U periodu između 2002. i 2021. godine, u 52 navrata kovčezi prekriveni zastavom vraćali su se kući iz Avganistana i Iraka sa sinovima i kćerima Danske, gdje su ti pali vojnici dali živote boreći se rame uz rame sa Sjedinjenim Državama. U Avganistanu je Danska pretrpjela više gubitaka u odnosu na broj stanovnika nego bilo koja druga članica koalicije na čelu sa SAD, izuzev Gruzije - čak i više nego sama Amerika.
Kao i svaki građanin Kraljevine Danske, države koja obuhvata i Grenland i Farska ostrva, tako sam se i ja našao u poziciji da kako posmatram, u stanju ogorčene nevjerice, prijetnje našoj suverenosti koje dolaze iz Bijele kuće.
Od djetinjstva sam se divio Americi. Kao premijer Danske i generalni sekretar NATO-a, smatrao sam Ameriku prirodnim liderom slobodnog svijeta. Međutim, gledajući neprijateljske ispade predsjednika Donalda Trampa prema jednom od najodanijih američkih saveznika, sada moram da zaključim da je dosta.
Iz Grenlanda ne dolazi nikakva prijetnja Americi, a njegova teritorija je zaštićena članstvom Danske u NATO-u. Ako bi Rusija ili Kina pokušale da iskrcaju snage na Grenland, dočekala bi ih udružena moć NATO saveznika, a ne samo danske snage.
Ako Amerika želi da poveća svoje vojno prisustvo na Grenlandu, to može da učini u okviru bezbjednosnog sporazuma između Amerike i Danske iz 1951. godine. Ako američke kompanije žele da više ulažu u resurse Grenlanda, dok njihova vlada nastoji da spriječi ruski ili kineski uticaj, bile bi dobrodošle.
Danski, grenlandski i evropski političari su, naravno, ove argumente iznosili svojim američkim sagovornicima, i javno i privatno. Evropa je izrazila zabrinutost i uputila formalne proteste. Problem je, međutim, za Dansku i za Evropu, što su to sredstva jedne diplomatske epohe na izdisaju. Tarmpovo insistiranje na aneksiji teritorije pouzdanog saveznika nije nusproizvod promišljene spoljne politike niti geopolitičke zabrinutosti.
On bi želio da pripoji Grenland zato što vjeruje da može. Vjeruje da može da upotrijebi ogromnu moć američkih oružanih snaga i ekonomije kako bi Dansku natjerao na pokornost. Vjeruje da je Evropa podijeljena i mlitava, i da ćemo, kad dođe do pritiska, ostati pri izjavama o dubokom neslaganju, dok ćemo mu istovremeno dati ono što želi.
Za Grenland, naravno, moramo ponuditi izlaznu rampu. Predložio sam obnovu bezbjednosnog sporazuma SAD-Danska iz 1951. godine koji se odnosi na Grenland; novi ekonomski sporazum koji bi američkim firmama dao veći pristup vrijednim prirodnim resursima Grenlanda; kao i mehanizam provjere koji bi pomogao da se spriječe ruske i kineske investicije, dok te dvije zemlje nastoje da prošire svoj uticaj na Arktiku.
Ali nakon nedavnih izjava predsjednika, shvatam i da to možda neće biti dovoljno. Njegov svijet je svijet u kojem sila određuje pravo: u kojem su granice i nacionalni suverenitet, od Grenlanda do Ukrajine, podložni istim nemilosrdnim pravilima kao i nekretnine u Njujorku.
Tramp, poput Vladimira Putina i Si Đinpinga, vjeruje u moć - i samo u moć. Evropa mora da se pripremi da igra po tim istim pravilima.
Ako Tramp ne prihvati demokratsko pravo Grenlanda na samoopredjeljenje, Evropa bi najprije trebalo jasno da predoči korake koje je spremna da preduzme - i to mora ići dalje od prijetnje uzvratnim carinama.
Ako Trampova administracija pokuša da promijeni suverenu evropsku granicu, Amerika mora da se suoči sa punom snagom ekonomske „bazuke“ EU, uz masovna ograničenja uvoza i izvoza i isključivanje američkih kompanija iz evropskih javnih nabavki.
Tramp možda misli da drži sve karte, ali Evropa bi mogla da zada najveći trgovinski udarac ikada nanijet američkoj ekonomiji. Takav potez bi, naravno, imao posljedice i po Evropu, ali, kao što nas istorija uči, učtivo popuštanje može imati mnogo teže posljedice.
Za manje od godinu dana, Tramp je suštinski precrtao pravila globalnog angažmana. Evropa konačno mora da prihvati tu realnost.
Prije nešto manje od godinu dana, nakon Trampovog ponovnog izbora, napisao sam u „Ekonomistu“ da Evropljani konačno moraju preuzeti odgovornost za sopstvenu bezbjednost u svijetu u kojem više ne možemo da računamo na odbrambenu arhitekturu uz američku podršku, koja nas je štitila od kraja Drugog svjetskog rata.
Mada je evropsko naoružavanje koje sam zagovarao u toku, ono je i dalje suviše sporo. Još nemamo ključne strateške kapacitete koji bi nam omogućili da se branimo sami, sopstvenim snagama, a dopustili smo da Tramp i Putin i dalje određuju uslove za eventualni mirovni sporazum u Ukrajini. S obzirom na Trampove prijetnje evropskom suverenitetu, očigledno je da je naša neodlučnost imala posljedice.
Pošto Tramp vjeruje, kako je rekao Tukidid, da jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju, Evropa sada ima odgovornost prema svojim građanima da djeluje sa novom jasnoćom cilja.
Moramo povući neprelaznu liniju u snijegu Grenlanda. Moramo se naoružavati istom grozničavom hitnošću s kojom je Amerika 1941. godine, suočena sa ekspanzionističkim silama, sebe pretvorila u arsenal demokratije. Moramo brzo krenuti u širenje trgovinskih odnosa, sa demokratijama poput Kanade, Indije i Australije, i sa bilo kojim drugim partnerom spremnim da igra po jasno definisanom skupu ekonomskih pravila, kako bismo se zaštitili od nepredvidivih hirova Vašingtona.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Evropa je nastojala da obezbijedi da nikada više ne možemo biti ucjenjivani. A ipak se danas ponovo suočavamo s neprijateljstvom autokratske politike sile, dok naš najbliži saveznik jasno stavlja do znanja da mu savezi, iskovani u vatri istorije, ne znače baš ništa.
Evropa je, dakle, ostavljena pred izborom. Ili ćemo igrati Trampovu igru snage gospodina Trampa ili ćemo biti prisiljeni da trpimo ono što moramo.
Autor je bivši generalni sekretar NATO-a i bivši premijer Danske
Tekst je preuzet iz „Ekonomista”
Prevod:N.B.
Bonus video:
