnogo oružanog nasilja. Postoji navika na nasilje koja je veoma američka i koju Evropljani ne razumiju”. Njena briga je da se uz oružje pojavio i novi oblik “dopuštenosti”, koji dolazi s vrha - oličen u Trampovom popuštanju pobunjenicima od 6. januara, čak i onima koji su htjeli da ubiju njegovog potpredsjednika. Kako ona to kaže: “Možeš da osjetiš da je uzavrelo”.
Takođe je brine što se umjesto otpora ljudi “atomizuju”. Proizvoljnost terora, kaže, razara društvenu povezanost. “Ljudi pognu glavu, zaćute, stanu u red, makar iz sasvim razumljivog, racionalnog razloga: svaki pojedinac koji djeluje racionalno ima razloga da misli kako će lična cijena odbijanja kompromisa biti veća od društvene koristi njihovog jedinog čina otpora. I tako dobiješ klasičan problem kolektivnog djelovanja”.
Kasnije u razgovoru ona govori o ljepoti solidarnosti - o tim trenucima kada se društva ujedine, često da bi zbacila tiranina. Prisjeća se pokreta Solidarnost u komunističkoj Poljskoj i Majdanske revolucije u Ukrajini. Ako napušta Ameriku i Amerikance u njihovom času potrebe, zar time ne izdaje upravo onu solidarnost koju najviše cijeni?
“Osjećam se nevjerovatno krivom zbog toga”, uzdiše. Tim prije kad vidi kritike koje se usmjeravaju prema njenom suprugu. Bili su zajedno u Kanadi kada je Tramp pobijedio na izborima 2024, ali “da je bio sam, vratio bi se da se bori... takav je karakter. Ali ne bi to uradio meni i djeci”. Onima koji su spremni da iznesu optužbe o izdaji i kukavičluku poručuje: “Neka sve budu usmjerene na mene. Ja sam kukavica. Potpuno prihvatam krivicu za to”. Ona, a ne Snajder, bila je ta koja je odlučila: “Ne, neću da vraćam svoju djecu u sve to.”
Zadržavam se na toj riječi - “kukavica”. Ona dotiče jedan od najdubljih strahova koji su vodili Šor ka njenoj odluci. Ne sumnja u svoju intelektualnu hrabrost, u spremnost da kaže ili napiše ono u šta vjeruje, bez obzira na posljedice. Ali, kaže: “Nikada nisam vjerovala da bih bila fizički hrabra”. Brine je da je, zapravo, “fizička kukavica”.
Da, protesti mogu pomoći tiranima poput Trampa, jer prizori haosa idu njima u korist. Ali to nije razlog da ostaneš kod kuće.
Počela je da se pita: šta bih uradila ako bi neko došao da odvede moje studente? “Ako si u učionici, znaš da ti je posao da brineš o svojim studentima”. Ali da li bi zaista mogla to da učini? Mnogi njeni studenti dolaze iz inostranstva. “Šta da radim ako dođu ljudi s fantomkama i pokušaju da odvedu nekoga? Da li bih bila hrabra? Da li bih pokušala da ih odvučem? Da im skinem masku? Da li bih vrištala? Plakala? Da li bih pobjegla?” Nije vjerovala da bi imala snage da učini ono što bi trebalo.
Zato se sada nalazi, kako kaže, “u luksuznoj poziciji” - na univerzitetu preko granice, bezbjedna i van domašaja Trampovih prijetnji o ukidanju finansiranja, kao i službenika imigracione službe ICE koji trenutno ulivaju strah u srca međunarodnih studenata i drugih. Zbog toga osjeća da ima “još veću obavezu da govori javno... u ime svojih kolega i drugih Amerikanaca koji su u opasnosti.”
U jednom trenutku razgovora govorimo o onim američkim građanima koji su ponovo izabrali Trampa, iako su, kako kaže, znali ko je on. “Ništa nije bilo skriveno. Ljudi su imali sasvim dovoljno vremena da razmisle, i odlučili su se za ovo. Taj prezir... nisam mogla da ga se oslobodim. Pomislila sam: ‘Ljudi su ovo željeli, a ja ne želim da imam išta s tim.’”
Da li to znači da se nikada neće vratiti u SAD? “Nikada ne bih rekla: ‘Nikada se neću vratiti.’ Uvijek osjećam da nas istorija ne uči onome što će se dogoditi, već onome što može da se dogodi. Mogućnosti su, generalno gledano, mnogo šire nego što iko očekuje u tom trenutku”.
U toj izjavi sadržana je, ako ne baš optimizam, onda barem mogućnost za njega. A u ovom trenutku, možda je to najviše što možemo da tražimo.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Prevod: N.B.
Bonus video:
