Dok se protesti protiv režima u Iranu brzo šire, a strani pritisak raste, izgleda da klerikalni establišment zasad nije u stanju da se izbori s onim što je postala kriza legitimiteta u samom središtu Islamske Republike.
Demonstracije, koje su prošlog mjeseca počele u Teheranu, proširile su se na svih 31 iransku provinciju.
Iran je juče uglavnom bio odsječen od spoljnog svijeta nakon što su vlasti isključile internet kako bi obuzdale rastuće nemire, dok su se na snimcima na društvenim mrežam vide zgrade u plamenu tokom antivladinih protesta koji su bjesnjeli u nekoliko gradova širom zemlje.
Organizacije za ljudska prava već su dokumentovale desetine poginulih demonstranata u gotovo dvije sedmice, a dok je iranska državna televizija prikazivala sukobe i požare, poluzvanična novinska agencija Tasnim javila je da je tokom noći poginulo nekoliko policajaca.
U televizijskom obraćanju, vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei obećao je da neće ustuknuti, optužujući demonstrante da djeluju u ime opozicionih grupa u emigraciji i Sjedinjenih Država, dok je javni tužilac zaprijetio smrtnim kaznama.
Nemiri još nijesu poprimili intenzitet kao neki prethodni talasi protesta posljednjih godina, poput onih koje je pokrenula smrt Mahse Amini dok je bila u pritvoru zbog navodnog kršenja islamskih pravila oblačenja. Međutim, vlasti djeluju ranjivije zbog teške ekonomske situacije i posljedica prošlogodišnjeg rata s Izraelom i Sjedinjenim Državama.
Iako su početni protesti bili usmjereni na ekonomiju, nakon što je valuta rijal prošle godine izgubila polovinu vrijednosti u odnosu na dolar, a inflacija u decembru prešla 40 odsto, protesti su se vremenom preoblikovali i uključili parole koje su direktno usmjerene protiv vlasti.
Protesti sada uključuju i druge - uglavnom mlade muškarce, za razliku od žena i djevojaka koje su imale ključnu ulogu u protestima nakon smrti Amini.
Gašenje interneta naglo je smanjilo količinu informacija koje ulaze i izlaze iz zemlje, a poklopilo se sa pozivima iz inostranstva na nove proteste, koje je uputio Reza Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha koji je svrgnut u Islamskoj revoluciji 1979. godine.
„Ne urušava se samo rijal, već i povjerenje“, rekao je Aleks Vatanka, direktor programa za Iran pri Institutu za Bliski istok u Vašingtonu.
Vlasti su pokušale da zadrže dvostruki pristup nemirima, poručujući da su protesti zbog ekonomije legitimni i da će biti odgovoreno dijalogom, dok su na pojedine demonstracije reagovali suzavcem usred nasilnih uličnih sukoba.
"Samo želim normalan život"
Skoro pet decenija nakon Islamske revolucije, iranski vjerski vladari muče se da premoste jaz između svojih prioriteta i očekivanja mladog društva, ocjenjuje Rojters.
„Samo želim da živim miran, normalan život… Umjesto toga, oni (vladari) insistiraju na nuklearnom programu, podršci naoružanim grupama u regionu i održavanju neprijateljstva prema Sjedinjenim Državama“, rekla je za Rojters Mina (25) u telefonskom razgovoru iz Kuhdašta, u zapadnoj provinciji Lorestan.
„Te politike su možda imale smisla 1979, ali ne danas. Svijet se promijenio“, kazala je ova nezaposlena djevojka sa univerzitetskom diplomom.
Jedan bivši visoki zvaničnik iz reformističkog krila establišmenta kazao je za Rojters da ključni ideološki stubovi Islamske Republike - od nametnutih pravila oblačenja do spoljnopolitičkih izbora – ne nailaze na dobar prijem kod mlađih od 30 godina, koji čine gotovo polovinu stanovništva.
„Mlađa generacija više ne vjeruje u revolucionarne slogane - ona želi da živi slobodno“, rekao je.
Obavezno nošenje hidžaba, što je bilo okosnica tokom protesta nakon smrti Amini, sada se sprovodi selektivno. Mnoge Iranke danas otvoreno odbijaju da ga nose na javnim mjestima - prekidajući s tradicijom koja je dugo definisala Islamsku Republiku.
U protestima koji traju, mnogi demonstranti iskaljuju bijes zbog podrške Teherana militantima u regionu, uzvikujući parole poput: „Ni Gaza, ni Liban, život za Iran“, što ukazuje na frustraciju zbog prioriteta establišmenta.
Slabljenje uticaja u regionu
Regionalni uticaj Teherana oslabljen je izraelskim napadima na njegove saveznike i posrednike - od Hamasa u Gazi do Hezbolaha u Libanu, Huta u Jemenu i milicija u Iraku - kao i svrgavanjem bliskog iranskog saveznika, sirijskog diktatora Bašara al-Asada.
Na snimku objavljenom na mreži X, čiju je autentičnost potvrdio Rojters, vidi se kako su demonstranti u Mešhedu, drugom po broju stanovnika gradu u Iranu na sjeveroistoku zemlje, skinuli veliku iransku zastavu sa jarbola i pocijepali je.
Na drugim snimcima koje je Rojters ove sedmice potvrdio, vidi se kako su se ljudi sukobljavali s pripadnicima bezbjednosnih snaga u Velikom bazaru u Teheranu, dok su u Abdananu, gradu u jugozapadnoj provinciji Ilam, demonstranti uz ovacije marširali ulicama.
Bez lakog izlaza za vrhovnog vođu
Vatanka iz Instituta za Bliski istok sa sjedištem u Vašingtonu rekao je da je iranski klerikalni sistem preživio ponovljene cikluse protesta zahvaljujući represiji i taktičkim ustupcima, ali da ta strategija dolazi do svojih granica.
„Promjena sada djeluje neizbježno; kolaps režima je moguć, ali nije zagarantovan“, rekao je.
U drugim zemljama regiona, poput Sirije, Libije i Iraka, dugogodišnji lideri pali su tek nakon kombinacije protesta i vojne intervencije.
Predsjednik SAD Donald Tramp rekao je da bi mogao priteći u pomoć iranskim demonstrantima ako bezbjednosne snage zapucaju na njih.
„Spremni smo“, napisao je, bez dodatnog objašnjenja, 2. januara, sedam mjeseci nakon što su izraelske i američke snage bombardovale iranska nuklearna postrojenja u dvanaestodnevnom ratu.
Ajatolah Ali Hamenei, suočen s jednim od najnesigurnijih trenutaka svoje višedecenijske vladavine, odgovorio je obećanjem da Iran „neće popustiti pred neprijateljem“.
Bivši iranski zvaničnik rekao je da za 86-godišnjeg lidera nema lakog izlaza, jer se njegove politike stare decenijama - izgradnja mreže posredničkih snaga, izbjegavanje sankcija i napredovanje nuklearnog i raketnog programa - očigledno raspadaju.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu pohvalio je proteste, nazvavši ih „presudnim trenutkom u kojem iranski narod uzima svoju budućnost u svoje ruke“.
U samom Iranu mišljenja su podijeljena o tome da li je strana vojna intervencija neizbježna ili uopšte moguća, a čak i čvrsti kritičari vlasti dovode u pitanje da li je ona poželjna.
„Dosta je. Već 50 godina ovaj režim vlada mojom zemljom. Pogledajte rezultat. Siromašni smo, izolovani i frustrirani“, rekao je 31-godišnji muškarac u centralnom gradu Isfahanu, pod uslovom anonimnosti.
Na pitanje da li podržava stranu intervenciju, odgovorio je: „Ne. Ne želim da moja zemlja ponovo trpi vojne udare. Naš narod je pretrpio dovoljno. Želimo mir i prijateljstvo sa svijetom - bez Islamske Republike.“
Protivnici Islamske Republike u egzilu, i sami duboko podijeljeni, smatraju da bi se njihov trenutak za rušenje establišmenta mogao približiti i pozvali su na nove proteste. Ali koliko uopšte uživaju podršku unutar zemlje, neizvjesno je.
Garda i vojska kao dva stuba režima
U komentaru objavljenom na portalu „Hil“, autor Dan Peri piše da Iran ne održava na okupu jedna, već dvije ključne prinudne institucije - Islamska revolucionarna garda, kao ideološka okosnica režima zadužena i za unutrašnju represiju, i regularna nacionalna vojska (Arteš), starija od Islamske Republike i manje vezana za klerikalnu ideologiju.
Peri podsjeća da je decenijama nepisani dogovor bio da se Arteš drži politički po strani, dok garda kontroliše unutrašnji poredak, ali upozorava da bi svaki signal da regularna vojska više nije spremna da guši proteste mogao dramatično promijeniti situaciju.
On navodi da nemiri i ekonomski slom pojačavaju pritisak i unutar Arteša, čiji oficiri komanduju regrutima iz porodica koje direktno trpe krizu, dok se, prema izvještajima, širi tiho nezadovoljstvo u bezbjednosnom aparatu, što - iako ne garantuje raskol - pokazuje da se pukotine unutar sistema produbljuju.
Bonus video:
