Božićne čarape za poklone ove godine bi mogle sadržati više iznenađenja nego inače, jer će djeca otvarati poklone koji mogu da im odgovore. Proizvođači igračaka u Kini proglasili su 2025. godinom vještačke inteligencije (AI) i prave robote i plišane mede koji mogu da podučavaju, igraju se i pričaju priče. Starija djeca, u međuvremenu, prikovana su za viralne AI video-snimke i igrice unaprijeđene vještačkom inteligencijom. U školama, mnoga uče iz materijala napravljenih alatima poput ChatGPT-a. Neka čak uče rame uz rame sa čatbot-tutorima.
U igri i učenju, AI preoblikuje djetinjstvo. Obećava svakom djetetu vrstu odrastanja koja je ranije bila dostupna samo bogatima, uz privatne tutore, personalizovane nastavne programe i zabavu skrojenu po mjeri. Djeca mogu da slušaju pjesme komponovane baš za njih, da čitaju priče u kojima su oni glavni junaci, da igraju video-igre koje se prilagođavaju njihovom nivou vještine i da imaju čitav mali tim čatbot-prijatelja koji ih bodri. Djetinjstvo dostojno kralja moglo bi postati univerzalno.
To je budućnost puna prilika, ali i skrivenih zamki. Kao što pravi kraljevi često otkrivaju, odrastanje skrojeno po mjeri može biti i usamljeno i automizovano. A kao što to podanici često nauče, takvo odrastanje može stvoriti odrasle ljude nedovoljno pripremljene za stvarni život. Dok AI mijenja djetinjstvo, i nabolje i nagore, društvo mora ponovo promisliti šta zapravo znači odrastati.
Odrastanje uz robote ima svojih prednosti. Tehnološke kompanije već pokazuju kako AI može unaprijediti učenje, posebno tamo gdje nedostaju nastavnici i obrazovni materijali. Prvi eksperimenti pokazuju napredak u pismenosti i učenju jezika. San je da bi se, uz AI tutora, djeca mogla spasiti časova prilagođenih prosjeku, na kojima se nadareni dosađuju, a slabiji se gube. Ako vam treba verzija ovog uvodnika za osmogodišnje dijete čiji je maternji jezik hindi, AI može da ga preradi; ako bi radije strip ili pjesmu ni to nije problem.
Tehnologija stvara i nove oblike zabave. Holivud može da odbacuje AI video-snimke kao “smeće”, ali mladi ih gutaju i sami ih prave. Stare igračke dobijaju nadogradnje: AI verzija “Trivial Pursuit” može postavljati pitanja o bilo kojoj temi. Video-igre stvaraju potpuno nova iskustva, poput razgovora s Dartom Vejderom u “Fortnajtu”. Svako dijete može da upozna svoje heroje (i da puca na njih).
Škole, mjesta gdje se najveći dio djetinjstva zapravo odvija, treba da udvostruče napore da djecu nauče stvarima koje robot ne može: da raspravljaju, da se ne slažu i da se slažu, možda čak i da cijene ljude koji nisu toliko ulizivački nastrojeni kao čatbot
Postoje dobro poznati rizici kada se djeci omogući da se slobodno kreću kroz tehnologiju koja se stalno razvija. AI tutori mogu “halucinirati” pogrešne odgovore. Igračke mogu otići u pogrešnom smjeru: roditelji bi trebalo da provjere božićne čarape zbog AI mede koji je nedavno uhvaćen kako začinjava svoj razgovor pričama o “nastranom seksu”. Djeca mogu lako zloupotrijebiti AI, da varaju na domaćim zadacima ili da se međusobno maltretiraju pomoću “dipfejk” video-snimaka. Čatbotovi mogu navoditi ranjive tinejdžere na samopovređivanje. Tehnološke kompanije insistiraju da se ove prepreke mogu ispraviti; ChatGPT je star tek tri godine.
Ipak, djetinjstvo bi moglo biti najradikalnije poremećeno stvarima koje AI radi upravo onako kako je zamišljeno da ih radi. Tehnologija brzo uči šta njen mali korisnik voli i nudi mu još više toga. Društvene mreže već su stvorile eho-komore u kojima ljudi vide samo stavove s kojima se slažu (ili koje vole da mrze). AI prijeti da dodatno učvrsti te eho-komore i da djecu u njih zaključa već u ranom uzrastu. Dijete koje voli fudbal moglo bi od svog mede slušati samo fudbalske priče i dobijati fudbalske primjere od AI tutora. To ne samo da potire slučajna otkrića. Režim ishrane sastavljen samo od omiljenih stvari znači da dijete možda nikada neće naučiti da toleriše ono što mu je nepoznato.
Jednostrani odnosi s čatbotovima nose sličan rizik. AI saputnici koji nikada ne kritikuju, niti dijele sopstvena osjećanja, loša su priprema za odnos s nesavršenim ljudskim bićima. Trećina američkih tinejdžera kaže da im je razgovor s AI saputnikom barem jednako zadovoljavajući kao razgovor s prijateljem i lakši nego razgovor s roditeljima. Botovi koji uvijek govore “da” prijete stvaranjem djece koja nisu naviknuta na uzajamnost, a koja onda odrastaju u kolege nesposobne za kompromis i partnere koji ne poznaju davanje i primanje koje svaka veza zahtijeva.
Drugi trendovi idu u istom smjeru. Kako stope nataliteta dramatično padaju, sve manje djece odrasta sa braćom i sestrama koji bi ih “izbrusili”. Sve veći broj mladih odraslih odlučuje da dugoročne romantične veze nisu vrijedne truda. Rad na daljinu znači da ljudi koji odrastaju u personalizovanom, asocijalnom svijetu mogu bez problema uploviti u poslove u kojima s kolegama komuniciraju isključivo preko ekrana, posao koji bi uskoro mogli prepustiti AI agentima.
Neke osnovne kontramjere hitno su potrebne. Roditelji bi trebalo dvaput da razmisle prije nego što svoje dijete povjere “mašini za izbacivanje riječi”, bilo da je ušivena u medu ili ne. Čatbotovi bi trebalo da imaju starosna ograničenja koja se zaista primjenjuju; vlade ne bi smjele dati AI kompanijama isti prostor za slobodno djelovanje kakav su dale društvenim mrežama, koje se tek sada primoravaju da uvedu provjere starosti. Nastavnici zavaravaju sebe ako misle da se domaći eseji i dalje mogu smatrati pouzdanim. U eri AI-ja, više provjera znanja u školi postaje neophodno.
Dugoročni izazov jeste da se duboko razmisli o tome kako sačuvati socijalizaciju koju bi AI mogao potpuno izbrisati iz dječjih života. Škole, mjesta gdje se najveći dio djetinjstva zapravo odvija, najbolje su mjesto za to. Trebalo bi da iskoriste personalizovanu nastavu tamo gdje je dokazano da daje rezultate. Ali treba i da udvostruče napore da djecu nauče stvarima koje robot ne može: da raspravljaju, da se ne slažu i da se slažu, možda čak i da cijene ljude koji nisu toliko ulizivački nastrojeni kao čatbot.
Škole bi takođe trebalo da unaprijede svoju ulogu kao mjesta otkrića. Ako AI djeci daje sve više onoga što žele, još je važnije da škole pruže priliku da upoznaju ljude i ideje koje leže izvan njihovog iskustva. Algoritamska personalizacija prijeti da postane snažna barijera društvenoj mobilnosti ako navodi ljude da ostanu u traci u kojoj su počeli. Nejednakost bi se mogla produbiti ako siromašne škole jednostavno prihvate čatbotove kao jeftine zamjene za ljudske nastavnike.
AI pokazuje nesumnjiv potencijal da unaprijedi obrazovanje i obogati zabavu. Možda će jednog dana omogućiti svakom djetetu da živi kao kraljević. Ali istinski privilegovana biće ona djeca čiji roditelji i nastavnici znaju kada taj sistem da isključe.
Prevod: N. B.
Bonus video:
