Procurjela vijest da je Toni Bler prisustvovao nedavnom razgovoru u Bijeloj kući o planu Donalda Trampa za “Rivijeru u Gazi” može biti ili dobra ili skandalozna. Dobra je ako je iskoristio svoj uticaj na Trampa da zaustavi tu nečuvenu ideju. Užasna je ako je i sam dio tog plana.
Sam plan je Tramp prvi put predstavio zapanjenom svijetu u februaru. Sada su se pojavili i detalji. On podrazumijeva protjerivanje - zapravo zatočeništvo - dva miliona Palestinaca, dok bi SAD upravljale enklavom narednih deset godina. Svakom Palestincu bi bilo isplaćeno po 5.000 dolara, uz četiri godine plaćene kirije negdje drugo i jednogodišnje zalihe hrane. Gaza bi potom bila pretvorena u futuristički svijet nebodera, vještačke inteligencije, investicija i turizma. Trebalo bi da postane drugi Dubai, koji bi investitorima donosio i do 400 milijardi dolara.
Privatni izvođač plana bio bi isti onaj “humanitarni” fond koji trenutno snabdijeva hranom teritoriju pogođenu glađu. Tramp je rekao da bi Palestincima bilo bolje da “lijepo žive na nekom drugom mjestu”. Amerikanci bi, prema njegovim riječima, jednog dana mogli vidjeti “reformisani i deradikalizovani palestinski politički sistem... spreman da preuzme tu ulogu”. Nezamislivo je da bi ovaj plan mogao biti prihvatljiv bilo gdje, osim u Izraelu.
Sve strane u bilo kojem ratu imaju moralnu obavezu da planiraju i ono što slijedi poslije njega. Kao glavni sponzor izraelskog odgovora na zločine Hamasa iz oktobra 2023, Sjedinjene Države sada učestvuju u uništavanju više od 90 odsto izgrađene infrastrukture u Gazi i u ubijanju 63.000 njenih stanovnika. Kada je riječ o moralnim obavezama, ovo gotovo da nema presedana. Ali kada Izrael na kraju okupira čitavu Gazu, i on i SAD će, bez sumnje, tvrditi da imaju pravo pobjednika da postupaju kako im je volja.
Nijedan ostvariv plan ne može podrazumijevati masovno čišćenje neke zemlje od njenog istorijskog stanovništva i krađu te zemlje radi kolonizacije od strane spoljne sile
Ako je moral možda bio izostavljen sa dnevnog reda Blerovog sastanka u Bijeloj kući, postavlja se pitanje: da li je bar stvarnost bila prisutna? Za Gazu se već razmatra niz mogućih scenarija. Među njima je i onaj koji podržavaju Egipat i države Arapske lige, vrijedan 53 milijarde dolara za obnovu. Drugi bi mogao značiti povratak na sporazum iz Osla iz 1993, koji su povremeno potkopavali i Hamas i Izrael. Treća mogućnost mogla bi podrazumijevati neku vrstu koalicije palestinskih i izraelskih razvojnih interesa pod izraelskom kontrolom.
Nijedan ostvariv plan ne može podrazumijevati masovno čišćenje neke zemlje od njenog istorijskog stanovništva i krađu te zemlje radi kolonizacije od strane spoljne sile. Gaza nikada ne bi mogla postati drugi Dubai. Ona bi bila razorena i opkoljena, pogođena frakcijskim sukobima i terorom. Deset godina bi Vašington bio odgovoran za jedno gradilište pod opsadom, sve dok mu ne dosadi i ne prepusti ga njegovoj sudbini, kao što je učinio sa Sajgonom, Bagdadom i Kabulom.
Sjedinjene Države možda jesu najuspješnija država na svijetu, ali njihovi pokušaji imperijalizma bili su porazni. Prvi je bio početkom 1900-ih, kada je Tedi Ruzvelt odobrio preuzimanje Filipina i bacio oko na djelove Kariba i Latinske Amerike.
Pokušaji da glume svjetskog policajca stalno su vodili ka širenju misije i dugotrajnim epizodama intervencionizma. General Mekartur je tokom Korejskog rata gotovo uspio da izvrši invaziju na Kinu. Globalno prisustvo udarilo je u glavu Džordžu H. V. Bušu u Kuvajtu, kada je proglasio “novi svjetski poredak” pod američkom kontrolom. On je uglavnom postupao u skladu s kasnijim upozorenjem svog načelnika Generalštaba, Kolina Pauela, da “ako nešto slomiš, tvoje je”, ali je ipak izvršio invaziju na Somaliju.
Sjedinjene Države možda jesu najuspješnija država na svijetu, ali njihovi pokušaji imperijalizma bili su porazni
Njegov sin Džordž V. Buš slijedio je savjet svoje savjetnice za spoljnopolitička pitanja Kondolize Rajs, koja je insistirala da američke oružane snage ne treba koristiti kao “svjetsku policiju. One nisu svjetski broj za hitne slučajeve - 911”. Buš se s tim slagao sve do napada Al kaide 11. septembra, nakon kojih su on i njegovi neokonzervativni saradnici gorjeli od želje za ratom i izgradnjom država.
U Iraku je obećao da će donijeti demokratiju, povećati američki uticaj na Bliskom istoku i riješiti izraelsko-palestinski sukob. Amerika je jedno vrijeme “posjedovala” južni Vijetnam, Avganistan, Irak i, nakratko, Liban, sve to po užasnoj cijeni i uz ogromne gubitke života. U svakom od tih slučajeva, jaz između proklamovanih ciljeva i njihove realizacije bio je ogroman.
Neintervencionizam ima dugu i respektabilnu tradiciju u SAD. Svaki predsjednik ga razmatra dok ga zov slave i privlačnost moći kojom raspolaže ne odvedu u rat. Najskoriji i gotovo histerični protivnik intervencionizma bio je niko drugi do Donald Tramp. Njegovo neprijateljstvo prema NATO kolektivizmu, trgovinski ratovi i okretanje protiv Ukrajine pokazivali su gotovo opsesivnu želju da odvoji SAD od nevolja svijeta. Nije za njega bila misija Kenedija i Džonsona da oslobode svijet i donesu mu “slobodu”.
Tramp je u maju prošle godine u Saudijskoj Arabiji žestoko napao “takozvane graditelje država (koji) su uništili daleko više njih nego što su ih izgradili … intervenišući u složenim društvima koja ni sami nisu razumjeli”.
On je svojim arapskim domaćinima rekao da su Bliski istok stvorili “sami ljudi iz regiona … slijedeći vlastite jedinstvene vizije i krojeći vlastite sudbine”. U isto vrijeme, naoružavao je Benjamina Netanjahua do zuba.
Gazu očekuje ogroman zadatak obnove i, da, Sjedinjene Države imaju moralnu obavezu da u tome pomognu. Ali Tramp je zamislio kolonijalnu intervenciju koju vjerovatno ne bi podržala nijedna arapska, pa ni bilo koja zapadna država. Cilj je samo da opravda i politički iskoristi Netanjahuovu užasnu invaziju. Klizi niz isti mračni put kojim su išli američki predsjednici, jedan za drugim. Jedino pitanje je: da li je Bler to rekao?
Autor je kolumnista “Gardijana”
Prevod: A. Š.
Bonus video:
