U maju je u Belgiji uhapšen muškarac po imenu Ismail Terlemez, kao rezultat istrage o korupciji koju su vodili agenti FBI-ja i istražnog ogranka Ministarstva odbrane Sjedinjenih Država. U optužnici se navodilo da je Terlemez, koji je radio u NATO kancelariji za nabavke u Briselu, primao mito od saučesnika u periodu 2019. i 2020. godine, u okviru šeme namještanja tendera za NATO ugovore. Istražioci su bili uvjereni da imaju čvrste dokaze protiv Terlemeza, koji je turski državljanin.
Međutim, u julu je Ministarstvo pravde SAD saopštilo da odustaje od svih optužbi protiv Terlemeza, koji je u međuvremenu napustio NATO i osnovao dobro umreženu tursku kompaniju iz oblasti odbrane, te je on pušten na slobodu. Ne postoje direktni dokazi da je ta odluka bila politički motivisana, ali je njen tajming mnogima djelovao sumnjivo. Odluka Ministarstva pravde donijeta je svega dvije sedmice nakon što se američki predsjednik Donald Tramp sastao s turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom na samitu NATO-a u Hagu.
Nije teško zamisliti da je Tramp odlučio da učini uslugu svom prijatelju Erdoganu. Istina, Vašington i Ankara posljednjih godina imali su razmirica, ponekad i oko spornih trgovinskih pitanja. Ali dvojica lidera zapravo imaju mnogo toga zajedničkog. Obojica vole da spajaju biznis i politiku, često uključujući i članove sopstvenih porodica. Tramp ima zeta Džareda Kušnera; Erdoganov zet Berat Albajrak, baš kao i Kušner, je živi primjer sukoba interesa i jedno vrijeme je čak obavljao državnu funkciju. Tramp želi da izgradi novu balsku dvoranu u Bijeloj kući koristeći donacije svojih političkih pristalica; Erdogan je sebi izgradio monumentalnu predsjedničku palatu, koja je takođe izazvala kontroverze zbog načina finansiranja.
Poput Trampa, Erdogan svoje protivnike zasipa tužbama, optužbama za izdaju i demagoškim objavama na društvenim mrežama. “Kad god imaju problem s Erdoganom, mene zamole da ga pozovem, jer oni ne mogu da razgovaraju s njim”, rekao je Tramp nedavno u intervjuu za “Politiko”, ne precizirajući na koga misli kad kaže “oni”. “On je tvrd orah. Zapravo mi se veoma dopada. Mislim da je, znate, izgradio snažnu zemlju, snažnu vojsku.” Zaboravite ljudska prava. Ko ne bi učinio uslugu takvom čovjeku?
Do sada smo vidjeli mnogo slučajeva u kojima je Trampova administracija bila spremna da izađe u susret svojim prijateljima u inostranstvu - uključujući, što je posebno upadljivo, pomilovanje bivšeg predsjednika Hondurasa, koji je bio osuđen za krijumčarenje 400 tona kokaina u Sjedinjene Države, u trenutku kada Vašington vodi rat protiv navodnih venecuelanskih narkodilera.
Upadljivo je i to da je nekoliko poznatih slučajeva pomilovanja i odbacivanja optužnica koje se tiču Amerikanaca, među kojima su odlazeći gradonačelnik Njujorka Erik Adams i demokratski kongresmen iz Teksasa Henri Kueljar, takođe bilo povezano s poslovima sa stranim uticajem. (Kueljar i njegova supruga optuženi su prošle godine da su primali novac od organizacija i pojedinaca povezanih s vladom Azerbejdžana, dok je Adams optužen da je primao ilegalne poklone od turskih zvaničnika.)
Trampova tolerancija prema prekograničnom klijentelizmu ima porodične korijene. Dvojica njegovih sinova aktivno su uključena u poslovne poduhvate, od nekretnina do kriptovaluta, koji direktno uključuju Saudijsku Arabiju, Oman, Katar i Ujedinjene Arapske Emirate. Investicioni fond njegovog zeta, Affinity Partners, ozloglašeno je dobio dvije milijarde dolara od Saudijaca, koji sada finansiraju njegov pokušaj da pomogne kompaniji Paramount u neprijateljskom preuzimanju Warner Bros Discovery-a.
Analitičari ponekad izjednačavaju Trampa i Putina, ali ruski diktator se zapravo drastično razlikuje. Za Putina su ekonomska pitanja u drugom planu u odnosu na njegove geopolitičke imperative.
Pravila, koja su dugo određivala kako bi predsjednici trebalo da se odnose prema sopstvenim poslovnim interesima dok su na funkciji, danas djeluju gotovo naivno. Tramp ih je sve pomeo. Trampova organizacija, koja upravlja porodičnim ulaganjima, u januaru je obećala da neće poslovati sa stranim vladama, ali je praktično odbacila svaka ograničenja u saradnji sa privatnim subjektima u inostranstvu. Magazin “Forbs” procjenjuje da je Tramp od povratka na vlast zaradio oko tri milijarde dolara. (Nije sigurno da je u tu sumu uključen i Boing 747 koji su Trampu poklonili Katarci.) Veliki dio tog novca može se dovesti u vezu s njegovim bliskim odnosima sa zemljama Zaliva.
Ne radi se samo o novcu. Tramp očigledno posebno simpatizira zalivske monarhije, vjerovatno zato što, poput njega, ne mare za te “prefinjene” razlike između javne i privatne imovine. Sve ostaje u krugu porodice. Vladari poput saudijskog prestolonasljednika Mohameda bin Salmana mogu s državnom imovinom da rade šta god žele; niko ih neće pozvati na odgovornost. Prijestolonasljednik je, kako je poznato, zaobišao upravni odbor suverenog investicionog fonda svog kraljevstva kako bi odobrio ogromno ulaganje u Kušnerov fond - vjerovatno zato što je procijenio da će mu to obezbijediti privilegovan pristup budućoj američkoj administraciji.
Ispostavilo se da je to bila dobra opklada. Posjeta prijestolonasljednika Vašingtonu sredinom novembra donijela je raskošna obećanja o ulaganjima u američku ekonomiju, prema procjenama samih aktera, u iznosu koji se približava bilionu dolara. Zauzvrat, Saudijci su dobili obećanje o isporuci željenih borbenih aviona F-35 i to bez ijedne riječi o njihovom poraznom učinku u oblasti ljudskih prava.
A ovako administracija opravdava svoje prisne odnose sa poslovnim partnerima u inostranstvu: sve što predsjednik radi, tvrde zvaničnici, je u javnom interesu.
Portparolka Bijele kuće Karolin Levit reagovala je prije nekoliko mjeseci kada su je novinari pitali o očiglednim sukobima interesa administracije u odnosima sa zemljama Zaliva. “Mislim da je, iskreno, smiješno da bi iko u ovoj prostoriji uopšte sugerisao da predsjednik Tramp radi nešto u svoju ličnu korist”, rekla je. “Napustio je život luksuza i vođenja izuzetno uspješnog carstva nekretnina zbog javne službe, i to ne jednom, već dvaput.” Tramp je, kako je kazala, “zapravo izgubio novac time što je bio predsjednik”. Ako je to ikada i bilo tačno, danas to svakako više nije slučaj.
Strategija nacionalne bezbjednosti, koju je administracija nedavno objavila, stavlja ekonomska pitanja u prvi plan - uz jedva ikakvo pominjanje demokratije ili ljudskih prava. Suprotno tvrdnjama administracije da su takvi ciljevi ranije bili zanemareni, pomaganje američkim kompanijama da osvoje nova tržišta gotovo je oduvijek bilo jedan od ciljeva spoljne politike SAD - kao i kod većine drugih država.
Pitanje je, međutim, kojim sredstvima. Ova administracija raskinula je s decenijama ustaljene prakse kada je riječ o borbi protiv korupcije - na primjer, obustavljanjem primjene Zakona o stranim koruptivnim praksama, koji je uspostavljen kako bi se spriječilo da američke firme učestvuju u mitu i korupciji tokom poslovanja u inostranstvu. Razlozi za takvu politiku bili su jasni: korupcija nosi rizike. Ona podriva odgovornost, podstiče neefikasnost i nameće veće troškove poreskim obveznicima (na primjer, kada podmićeni službenici za javne nabavke favorizuju skuplje ponude). Ona podstiče i druge oblike kriminala (poput onih koje je promovisao bivši predsjednik Hondurasa). Sprečava transparentnost i pošteno vođenje poslovnih knjiga (vidjeti slučaj Enrona).
Međutim, postoje i posebni rizici kada se logika “plati pa igraj” primijeni na spoljnu politiku. Dok vaši prijatelji možda pristanu na takvu igru, lukavi protivnici mogu iskoristiti vašu pohlepu protiv vas.
Ovu dinamiku vidimo na djelu u krajnje naivnim i zaslijepljenim odnosima američke administracije s Kremljom. Moskva je vješto promijenila pristup i za glavnu kontakt osobu sa Stivom Vitkofom - bivšim magnatom u sektoru nekretnina koji djeluje kao Trampov glavni izaslanik za rat između Rusije i Ukrajine - postavila Kirila Dmitrijeva, investicionog bankara sa MBA diplomom Univerziteta Harvard. Ruski predsjednik Vladimir Putin, manipulator obučen u KGB-u, izvodi svojevrsni master-klas diplomatskog zavođenja, igrajući na romantičnu predstavu izaslanika da poriv za zaradom nadilazi sve drugo. U posljednje vrijeme Vitkofu (čiji sinovi takođe užurbano unovčavaju njegov novi status) za pregovaračkim stolom se pridružio i Kušner, podjednako strastveni zagovornik utopijske ideje da ekonomski podsticaji mogu riješiti svako međunarodno nerazumijevanje.
Analitičari ponekad izjednačavaju Trampa i Putina, ali ruski diktator se zapravo drastično razlikuje. Za Putina su ekonomska pitanja u drugom planu u odnosu na njegove geopolitičke imperative. Nije pokrenuo rat protiv Ukrajine da bi obogatio oligarhe; on svim svojim bićem vjeruje da mu je sudbina da obnovi Rusko carstvo. Riječ je o čovjeku na mesijanskoj misiji, koji je svjesno odlučio da izvrši invaziju na svog jugozapadnog susjeda i kojeg, za sada, niko nije uvjerio da treba da stane. Ali on je vrlo precizno “pročitao” Trampa i Vitkofa i zna da ih privlači mogućnost da unovče ogromna prirodna bogatstva Rusije. Zato im, kako je nedavno detaljno dokumentovao “Volstrit žurnal” u upečatljivom istraživačkom tekstu, upravo to i nudi.
Možda će Tramp, Vitkof i ostali jednog dana shvatiti svoju grešku. Ali je vjerovatnije da će nastaviti da budu zaslijepljeni znakovima dolara. Nažalost, račun će na kraju platiti svi ostali.
Prevod: N. B.
Bonus video:
