Izrael je 14. maja 1948. godine, u svojoj Deklaraciji o nezavisnosti, prihvatio univerzalna ljudska prava “bez obzira na vjeru, rasu ili pol”. Ovo uvjerenje u dostojanstvo svakog pojedinca sadržano je i u Ženevskim konvencijama, koje su istog mjeseca predate vladama. Danas su osnivačka vizija Izraela i zakoni rata dovedeni u pitanje u Gazi. Na njenom bombardovanom i opustošenom tlu odlučuje se o sudbini i jednog i drugog.
Od samog početka, svijet se borio da dostigne visoke ideale iz 1948. godine. Izrael je rođen iz nasilja i od tada se bori s tenzijom između poštovanja univerzalnih prava i nastojanja da bude dom naroda na spornoj zemlji. Hladni rat je bio sukob dva sistema koji su prečesto tretirali humanitarno pravo kao smetnju. Ipak, decenije nakon pada Sovjetskog Saveza, probudile su nade da bi lideri koji krše zakon mogli biti pozvani na odgovornost.
Gaza pokazuje kako ta vizija propada. Zakoni ratovanja se krše, a sistem koji bi trebalo da ih štiti ne funkcioniše. Ipak, taj neuspjeh ne oslobađa Izrael obaveze da odgovara za svoje postupke u Gazi, uključujući ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Štaviše, upravo temelji Izraela kao liberalne demokratije nalažu da mora.
Nešto je ozbiljno pošlo po zlu u Gazi. Pravedni rat Izraela protiv terorista koji su masakrirali njegove građane 7. oktobra 2023. pretvorio se u smrt i razaranje biblijskih razmjera. Veći dio Gaze je sravnjen sa zemljom, milioni civila su raseljeni, a desetine hiljada su ubijene. Pa ipak, izraelski premijer Benjamin Netanjahu ne može da se zaustavi. Ove sedmice se ispostavilo da želi da okupira čitavu Gazu. Ali Hamas više ne predstavlja vojnu prijetnju, pa rat više nema strategiju i nastavak borbe više nije opravdan.
Što je još gore, izraelska vlada je, uprkos obavezama koje ima kao okupaciona sila, iskoristila raspodjelu hrane civilima kao oružje protiv Hamasa. S tim je nastavila čak i kada je, kako se i predviđalo, to dovelo do gladi i smrti očajnih ljudi koji su stajali u redovima za obroke za preživljavanje. Prisiljavajući civile da se povlače u izolovane džepove dok sistematski ruši njihove domove, Izrael takođe sprovodi etničko čišćenje.
Gaza nije izuzetak. Civili se ubijaju i protjeruju iz svojih domova u Demokratskoj Republici Kongo, Mjanmaru, Sudanu, Ukrajini i gotovo svakoj drugoj današnjoj ratnoj zoni. Hamas je, ne zaboravimo, započeo sadašnji sukob u Gazi prije 22 mjeseca orgijom otmica talaca i zločina protiv čovječnosti. Umjesto da traži mir, hranio se patnjom sopstvenog naroda. Nedavno je priznavanje palestinske države, koje su obećale Britanija, Kanada i Francuska, opisao kao “plodove” 7. oktobra.
Ipak, zločini Hamasa ne mogu opravdati Izrael. Jevrejska država je demokratija. Ona bi trebalo da se drži viših standarda od terorista, ratnih vođa i diktatora.
Dok se zakoni ratovanja krše, sistem koji ih garantuje istovremeno propada. Ženevske konvencije su imale za cilj da poštede civile. Međutim, one su sastavljene za ratove između država. Većina današnjih sukoba uključuje bar jednu miliciju, što otežava razdvajanje boraca od civila. Prema pravilima iz Ženeve, visok odnos civilnih žrtava u odnosu na vojne u Gazi sam po sebi nije dokaz zločina. Izrael je ublažio pravila o upotrebi sile, ali je enklava gusto naseljena. Hamas se svjesno skriva među civilima. U takvim okolnostima strada mnogo civila, što su Sjedinjene Države svojevremeno naučile u iračkim gradovima Mosul i Faludža.
Međunarodni krivični sud postaje sve aktivniji i izdao je naloge za hapšenje Netanjahua i tadašnjeg ministra odbrane prije nego što je izraelski pravosudni sistem imao priliku da reaguje. Sudovi su takođe postali oruđe u tekućem “pravnom ratu”. Južnoafrička Republika je optužila Izrael za genocid pred Međunarodnim sudom pravde samo 12 sedmica nakon 7. oktobra, omogućivši aktivistima da dodatno ojačaju kampanje u kojima se traže bojkoti Izraela od strane Zapada, i to mnogo prije nego što je presuda donesena.
Zločini Hamasa ne mogu opravdati Izrael. Jevrejska država je demokratija. Ona bi trebalo da se drži viših standarda od terorista, ratnih vođa i diktatora
Aktivisti sanjaju da će sudovi nametnuti njihovu predstavu o vrlini svijetu koji te vrijednosti ne dijeli. Taj san je osuđen na propast. Velike sile, uključujući Ameriku i Kinu, ne priznaju nadležnost tih sudova. Međunarodnom pravu potrebno je mnogo vremena da donese konačne presude. Ono ima ograničene mehanizme za sprovođenje. Proces pokrenut danas možda će jednog dana imati odvraćajući efekat, ali je slab alat za zaustavljanje ratnih zločina dok se oni odvijaju.
Možda zvuči kao kapitulacija, ali nije. A razlog za to vodi nas nazad u 1948. godinu. Zakoni ratovanja nisu bili zamišljeni samo kao oružje protiv militarista i nacista. Oni su takođe predstavljali najnoviji primjer u dugoj istoriji onih ratobornih strana koje su same sebi nametale ograničenja. Stoga je ključno pitanje - da li je Izrael, država osnovana kao demokratska i univerzalistička, i dalje vjeran toj tradiciji.
Izrael je u prošlosti uspijevao da istraži ratove i pozove na odgovornost neke političke i vojne lidere. U istragama ratnih zločina koje su počinili vojnici uporediv je s drugim državama, premda sporo i uglavnom fokusiran na niže činove, kao u slučaju smrtonosnog napada na osoblje Svjetske centralne kuhinje 2024. godine. Međutim, odgovornost na višim nivoima i dalje izostaje. Vrhovni sud i državni tužilac uvučeni su u unutrašnju borbu za vlast s Netanjahuom. Kada je riječ o kritikovanju vlade zbog Gaze, njih nema nigdje.
Još nije kasno. Ključni test u ovom trenutku jeste da li će Izrael omogućiti masovni dotok hrane i ljekova u Gazu kako bi spriječio prijeteću glad. Takođe bi trebalo da pristane na primirje, što bi mu omogućilo da vrati svoje taoce. Drugi, dugoročniji test biće da li će, nakon završetka rata, vjerovatno pod novim premijerom, uspostaviti zaista nezavisnu istražnu komisiju.
Spoljni svijet, a naročito Sjedinjene Države, imaju ulogu u tome da se to ostvari. Nijedan američki predsjednik u novije vrijeme nije bio manje sklon poštovanju međunarodnog prava od Donalda Trampa. Ali mir u Gazi bi mu pomogao da stabilizuje nemirni region i resetuje odnose između Izraela i Saudijske Arabije. Amerika je više puta u prošlosti intervenisala da zaustavi izraelske ratove. Ove sedmice, oko 600 bivših izraelskih bezbjednosnih zvaničnika, pozvalo je Trampa da to sada ponovo učini.
Ti zvaničnici razumiju da i Izrael ima interes da poštuje pravo. Neki Izraelci računaju da sada mogu da rade šta hoće, a da će odnose sa Zapadom popraviti kasnije. Međutim, stavovi prema Izraelu u Evropi su sumorni, a u Americi se mijenjaju, kako među Demokratama, tako i unutar MAGA desnice. Ako Izrael postane etno-nacionalistička država koja će da pripoji Zapadnu obalu i slomi njen narod, nasilje neće prestati.
Možda će neko reći da Izrael, nakon što je pretrpio najgori napad u svojoj istoriji, neće imati volje da procesuira sopstvene lidere. Ipak, duboka pouka koja proizlazi iz Ženevskih konvencija jeste da zemlje koje bez stida i bez pravnih posljedica krše ratno pravo ne nanose štetu samo svojim žrtvama, one nanose štetu i samima sebi.
Izrael ima egzistencijalni interes da se pravda zadovolji. Ako umjesto toga veliča one koji sprovode glad i etničko čišćenje u Gazi, njegova politika i društvo krenuće putem demagogije i autoritarizma. Mlada, idealistička država rođena u maju 1948. biće potisnuta.
Priredila: A. Š.
Bonus video:
