Britanski premijer Harold Makmilan je 1958. godine primijetio da je “vilica bolja od rata”. Mislio je, razgovor je bolji od borbe.
Makmilan je dobro poznavao stvarnost i diplomatije i vojnog djelovanja: bio je teško ranjen kao vojnik u Prvom svjetskom ratu, a kao premijer morao je da se nosi s nuklearnim prijetnjama Hladnog rata, među kojima je najkritičnija bila kubanska raketna kriza.
Džon F. Kenedi, predsjednik SAD tokom te gotovo katastrofalne epizode nuklearnog nadmudrivanja, takođe je razumio vrijednost diplomatskih kanala, kao i surovost sukoba: teško je povrijedio leđa služeći u američkoj mornarici 1943. godine.
Endru Mičel, bivši ministar u britanskoj vladi, strahuje da je mudrost koju su lideri poput Kenedija i Makmilana stekli kroz rat izblijedjela baš u trenutku kada je najpotrebnija. “Svijet je zaboravio lekcije iz Prvog svjetskog rata, kada su milioni ljudi bili poklani, a generacija naših djedova rekla je da ne smijemo dozvoliti da se to ponovi”, kazao je on.
Prema jednoj školi akademske teorije, ratovi koji obilježavaju epohe izbijaju otprilike svakih 85 godina, kako generacije gube iz vida teško stečena iskustva svojih predaka. To bi značilo da bismo uskoro mogli očekivati novi.
A ipak, kako to vidi Mičel, baš dok se gomilaju dokazi da svijet ide u pogrešnom smjeru, vlade gube iz vida vrijednost “vilice”.
Erozija diplomatskog instinkta ne vidi se samo u retorici već i u budžetima. Industrijalizovani Zapad ubrzano smanjuje ulaganja u meku moć - režu se sredstva za inostranu pomoć i smanjuju diplomatske mreže - dok se istovremeno preusmjeravaju resursi ka odbrani.
Ni u jednom trenutku od kraja Hladnog rata vojna potrošnja nije porasla tako brzo kao u 2024. godini, kada je skočila za 9,4 odsto i dostigla najviši globalni nivo ikada zabilježen, prema podacima Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira.
Nasuprot tome, poseban izvještaj Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), sa sjedištem u Parizu, pokazao je da je zvanična razvojna pomoć (ODA) u istoj godini pala za 9 odsto među najbogatijim donatorima. OECD predviđa nova smanjenja od najmanje 9 odsto, a potencijalno i do 17 odsto, ove godine.
“Prvi put u skoro 30 godina, Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, sve su smanjile svoju ODA u 2024.”, navodi se u analizi OECD-a. “Ako nastave s najavljenim rezovima u 2025, biće to prvi put u istoriji da sve četiri zemlje istovremeno smanjuju ODA dvije uzastopne godine.”
Diplomatski korpusi se takođe smanjuju, pri čemu je američki predsjednik Donald Tramp postavio ton masovnim rezovima radnih mjesta u Stejt departmentu.
Teško je pouzdano utvrditi globalne brojke o mrežama diplomatskih misija, budući da brzo zastarijevaju; jedno od najobuhvatnijih istraživanja zasniva se na podacima iz 2023. Ali vlasti u Holandiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i sjedištu Evropske unije su među onima koje upozoravaju da njihovo diplomatsko osoblje čekaju rezovi.
Analitičari strahuju da će, kako industrijalizovane ekonomije okreću leđa pomoći i diplomatiji da bi jačale svoje vojske, države poput Rusije, Kine i Turske uskočiti da popune praznine u tim mrežama uticaja, okrećući nekada prijateljske zemlje u Africi i Aziji protiv Zapada.
A to, upozoravaju oni, rizikuje da svijet učini mnogo opasnijim mjestom. Ako geopolitički prioriteti vlada funkcionišu poput tržišta, trend je jasan: mnogi lideri odlučili su da je vrijeme da prodaju mir i kupe rat.
Rast vojne potrošnje
Vojna potrošnja raste širom svijeta. Kineski budžet za odbranu, drugi po veličini poslije američkog, porastao je za 7 odsto između 2023. i 2024. godine, prema podacima SIPRI-ja. Ruska vojna potrošnja skočila je za 38 odsto.
Djelimično podstaknute strahovima evropskih zemalja da bi Tramp mogao napustiti njihov savez, članice NATO-a su u junu dogovorile novi cilj - izdvajanje 5 odsto bruto domaćeg proizvoda za odbranu i bezbjednosnu infrastrukturu do 2035. Američki predsjednik - u ulozi “tate” - bio je zadovoljan što će njegovi mlađi partneri preko Atlantika plaćati svoj dio.
U stvarnosti, trka za ponovno naoružavanje počela je mnogo prije Trampovog povratka u Bijelu kuću. Rat u Ukrajini učinio je vojno jačanje hitnim prioritetom za zabrinute sjeverne i istočne evropske države koje žive u sjenci Rusije predsjednika Vladimira Putina. Prema SIPRI-ju, vojna potrošnja u Evropi skočila je 17 odsto u 2024. godini, dostigavši 693 milijarde dolara - i to prije nego što se Tramp vratio na funkciju i zatražio od NATO-a da “pojača ulaganja”. Od 2015. evropski budžeti za odbranu porasli su za 83 odsto.
Jedan od argumenata za davanje prioriteta odbrani u odnosu na finansiranje pomoći ili diplomatije jeste tvrdnja da je vojna snaga moćan odvraćajući faktor za potencijalne napadače. Kako je to formulisala predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen kada je u martu predstavila svoj plan za ponovno naoružavanje Evrope: “Ovo je trenutak za mir kroz snagu.”
Neki od kritičara Fon der Lajen tvrde da trka u naoružavanju neminovno vodi u rat - ali istorija to ne potvrđuje, kaže Greg Kenedi, profesor strateške spoljne politike na Kraljevskom koledžu u Londonu. “Oružje ne ubija. Vlade ubijaju”, rekao je.
Idealno bi bilo da jaka vojska ide ruku pod ruku sa takozvanom mekom moći u vidu snažnih diplomatskih i razvojnih mreža, dodao je Kenedi. Ali ako Evropa mora da bira, ona bi, po njemu, najprije trebalo da obnovi svoju iscrpljenu tvrdu moć. Rizik po mir leži u tome kako bi protivnici Zapada, poput Kine, mogli reagovati na novu trku u naoružavanju.
Malo je ozbiljnih političara u Evropi, Ujedinjenom Kraljevstvu ili SAD koji osporavaju potrebu za vojnim ulaganjima u današnjoj eri nestabilnosti i sukoba. Pitanje je, kada se državni budžeti stežu, kako to finansirati.
I tu je, opet, drugi Trampov mandat postavio ton. Nekoliko dana nakon stupanja na funkciju, američki predsjednik zamrznuo je milijarde dolara namijenjenih stranoj pomoći. A u februaru je najavio da će ukinuti 90 odsto ugovora Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Taj potez - predstavljen kao dio Trampovog rata protiv “vouk” ideologije - devastirao je humanitarne nevladine organizacije, od kojih su mnoge zavisile od američkog finansiranja da bi radile u najsiromašnijim djelovima svijeta.
Prema jednoj procjeni, samo Trampovi rezovi u pomoći mogli bi izazvati 14 miliona preranih smrti u narednih pet godina, od čega trećinu među djecom. Kritičari tvrde da je to odluka koju se u regionima poput podsaharske Afrike neće zaboraviti - i to čak prije nego što na snagu stupe rezovi drugih velikih donatora poput Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva.
U Londonu su britanski premijer Kir Starmer i njegov tim unaprijed pripremali strategiju za oluju povratka Donalda Trampa, osmišljavajući pristup koji bi ciljao na američkog predsjednika kroz njegov sopstveni interes, umjesto kroz vrijednosti za koje nijesu bili sigurni da ih dijeli.
Dok se Starmer spremao za posjetu Bijeloj kući, on i njegov tim smislili su plan da Trampa počaste neviđenom čašću - drugom državnom posjetom Ujedinjenom Kraljevstvu. Želeći da spriječi naglo udaljavanje između SAD i Ukrajine, Starmer je takođe pokušao da pokaže da Ujedinjeno Kraljevstvo ozbiljno shvata Trampove zahtjeve da Evropa (uključujući Britaniju) plati za sopstvenu odbranu.
Uoči putovanja u Vašington u februaru, Starmer je najavio da će povećati izdvajanja za odbranu, kako je Tramp tražio od saveznika, i da će to djelimično finansirati smanjenjem britanskog budžeta za inostranu pomoć sa 0,5 odsto bruto nacionalnog dohotka na 0,3.
Za lidera lijevog centra poput Starmera, čiji su laburistički prethodnici Gordon Braun i Toni Bler insistirali na moralnoj obavezi velikih ulaganja u razvojnu pomoć, bio je to bolan zaokret.
“To nije objava koju s radošću dajem”, objasnio je. “Međutim, realnosti naše opasne nove ere znače da odbrana i nacionalna bezbjednost naše zemlje uvijek moraju biti na prvom mjestu.”
Američka vlada pozdravila je Starmerov potez kao “snažan korak dugogodišnjeg partnera”. Ali Starmer se kući vratio u političku pobunu. Njegova ministarka za međunarodnu pomoć Anelis Dods podnijela je ostavku, upozorivši Starmera da će njegova odluka “uskraćivati hranu i zdravstvenu zaštitu očajnim ljudima - nanoseći duboku štetu ugledu Ujedinjenog Kraljevstva”.
Izrazila je žaljenje što Britanija izgleda kao da “slijedi Trampa u njegovoj struji rezova USAID-u”.
Lake mete
U mjesecima koji su uslijedili, druge velike evropske vlade donijele su slične procjene, a neke su Britaniju navele kao dokaz da su se vremena promijenila. Za vlade koje oskudijevaju novcem u eri Trampovog nacionalizma, inostrana pomoć je laka meta za uštede.
Prema jednoj školi akademske teorije, ratovi koji obilježavaju epohe izbijaju otprilike svakih 85 godina, kako generacije gube iz vida teško stečena iskustva svojih predaka. To bi značilo da bismo uskoro mogli očekivati novi.
Ujedinjeno Kraljevstvo je nekada bilo svjetski lider u inostranoj pomoći i svjetionik za humanitarne organizacije, zakonski je utvrdilo obavezu da izdvaja 0,7 odsto bruto nacionalnog dohotka za ODA, podsjeća Mičel, bivši ministar odgovoran za tu politiku. “Ali sada se Britanija u Njemačkoj navodi kao: ‘Pa dobro, Britanci smanjuju razvojni novac, možemo i mi isto.’”
U Švedskoj bi budžet za odbranu trebalo da poraste za 18 odsto između 2025. i 2026. godine, u okviru onoga što je vlada nazvala “istorijskim” planom ulaganja. “Aktuelna bezbjednosna situacija ozbiljnija je nego u nekoliko posljednjih decenija”, saopštilo je švedsko ministarstvo odbrane, “a Rusija predstavlja višedimenzionalnu prijetnju.”
Međutim, švedski budžet za međunarodnu razvojnu saradnju, koji je prošle godine iznosio oko 4,5 milijardi eura, smanjiće se na 4 milijarde do 2026.
U Francuskoj, koja je zadužena do guše, ove godine najavljeni su planovi da se budžet za ODA smanji za oko trećinu, iako su odluke o potrošnji poremećene političkom krizom koja sprečava usvajanje budžeta. Novac za odbranu trebalo je naglo da poraste, uprkos opštem stezanju javnih finansija.
U Finskoj, koja dijeli granicu dugu 800 milja s Putinovom Rusijom, budžet za razvoj takođe je smanjen, dok je potrošnja za odbranu izbjegla rezove.
Finski ministar za razvoj Vile Tavio, iz desničarske populističke stranke Pravi Finci, kaže da su rezovi prilika da se pomoć u potpunosti preispita. Umjesto finansiranja humanitarnih programa, on želi da se privatnim kompanijama pruži prilika da investiraju i otvore radna mjesta u siromašnijim zemljama. To će, vjeruje, pomoći da se spriječi odlazak mladih ljudi u Evropu kao ilegalnih migranata.
“Ako nemaju poslove, te zemlje će postati nestabilne, a mladi ljudi će se radikalizovati. Neki od njih pokušaće da dođu u Evropu”, rekao je. “Potpuni je dobitak za sve ako možemo pomoći zemljama u razvoju da se industrijalizuju i otvore radna mjesta koja su im potrebna.”
Nisu sve zemlje krenule putem rezova. Irska planira da poveća svoj budžet za ODA, dok je Danska obećala da će nastaviti da izdvaja 0,7 odsto svog bruto nacionalnog dohotka za inostranu pomoć, čak i dok povećava ulaganja u odbranu.
Međutim, Irska je posljednjih godina uživala izuzetno povoljan ekonomski rast, a Danska će svoje nove potrošačke prioritete finansirati podizanjem starosne granice za penzionisanje na 70 godina. U svakom slučaju, to nijesu velike ekonomije koje same mogu održati evropski ugled kao globalne supersile meke moći.
Smanjenje osoblja
Povlačenje iz oblasti inostrane pomoći samo je dio šireg povlačenja iz same diplomatije. Neke bogate zapadne zemlje smanjile su svoje diplomatske korpuse, čak zatvarajući ambasade i biroa.
Amerika pod Trampom pruža najdrastičniji primjer. U julu je Stejt department otpustio više od 1.300 zaposlenih, među njima službenike spoljne službe i državne službenike. U očima evropskih zvaničnika koji to posmatraju sa distance, djeluje kao da se Trampova administracija jednostavno ne brine o njegovanju ustaljenih odnosa s ostatkom svijeta.
Prema evidenciji udruženja American Foreign Service Association, 85 od ukupno 195 ambasadorskih mjesta u SAD bilo je nepopunjeno zaključno sa 23. oktobrom. Djelimično je riječ o kašnjenjima u Senatu tokom procesa potvrde, ali nakon devet mjeseci na vlasti administracija čak nije ni nominovala kandidate za više od 60 upražnjenih pozicija.
Rezultat je sistem rastegnut do pucanja, u kojem neki od najviših zvaničnika rade više poslova istovremeno. Marko Rubio, državni sekretar, i dalje obavlja duplu funkciju kao Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost (a određen je i za šefa nacionalnog arhiva).
Sa ključnim pozicijama koje ostaju prazne, Tramp se okrenuo lojalistima. Umjesto da se osloni na nekada dubok rezervoar američke diplomatske stručnosti, predsjednik je poslao svog prijatelja Stiva Vitkofa, advokata i investitora u nekretnine, da lično pregovara s Putinom i djeluje kao njegov izaslanik za Bliski istok.
U Briselu su zvaničnici EU zapanjeni Vitkofovim nerazumijevanjem složenosti rata Rusije i Ukrajine. Jedan visoki evropski zvaničnik, koji je tražio anonimnost kako bi otvoreno govorio o diplomatskim pitanjima, rekao je da nemaju nimalo povjerenja da Vitkof uopšte može pouzdano i tačno da prenosi poruke između Moskve i Vašingtona.
To je djelimično i razlog što evropski lideri nastoje da što češće i u što većem broju razgovaraju direktno s Trampom, rekao je taj visoki evropski zvaničnik.
I dok se diplomatski korpus u Vašingtonu urušava naočigled, druge zapadne vlade slijede Trampov primjer - samo tiše.
Britanske diplomate suočavaju se sa smanjenjem osoblja od 15 do 25 odsto. Holandija smanjuje budžet za svoje diplomatske misije za 10 odsto (dok istovremeno povećava izdatke za odbranu) i planira da zatvori najmanje pet ambasada i konzulata, uz vjerovatno još novih zatvaranja.
Čak i vodeći spoljni resor EU, Evropska služba za spoljne poslove, na čijem je čelu bivša estonska premijerka Kaja Kalas, poznata po oštrom stavu prema Rusiji, smanjuje svoju mrežu kancelarija u inostranstvu. Promjene dovešće do smanjenja 10 delegacija EU i gubitka 100 do 150 radnih mjesta za lokalno osoblje.
“Evropska diplomatija pada u drugi plan u odnosu na prioritete kao što su kontrola granica i odbrana, koji dobijaju povećana budžetska sredstva”, rekao je jedan zvaničnik EU. Naglasio je da EU ne “siječe diplomatiju” - već da “resursi odlaze na druga mjesta”.
U privatnim razgovorima, diplomate i drugi zvaničnici širom Evrope priznaju da su duboko zabrinuti zbog trenda smanjivanja diplomatskih kapaciteta u trenutku kada vojni budžeti eksplodiraju.
“Svi bismo zbog ovoga trebalo da budemo zabrinuti”, rekao je jedan od njih.
Vilica ili rat?
Mičel, bivši britanski ministar u vladi, upozorio je da ubrzani zaokret od pomoći ka naoružanju nosi rizik katastrofalnih posljedica.
“U trenutku kada vam međunarodni sistem zaista treba … svjedočite ogromnom povratku uskog nacionalizma, na način za koji neki tvrde da se nije vidio još od perioda prije 1914”, rekao je.
Mičel, koji je bio britanski ministar za međunarodni razvoj sve dok njegova Konzervativna partija prošle godine nije izgubila vlast, kazao je da je smanjenje pomoći radi finansiranja odbrane “užasna, užasna greška”. Naglasio je da je meka moć mnogo jeftinija, a često i djelotvornija, od tvrde moći same po sebi. “Razvoj je često druga strana medalje odbrane”, rekao je Mičel. Pomaže u sprečavanju ratova, okončanju sukoba i obnovi država poslije njih.
Mnogi ambasadori, zvaničnici, diplomate i analitičari slažu se s njim. Pragmatična svrha diplomatskih mreža i razvojnih programa jeste izgradnja savezništava na koja se može računati u kriznim vremenima.
“Svaki vojnik će vam reći da odgovor na međunarodne krize ili međunarodne prijetnje nije samo stvar vojnog odgovora”, rekao je Kim Daroč, koji je služio kao britanski ambasador u SAD i kao savjetnik UK za nacionalnu bezbjednost. “Radi se i o diplomatiji, i o tome da imate integrisanu strategiju koja obuhvata i međunarodni pristup i vojni odgovor, kada je potrebno.”
Hadža Lahbib, evropska komesarka odgovorna za ogromni humanitarni program EU, smatra da je “potpuno” lažna ekonomija smanjivati pomoć kako bi se finansirali vojni budžeti. “Danas imamo 300 miliona ljudi koji zavise od humanitarne pomoći. Imamo sve više ratova”, kazala je.
Cijeli multilateralni sistem pomoći “podrhtava” pod pritiskom političkih napada i smanjenja finansiranja, kazala je. Opasnost je u tome da bi njegov kolaps pokrenuo novu nestabilnost i masovne migracije. “Veza je prilično neumoljiva, ali ako ne pomažemo ljudima tamo gdje jesu, oni će se - sasvim je očigledno - pomjeriti da bi pronašli način da prežive”, rekla je Lahbib. “Očajni ljudi su skloniji nasilju jer samo žele da spasu svoje živote, svoje porodice.”
Zemlje koje smanjuju programe spoljne saradnje dugoročno rizikuju da plate političku cijenu. Kada bogata vlada zatvori ambasadu ili smanji pomoć državi kojoj je potrebna, taj odnos trpi, potencijalno trajno, kaže Siprijen Fabre, stručnjak za politiku koji proučava mir i nestabilnost pri OECD-u.
“Zemlje pamte one koji su ostali i one koji su otišli”, rekao je.
Napustiti teren znači ostaviti prostor rivalima. Turska je povećala svoje diplomatsko prisustvo u Africi sa 12 ambasada 2002. na 44 u 2022, rekao je Fabre. Rusija i Kina takođe koriste prednost evropskog povlačenja sa kontinenta. “Globalni ratoborni narativ vidi velike topove i velika crvena dugmad kao jedina obilježja moći”, rekao je Fabre.
Političari imaju tendenciju da u “mekoj moći” vide samo ono “meko”, dodao je. “Shvatite da to nije tako mekano tek kada ga izgubite”.
Priredila: N. B.
Bonus video:
