Kada je Izrael u ranim jutarnjim satima 13. juna pokrenuo napade na Iran, mnogi mediji su se divili vještini i domišljatosti njegovih obavještajnih službi, koje su omogućile da Izraelske odbrambene snage (IDF) izvedu tako precizne udare. Međutim, o jednom elementu nije se govorilo detaljnije: o izraelskoj mreži odnosa sa obavještajnim agencijama drugih zemalja i njihovom doprinosu ovim tajnim operacijama.
Ova saradnja, premda presudna, ima i svoju cijenu. Ona nužno podrazumijeva određeni stepen oslanjanja na druge države. Obavještajni partneri u svakom trenutku mogu odlučiti da prekinu saradnju, što bi Izrael ostavilo ranjivim na geopolitičke potrese koji bi mogli ugroziti te odnose i ograničiti njegove kapacitete za precizne udare.
Vojne intervencije protiv Irana u junu, koje su izvedene hirurškom preciznošću, zaokružile su niz uspjeha protiv njegovih regionalnih protivnika. Među njima su bili napad putem pejdžera na Hezbolah u Libanu, kao i atentati na visoke funkcionere Hamasa, uključujući njegovog političkog vođu Ismaila Hanijea, izvedeni u Iranu u julu 2024. godine.
U operacijama su učestvovale sve tri izraelske bezbjednosne agencije: Mosad, izraelska spoljna obavještajna agencija; Šin Bet, domaća obavještajna agencija; i Aman, vojno-obavještajna služba Izraela.
Prema izvještajima specijalizovanih novinara, ostvareni su impresivni tehnološki pomaci. Među njima je i primjena vještačke inteligencije (AI) za analiziranje i povezivanje miliona podataka u cilju identifikovanja meta. Izraelski obavještajni analitičari koristili su i špijunski softver kako bi se ubacili u telefone tjelohranitelja iranskih lidera.
Aman i Mosad su se pokazali kao vješti i u regrutovanju komandosa iz lokalnih opozicionih grupa, koje su potom upotrijebljene za onesposobljavanje iranskih sistema protivvazdušne odbrane u ranim satima prvog dana napada.
Izraelske obavještajne službe takođe vrlo vješto daju do znanja koliko su uspješne. Sve to doprinosi njihovom ugledu. Međutim, često su ti uspjesi ostvareni uz pomoć obavještajnih podataka koje im dostavljaju prijateljske službe.
To nije ništa novo, kako sam otkrila tokom istraživanja za svoju nedavnu knjigu o „Operaciji božji gnjev“. Riječ je o kampanji odmazde koja je uslijedila nakon što je organizacija Crni septembar ubila članove izraelskog olimpijskog tima na ljetnjim igrama u Minhenu 1972. godine.
Tokom istraživanja u Švajcarskom nacionalnom arhivu naišla sam na veliku zbirku šifrovanih depeša koje su razmjenjivane u okviru mreže pod nazivom Kilovat. U tu mrežu bilo je uključeno 18 zemalja koje su dijelile informacije o kretanju određenih Palestinaca označenih kao teroristi, uključujući podatke o sigurnim kućama i vozilima koja su koristili.
Mosad je bio dio mreže Kilovat i koristio je obavještajne podatke koje je dobijao od evropskih partnera kako bi planirao i izvodio ciljana ubistva širom Evrope. U depešama postoji obilje dokaza da su zapadne vlade znale u koje svrhe Mosad koristi te informacije.
Sjedinjene Države su istorijski jedan od najbližih obavještajnih partnera Izraela. Prema istraživanjima izraelskog novinara Ronena Bergmana i američkog novinara Džefersona Morlija, stručnjaka za CIA, ta saradnja u razmjeni obavještajnih podataka datira još iz ranih pedesetih godina prošlog vijeka.
Postoje brojni slučajevi u kojima je Izrael tražio američku pomoć u izvođenju ciljanih atentata. Taj odnos traje i danas. Najskoriji primjer dogodio se odmah nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra, kada su američki obavještajci poslali specijalnu jedinicu da pomogne IDF-u u ratu u Gazi i uspostavila kanale za razmjenu obavještajnih podataka sa Izraelom kako bi se locirali najviši komandanti Hamasa.
Mosad je godinama sarađivao i sa obavještajnim službama arapskih zemalja. Meir Dagan, direktor Mosada od 2002. do 2011. godine, uspostavio je tokom svog mandata izuzetno efikasnu regionalnu špijunsku mrežu. Bergman je dokumentovao kako je upravo ta mreža omogućila izraelskoj obavještajnoj zajednici da znatno proširi svoj operativni domet. To je omogućilo Mosadu i Amanu da identifikuju, prate i gađaju ciljeve u Libanu i Siriji.
Ti odnosi funkcionišu i pored činjenice da arapske zemlje često javno osuđuju poteze izraelskih vlada u Ujedinjenim nacijama. Tako je, na primjer, „Vašington post“ nedavno izvijestio da su arapske države zapravo proširile svoju bezbjednosnu i obavještajnu saradnju s Izraelom.
Dok su javno govorile o „genocidu” u Gazi, zemlje poput Bahreina, Egipta, Jordana, Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata istovremeno su razmjenjivale obavještajne podatke. Taj odnos uključivao je i saradnju sa savezom Five Eyes - obavještajnim partnerstvom SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, Australije, Kanade i Novog Zelanda.
Prema dokumentima do kojih su došli novinari, to partnerstvo, koje su SAD nazvale „Regionalna bezbjednosna struktura“ (Regional Security Construct), je uspostavljeno 2022. godine i nastavilo je da funkcioniše čak i nakon što je Izrael započeo vojnu operaciju u Gazi. Međutim, izraelski napad na Katar početkom septembra, izveden u pokušaju da se eliminišu visoki predstavnici Hamasa koji su se tamo sastajali, zaprijetio je da naruši to partnerstvo.
Vjeruje se da je bijes zalivskih država nakon napada bio ključni faktor koji je naveo SAD da pojačaju pritisak na Izrael kako bi pristao na dogovor o Gazi. Saradnja u borbi protiv regionalne prijetnje iz Irana je jedno, dok je ugrožavanje bezbjednosti Katara, važnog aktera i ključnog američkog saveznika u Zalivu, nešto sasvim drugo.
Izraelske, često hvaljene, obavještajne sposobnosti oduvijek su se u određenoj mjeri oslanjale na pomoć prijateljskih službi. Malo je vjerovatno da će se to promijeniti. Ključno pitanje sada je u kojoj će mjeri Izrael uspjeti da zadrži povjerenje svojih tajnih saveznika. Kako je prošlost već pokazala, čak i u okruženju osuda i izolacije, obavještajna saradnja s Izraelom ostajala je neokrnjena.
Snažne obavještajne veze često su pomagale da se prebrode trenuci krize. Neformalni sporazumi o razmjeni obavještajnih podataka s regionalnim silama, koji se drže u strogoj tajnosti, uz mogućnost uvjerljivog poricanja i minimalnu dokumentaciju, zato su sada od posebnog značaja, dok region nastoji da zaliječi rane nakon dvije godine teškog sukoba.
Autorka je predavačica strategije i obavještajnih studija na Univerzitetu u Aberistvitu
Prevod: A.Š.
Bonus video:
