Četrdesetih godina 20. vijeka, dok se rat širio Evropom i svijetom, jedan američki fiziolog je shvatio da će glad neizbježno uslijediti, ali da nauka malo zna o njenim efektima. Ansel Kiz, profesor na Univerzitetu Minesota i savjetnik američkog Ministarstva rata, iskoristio je priliku da popuni te praznine.
On je 1944. godine, zajedno s psihologom Jozefom Brožekom, regrutovao 36 zdravih muških dobrovoljaca spremnih da budu posmatrani, mjereni, ispitivani i procjenjivani dok ih najprije izgladnjuju, a zatim vraćaju u stanje zdravlja. “Minesotska studija o izgladnjivanju” postala je temeljno istraživanje o tome kako ekstremno uskraćivanje hrane utiče na ljudsko tijelo, um i duh.
Zajedno sa izvještajima o zločinima poput gladi u Bengalu i Holokausta, ovo istraživanje doprinijelo je razvoju nauke o izgladnjivanju koja je i danas zastrašujuće aktuelna. Tijelo podržano od strane Ujedinjenih nacija koje prati bezbjednost hrane saopštilo je prošle sedmice da “rasprostranjeno izgladnjivanje, pothranjenost i bolesti” izazivaju smrt od gladi u Gazi.
Kizovi dobrovoljci odazvali su se na ratni poziv pod nazivom: “Hoćeš li gladovati da bi drugi bili bolje nahranjeni?” Tokom prva tri mjeseca, muškarci koji su živjeli u laboratoriji Ansela Kiza konzumirali su oko 3.200 kalorija dnevno. Morali su da hodaju 22 milje sedmično i vode dnevnik. Tokom cijelog procesa Kiz je mjerio njihovu težinu, dimenzije i snagu; rađeni su rendgenski snimci, testovi na traci za trčanje i uzimani uzorci krvi, kao i testovi inteligencije i ličnosti.
Tokom narednih šest mjeseci unos kalorija je prepolovljen i sastojao se od dva dnevna obroka jednostavne hrane poput tosta i krompira. Muškarci su izgubili oko četvrtinu tjelesne težine i 40 procenata mišićne mase; postali su slabi, svadljivi i povučeni. Patili su od vrtoglavice, oticanja članaka, anemije, gubitka kose, niskog libida, promjena na koži i zujanja u ušima; bilo im je hladno čak i ljeti i odustajali su od nastave.
Puls i krvni pritisak su im opali, što je dovelo u pitanje tadašnje shvatanje da su te osobine uglavnom fiksne. Postali su opsjednuti hranom (nakon eksperimenta trojica su postali kuvari). Trideset i dvojica od 36 muškaraca izdržali su do kraja eksperimenta.
Poslednja tri mjeseca istraživanja bila su fokusirana na obnavljanje kalorijskog unosa; dobrovoljci su priznali da im je to bilo jednako izazovno, kao i stanje poluizgladnjelosti. Imali su poteškoća da regulišu apetit - neki su jeli dok ne bi povratili; mnogi su se borili s prejedanjem i po povratku u normalan život. Kiz i njegovi koautori objedinili su svoja otkrića u djelu Biologija ljudskog izgladnjivanja (The Biology of Human Starvation), objavljenom 1950. godine, koje se i danas često citira zbog svoje važnosti za razumijevanje poremećaja ishrane. Kada su prije dvadeset godina intervjuisani preživjeli učesnici eksperimenta, tada njih 18, insistirali su na tome da se ne kaju zbog onoga kroz šta su prošli i da ne vjeruju da im je to naškodilo.
Izgladnjivanje ima mnogo katastrofalnije posljedice za djecu, naročito u prvih 1.000 dana života, jer ometa rast, razvoj mozga i imunitet. Glad ostavlja posljedice i na buduće generacije još u materici: djeca rođena od izgladnjelih majki imaju veći rizik od razvoja gojaznosti i dijabetesa
Problemi koje je Kiz susreo tokom oporavka izgladnjelih osoba javljali su se i u jednoj studiji iz 1951. godine o oslobođenim japanskim ratnim zarobljenicima; petina ih je umrla nakon što su počeli ponovo da jedu. Ovaj fenomen, koji se pojavio i kod preživjelih iz Holokausta, poznat je kao “sindrom ponovnog hranjenja”: iznenadni unos hranljivih materija može izazvati potencijalno smrtonosni disbalans tečnosti i elektrolita u organizmu koji je dugo bio bez hrane.
Mnoge izgladnjele osobe unose manje od polovine kalorija koje su im potrebne. Kada ponestane glukoze iz redovnih obroka, izgladnjelo tijelo se okreće samo sebi, prvo trošeći masnoće, a potom i proteine, uključujući mišiće. Iako smo se evolucijski prilagodili periodima gladi, produženo izgladnjivanje slabi tkiva, uključujući i srčani mišić koji održava život, i povećava ranjivost na bolesti.
Studije sugerišu da odrasla osoba može preživjeti bez hrane oko dva mjeseca, pod uslovom da unosi dovoljno vode. Izgladnjivanje ima mnogo katastrofalnije posljedice za djecu, naročito u prvih 1.000 dana života, jer ometa rast, razvoj mozga i imunitet. Glad ostavlja posljedice i na buduće generacije još u materici: djeca rođena od izgladnjelih majki imaju veći rizik od razvoja gojaznosti i dijabetesa.
Kiz, koji je preminuo 2004. godine u 100. godini života, najpoznatiji je po dizajniranju vojnih obroka i po povezivanju holesterola sa srčanim oboljenjima, ali je takođe iznosio i šire opservacije koje i danas imaju odjek. U jednom radu objavljenom u časopisu “Journal of Nutrition” navodi se da je on “naglašavao dramatičan uticaj gladi na mentalno stanje i ličnost, te tvrdio da demokratija i izgradnja države nisu mogući u populaciji koja nema pristup dovoljnoj količini hrane”.
Dok je posmatrao kako glad pretvara zdrave muškarce u žive utvare bez nade, Kiz je shvatio da glad nije samo naučno, već i duboko političko pitanje.
Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”
Prevod: N. B.
Bonus video:
