„Gospodine Votsone, dođite ovamo, želim da razgovaram s Vama.” Tim riječima Aleksander Grejem Bel revolucionisao je komunikaciju. To su bile prve riječi koje su razumljivo prenesene na daljinu – prvi telefonski poziv. Dana 14. februara 1876. Bel je podnio zahtjev za patent za svoj izum, označivši uspon govorne komunikacije kao primarnog načina na koji ljudi ostaju povezani.
Komunikacija u realnom vremenu i na daljinu zadivila je one koji su je prvi put iskusili. „Divan izum”, napisao je 1877. godine list Wichita City Eagle iz Kanzasa. Opisao je publiku koja je počela burno da aplaudira nakon demonstracije telefona.
Promjena preferencija
Iako je trebalo još nekoliko decenija da telefon uđe u svakodnevni život, danas je pozivanje nekoga jednostavnije nego ikada. Mobilni telefoni omogućili su razgovor dok hodamo ulicom, vozimo ili čak koristimo kupatilo – čini se da gotovo da nema ograničenja kada i gdje možemo da uputimo telefonski poziv. Ipak, za mnoge to više nije glavna komunikaciona opcija kakva je nekada bila.
Od imejla do jednostavne SMS-poruke, aplikacija za razmjenu poruka i platformi društvenih mreža, načini komunikacije su se umnožili, a čini se da se komunikacione preferencije mijenjaju, pri čemu se sve češće prednost daje tekstualnim porukama.
Prema međunarodnom istraživanju YouGova iz decembra 2023. godine, SMS ili tekstualne poruke najpopularniji su oblik lične komunikacije – 40 odsto ispitanika navelo ih je kao prvi izbor. Pozivi na mobilni telefon bili su drugi, sa 29 odsto, dok pozivi na fiksni telefon čine svega tri odsto komunikacije.
Čini se da se ove preferencije razlikuju po generacijama: mlađi se sve više udaljavaju od telefona kao prvog izbora. Isto istraživanje pokazalo je da je sklonost ka tekstualnim porukama najveća među ispitanicima od 18 do 24 godine, dok je najveća sklonost ka telefonskim pozivima – i mobilnim i fiksnim – zabilježena među onima starijim od 55 godina.
„Tiha generacija”
Zbog sklonosti pisanim porukama, generacija Z (a ponekad i milenijalci) dobila je naziv „tiha generacija” („The mute generation”).
„Rekla bih da su to prije svega mladi ljudi koji su se navikli da se većina naše komunikacije odvija putem tekstualnih ili audio-poruka”, objašnjava Lea Uc, i sama milenijalka. Ona vodi njemački podkast „Telephobia”, u kojem pomaže ljudima svih uzrasta da obave posebno teške i emotivne telefonske razgovore.
Mladi su odrasli uz druge oblike komunikacije i navikli se na njih. Navikli su da pažljivo biraju riječi i emodžije, brišu ili uređuju već poslate poruke i zadržavaju kontrolu nad tim kada će pročitati ili čak primiti poruku od nekoga. „Oni koji su odrasli uz ovakav način komunikacije vjerovatno su ga internalizovali potpuno drugačije od starijih ljudi”, rekla je za DW.
Za mlade, spontano pozivanje nekoga može djelovati čak i nepristojno, kao sebičan zahtjev za tuđim vremenom. Možda je to razlog što je britansko istraživanje Uswitcha iz aprila 2024. pokazalo da 68 odsto osoba od 18 do 34 godine preferira unaprijed dogovorene pozive.
„Ako pošaljete tekstualnu poruku, to daje osjećaj: ‘Možete da odgovorite kada vam odgovara, ne želim da vas uznemiravam, možda trenutno niste dostupni’”, kaže Uc.
Neprijatan telefonski poziv?
Međutim, čak i stariji, koji su skloniji telefoniranju, mogu osjećati nelagodu i oklijevanje u vezi s telefonskim pozivima. Amit Kumar je vanredni profesor marketinga, psihologije i neuronauke na Univerzitetu Delaver. Proučavao je očekivanja ljudi u vezi s glasovnim pozivima i kako se ona porede sa stvarnim ishodima. U više studija utvrdio je da ljudi očekuju da će glasovni pozivi biti neprijatniji od tekstualne komunikacije – i da se to uvjerenje očigledno zadržava kroz generacije. „Dokazi koje imamo ukazuju na to da nije bilo značajnih razlika u zavisnosti od starosti učesnika”, rekao je za DW. I mladi i stari misle da će telefonski razgovor biti neprijatno iskustvo. Ipak, naglašava da je potrebno više studija koje se posebno bave uticajem uzrasta.
Kumar ističe da što više iskustva neko ima u nečemu, to će njegova očekivanja biti realnija. „Ako ljudi češće pokušavaju da telefoniraju, veća je vjerovatnoća da će tačno procijeniti koliko je to neprijatno. Ali problem je u tome što, ako ne pokušaju, ne mogu ni da nauče.” A kada pogrešna očekivanja potraju, to nas može navesti da radije šaljemo poruke nego da se javimo na telefon, objašnjava on.
Molim te, javi se!
Uprkos strahu i nelagodnosti, ljudi – uključujući mlade – i dalje žele da o određenim stvarima budu obaviješteni telefonom. Istraživanje Uswitcha pokazalo je da bi se 53 odsto ispitanika od 18 do 24 godine uvrijedilo ako ne bi dobili telefonski poziv povodom srećnih ili važnih događaja, poput vjeridbe ili rođenja djeteta.
S druge strane, teške teme su takođe one o kojima bi mnogi radije razgovarali telefonom nego putem SMS-a – kada uspiju da prevaziđu svoje rezerve prema biranju broja. Učesnici podkasta zovu i govore o vrlo intimnim i ličnim stvarima – od suočavanja s nasilnikom iz djetinjstva, preko razgovora s davno izgubljenim članovima porodice, do povezivanja s vozačem koji je izazvao tešku saobraćajnu nesreću. „Mislim da je onome koji zove obično jasno da o takvim temama ne može da se razgovara u tekstualnom četu”, kaže ona. Za Uc, telefonski poziv je „idealna tačka” koja nudi emotivnu povezanost uz sigurnost distance. „To je veoma lična veza, ali istovremeno nije toliko emotivno zahtjevna kao susret uživo.”
A ako je povezanost ono što se traži, telefonski poziv ima mnogo toga da ponudi. „Otkrili smo da su ljudi zapravo formirali znatno jače veze kada su komunicirali telefonom nego putem tekstualnih medija”, kaže Kumar, pozivajući se na svoja istraživanja.
A očekivanja o neprijatnosti? Pogrešna su. Ljudi zapravo ne doživljavaju telefonske razgovore kao išta neprijatnije od tekstualne komunikacije. „Ti strahovi su pomalo izmišljeni. Mislimo da će biti pomalo čudno razgovarati s nekim telefonom”, objašnjava on.
„Kada zaista komuniciraju s nekim koristeći svoj glas, osjećaju se povezanije”, dodaje. Zanimljivo je da su Kumarove studije pokazale da video-pozivi ne dovode do jačih veza od glasovnih poziva. Čini se da je povezujuća snaga i dalje prije svega – u glasu.
Bonus video:
