Od brojnih ratova na savremenom Bliskom istoku, malo ih je imalo tako dubok uticaj kao oni u Zalivu. Prvi, 1991. godine, označio je početak doba neupitne američke premoći. Sjedinjene Države su okupile koaliciju koja je, nakon samo četiri dana kopnenih borbi, izbacila okupacione snage Sadama Huseina iz Kuvajta. Kilometri spaljenih vozila iračke vojske duž takozvanog “auto-puta smrti” ostavili su neizbrisivu sliku američke moći. Zalivske monarhije odlučile su da se još čvršće oslone na SAD radi zaštite.
Drugi zalivski rat, 2003. godine, otvorio je eru američke sumnje u sopstvenu moć. Američka vojska je za nekoliko nedjelja srušila Sadamov režim, ali se potom gotovo deceniju našla zaglavljena u borbi protiv brutalne pobune. Avet Iraka od tada prati svaku vojnu intervenciju. Džordž Buš Mlađi nadao se da će invazija pokrenuti talas demokratije širom Bliskog istoka. Umjesto toga, uklonjen je glavni državni rival Irana u regionu, čime je otvoren put periodu iranske hegemonije dok su njegovi saveznici učvršćivali vlast u Iraku, Libanu i Jemenu.
Rat koji je počeo 28. februara američko-izraelskim napadom na Iran s pravom se može nazvati trećim zalivskim ratom. U njega je već uvučeno svih osam država koje izlaze na Persijski zaliv, kao i više od pola tuceta drugih. Početni događaji bili su dramatični. Ali Hamenei, vrhovni vođa Irana, ubijen je u izraelskom vazdušnom udaru na samom početku rata. Iranski dronovi zasuli su inače mirne gradove u Zalivu. Globalne cijene energije naglo su porasle.
Mnogi zvaničnici očekuju da će se borbe nastaviti još nekoliko nedjelja. Teško je predvidjeti kako će se rat završiti, dijelom i zato što se čini da se ciljevi Donalda Trampa stalno mijenjaju. Kako god da se okonča, treći zalivski rat promijeniće region jednako duboko kao i prethodni. Iran će biti oslabljen. Države Zaliva moraće da se nose sa svojom novootkrivenom ranjivošću. Zajedno sa Amerikom i Izraelom, možda će morati da se suoče i sa oslabljenom, ali upornom prijetnjom, sličnom onoj koju je Irak predstavljao u deceniji nakon poraza u Kuvajtu.
Visok broj žrtava
Jedna iranska organizacija za ljudska prava sa sjedištem u Vašingtonu saopštila je prekjuče da je poginulo 1.114 civila, uključujući više od 180 djece. Broj poginulih vojnika nije poznat. Izrael je izveo niz atentata s ciljem da obezglavi režim. Pored Hameneija, navodno je ubijeno na desetine drugih zvaničnika, među njima ministar odbrane i šef Korpusa garde islamske revolucije (IRGC), pretorijanskog čuvara režima.
Nemoguće je procijeniti kako se Iranci generalno osjećaju: riječ je o raznolikoj zemlji od 92 miliona ljudi. One noći kada je Hamenei ubijen bilo je slavlja, a već sljedećeg dana i scena žalosti. Neki opozicioni aktivisti tvrde da Irance, koji su u početku podržavali rat protiv režima, sukobi već počinju da zamaraju, nakon nedjelju dana bombardovanja bez naznaka kraja. Drugi tvrde suprotno: da se Iranci plaše da bi rat mogao prerano da se završi, dok bi režim ostao netaknut i spreman da se osveti sopstvenom narodu.
Svi ti stavovi mogli su se ove sedmice čuti u Kapikoju, tik preko iranske granice u Turskoj. Jasmin i njen partner našli su mjesta u putničkom vozu koji je 1. marta krenuo iz Teherana ka Turskoj. Voz je stigao samo do Tabriza, oko 200 kilometara od granice, prije nego što je stao. Čekala je u vozu sedam sati, prije nego što je put nastavila taksijem. Okružena planinama prekrivenim snijegom na turskoj strani granice, prisjeća se zvuka vazdušnih udara oko Teherana. “Bilo je zastrašujuće”, kaže kroz suze. “Samo želim normalnu zemlju.”
Druga žena je kazala da se nada da će se uskoro vratiti. “Sigurna sam da ću se za mjesec vratiti da proslavim našu slobodu”, tvrdi ona.
Drugi očekuju drugačiji rasplet. “Amerika i Izrael platiće za ono što su uradili”, kaže jedan iranski trgovac koji se vraća kući nakon kratkog putovanja.
Režim nastoji da pošalje sliku stabilnosti. Nekoliko sati nakon što je potvrđena smrt Hameneija, imenovan je tročlani savjet koji će voditi zemlju, u skladu sa ustavom. Postavljene su zamjene za neke od zvaničnika ubijenih u prvom talasu izraelskih udara. Policija i paravojne snage raspoređene su na ulicama, kako niko ne bi poslušao Trampov poziv da se mobiliše i “preuzme vlast”. Skupština eksperata, tijelo od 88 režimu odanih klerika, započela je konsultacije o izboru novog vrhovnog vođe.
Iako odluka još nije objavljena, sve češće se pominje Modžtaba Hamenei, drugi sin pokojnog ajatolaha, kao vjerovatan izbor. To bi bio indikativan potez. Stariji Hamenei bio je duboko nepopularan, jer je tokom njegove vladavine zemlja prošla kroz godine ekonomske krize, političke represije i spoljnopolitičkih neuspjeha. Njegov sin nikada nije obavljao državnu funkciju i nema značajan javni profil niti snažne vjerske kvalifikacije (on je sveštenik srednjeg ranga, a ne ajatolah). Čak bi i neke pristalice režima mogle negodovati zbog nasljedstva po porodičnoj liniji: da li su zaista srušili monarhiju 1979. samo da bi uspostavili novu?
Ono što mlađem Hameneiju nedostaje u legitimitetu, nadoknađuje podrškom iza kulisa. Decenijama je radio kao očev pomoćnik i uspostavio bliske veze sa Korpusom garde islamske revolucije (IRGC). Njegov izbor značio bi kontinuitet. Garda bi ostala središte moći, dok Iranci koji godinama sa balkona uzvikuju “smrt Hameneiju” ne bi morali čak ni da mijenjaju svoje parole.
Sa ozbiljno oštećenom protivvazdušnom odbranom, Iran ima malo mogućnosti da uzvrati američkim i izraelskim avionima. Nije oborio nijedan, dok su i Izrael i Katar oborili iranske letjelice. Umjesto toga, oslanja se na raketne i napade dronovima na Izrael, zalivske države i druge ciljeve. Komanda i kontrola djeluju nestabilno: obavještajni izvori u regionu kažu da je režim komandantima dao široka ovlašćenja da sami biraju mete.
Postoje znaci da Iran već ima poteškoća da održi intenzitet raketnih napada. Prvog dana rata lansirao je oko 180 raketa na Izrael i 250 na države Zaliva; do četvrtog dana taj broj je pao na nekoliko desetina. Pad može imati više objašnjenja. Amerika i Izrael pokušavaju da unište iranske lansere. Režim možda i čuva svoje rakete dugog dometa u nadi da će kasnije izvesti nekoliko velikih baražnih napada koji bi nadjačali protivničku protivvazdušnu odbranu kada se iscrpe zalihe presretača.
Nafta u plamenu
Šest članica Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC), kluba petro-monarhija, podnijele su glavni teret iranske odmazde. Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) saopštili su 4. marta da je Iran u četiri dana na njih ispalio 189 raketa i 941 dron. Bahrein, Kuvajt i Katar takođe navode brojke koje se mjere stotinama, dok su Oman i Saudijska Arabija bili izloženi manjim baražima.
UAE tvrdi da je oborio 93% projektila koji su dolazili. Iako druge zalivske države ne objavljuju detaljne podatke, arapski i zapadni zvaničnici kažu da su se prilično uspješno odbranile. Zalihe presretača strogo su čuvana tajna, ali dva regionalna vojna izvora tvrde da mogu izdržati rat koji bi trajao nedjeljama, pri sadašnjem intenzitetu iranske paljbe.
Ipak, broj žrtava i troškovi rastu. Hiljade letova otkazano je u nekim od najprometnijih svjetskih vazdušnih čvorišta. Iranska objava da je Hormuški moreuz “zatvoren” za plovidbu, kao i napadi na naftna i gasna postrojenja i tankere, izazvali su haos na energetskim tržištima. Sam račun za presretače protivvazdušne odbrane već se mjeri milijardama dolara.
U negostoljubivom regionu, gdje je klima-uređaj neophodan veći dio godine, a prirodni izvori pijaće vode su oskudni, mogućnost širih iranskih napada djeluje zastrašujuće: uspješni udari na elektrane ili postrojenja za desalinizaciju mogli bi biti katastrofalni.
Šteta koja možda najviše zabrinjava je ona koju je najteže izmjeriti. Zalivske države dugo su gradile reputaciju bezbjednosti i stabilnosti, što ih je učinilo magnetom za bogate iseljenike. Ujedinjeni Arapski Emirati posebno su privukli sve - od Arapa koji bježe od brojnih sukoba na Bliskom istoku do Evropljana koji izbjegavaju poreze i stroga ograničenja tokom pandemije kovida-19. Kada je Vladimir Putin napao Ukrajinu, i Rusi i Ukrajinci preselili su se u Dubai. Loše vijesti u drugim djelovima svijeta često su bile dobre vijesti za Zaliv.
Sada su loše vijesti stigle na kućni prag. Mnogi stanovnici Zaliva su napeti. Neki su potrošili hiljade dolara da se nekako prebace do Rijada ili Muskata, kako bi stigli do aerodroma koji funkcioniše. U negostoljubivom regionu, gdje je klima-uređaj neophodan veći dio godine, a prirodni izvori pijaće vode su oskudni, mogućnost širih iranskih napada djeluje zastrašujuće: uspješni udari na elektrane ili postrojenja za desalinizaciju mogli bi biti katastrofalni.
Iranski režim se nada da će takvi strahovi navesti zalivske monarhe da izvrše pritisak na Trampa da pristane na prekid vatre. Uostalom, tokom prethodna dva mjeseca oni su nagovarali Trampa da ne napadne. Ipak, pokazali su veću odlučnost nego što je Iran očekivao. Saudijska Arabija je bijesna zbog udara na njene rafinerije nafte i na američku ambasadu u ograđenoj diplomatskoj četvrti Rijada. Otvoreno se govori o tome da li bi kraljevstvo trebalo da se uključi u rat tako što bi izvelo udare na iranske rakete i dronove. Slične rasprave vode se i u UAE. Čak i Katar, koji s Iranom dijeli nalazište prirodnog gasa i nastoji da održi prijateljske odnose, zvuči ratoborno.
Zalivski vladari savjetuju Trampa da istraje
Umjesto da pozivaju Trampa da okonča rat, zalivski vladari mu privatno savjetuju da istraje. Alternativa izgleda sumorno. Ako Amerika sada prekine rat, zalivske države ostaće sa ranjenim, neprijateljskim režimom na svojim granicama. Ne samo to, tvrde oni, Iran bi izvukao zabrinjavajuću pouku: da je udaranje po zemljama GCC-a efikasan način da se promijeni ponašanje Amerike. Ako izbije još jedan rat, režim će bez sumnje udariti na svoje susjede jače i brže.
Kao i uvijek, teško je znati da li će Tramp poslušati. Kaže da želi “slobodu za narod” Irana, ali i da razgovara sa režimom i postigne dogovor. Rat bi mogao da se završi za dva ili tri dana, ili da traje četiri do pet nedjelja. Sve te stavove iznio je, ponekad i u jednom danu.
Njegovi saradnici pokušali su da postave uži okvir ciljeva. Marko Rubio, državni sekretar, kaže da su ciljevi uništenje iranskog programa balističkih raketa i njegove mornarice; Pit Hegset, ministar odbrane, na spisak dodaje i nuklearne kapacitete. Vojni zvaničnici nabrajaju niz postignuća. Amerika je izvela više od 2.000 udara širom Irana. Potopljeno je više od deset iranskih ratnih brodova. U srijedu američka podmornica je torpedom pogodila iransku fregatu kod obale Šri Lanke.
Ako Tramp išta želi, to je vjerovatno da kaže kako je riješio problem koji muči svakog američkog predsjednika već gotovo 50 godina. Islamska Republika širila je haos širom Bliskog istoka naoružavajući i podstičući posredničke milicije. Barak Obama i Džo Bajden, imajući na umu iskustvo iz drugog zalivskog rata, pokušavali su da pregovaraju sa režimom umjesto da ga napadnu. Čak je i Tramp, tokom svog prvog mandata, oklijevao da direktno udari na Iran: kada je 2020. naredio likvidaciju iranskog generala Kasema Sulejmanija, to se dogodilo u Iraku, a ne na iranskoj teritoriji.
U novoj eri otvorenog sukoba između Amerike, Irana, Izraela i država GCC-a, svi moraju da se suoče sa teškim pitanjima. Počnimo od Irana. Neki tvrdolinijaši smatraju da je pouka iz posljednjih nekoliko godina jednostavna: Islamska Republika treba da se ugleda na Sjevernu Koreju. Hamenei je nastojao da Iran dovede do statusa države na nuklearnom pragu. Njegovi naučnici radili su na sastavljanju komponenti za nuklearnu bombu, ali nikada nije dao naređenje da se ona zaista napravi. Za jastrebove u Teheranu to je bila kobna greška. Jedini način da se odvrate budući američki i izraelski napadi, tvrde oni, jeste posjedovanje nuklearnog oružja.
Međutim, izgraditi poslovičnu “bombu u podrumu” lakše je reći nego učiniti. Islamska Republika je na svim nivoima infiltrirana izraelskom obavještajnom službom (Mahmud Ahmadinedžad, bivši predsjednik, jednom je rekao da se ispostavilo da je šef jedinice formirane za lov na izraelske agente zapravo i sam bio jedan od njih). Pragmatičari će nesumnjivo tvrditi da Iran treba da presiječe gubitke i postigne dogovor sa Trampom. Ali teško bi imali malo povjerenja da će se Amerika i Izrael tog sporazuma zaista pridržavali.
Zalivske države suočiće se sa sopstvenim problemima. Suprotno neukusnom likovanju na društvenim mrežama posljednjih dana, rat vjerovatno neće zadati smrtonosan udarac njihovom ugledu. Gradovi poput Dubaija i dalje imaju mnogo toga što ih čini privlačnim poslovnim i turističkim centrima.
Ali će očigledno morati da preuzmu veću odgovornost za sopstvenu odbranu. Zalivske vojske troše desetine milijardi dolara na kupovinu skupog naoružanja, ali pokazuju malo stvarne vojne sposobnosti. Sitne razmirice među monarsima usporavale su napore da integrišu svoje protivvazdušne odbrane. Tri zalivske države 2017. godine uvele su embargo Kataru; lideri Saudijske Arabije i UAE nijesu bili u kontaktu prije izbijanja rata u Iranu.
Šta god da se desi u Iranu, države GCC-a moraće ozbiljnije da pristupe svemu, od odbrane do pripravnosti za vanredne situacije. Ako iranski režim opstane, prijetnja od dronova i napada na pomorski saobraćaj će se nastaviti; ako se raspadne i nastupi haos, rizici će se samo umnožiti.
Za Izrael je ovo četvrti rat nakon masakra 7. oktobra 2023, kada je Hamas, palestinska militantna grupa, ubio oko 1.200 ljudi. Jahja Sinvar, lider Hamasa koji je nadgledao napad, nadao se da će promijeniti lice Bliskog istoka, ali to nije bila promjena koju je imao na umu.
Benjamin Netanjahu, izraelski premijer, proveo je veliki dio svoje karijere upozoravajući američke predsjednike na potrebu da se suprotstave Iranu. Sada je došao njegov trenutak: njegova tvrdo desničarska koalicija čvrsto podržava rat, kao i gotovo svi opozicioni lideri. Netanjahu se nada da će uspješan ishod uvjeriti birače kasnije ove godine da je “promijenio mapu Bliskog istoka”, kako često tvrdi, i time obezbijediti njegov ponovni izbor.
Glasanje mora biti održano do oktobra. Kada se rat završi, izvori iz njegove partije Likud vjeruju da će izbore raspisati i ranije. Ipak, mogao bi se suočiti s poteškoćama. Iako čak 81% Izraelaca podržava napade, samo 38% izražava visoko povjerenje u Netanjahua, prema istraživanju Instituta za studije nacionalne bezbjednosti.
Amerika i Izrael i dalje moraju pronaći način da okončaju rat, a u nekom trenutku njihovi ciljevi bi se mogli razići. Neki u Izraelu mogli bi željeti da nastave pritisak dok Iran ne bude slomljen: gledati kako njihov glavni protivnik tone u građanski rat bio bi za njih prihvatljiv ishod. To bi za Ameriku bilo mnogo problematičnije, jer bi predstavljalo prijetnju svemu, od tržišta nafte do globalne plovidbe. S druge strane, ako Tramp bude želio da rat okonča za nekoliko dana, Netanjahu će vjerovatno biti bijesan.
Svi ovi problemi se preklapaju. Oslabljen, ali i dalje neprijateljski Iran dao bi državama Zaliva podsticaj da ojačaju sopstvenu odbranu i možda ih približio tješnjem usklađivanju sa Izraelom. Ako Tramp, u međuvremenu, prerano odluči da okonča rat, GCC bi mogao da dovede u pitanje vrijednost svog najbližeg savezništva: Amerika bi ih provukla kroz sukob kojem su se protivili, da bi im potom uskratila ishod kojem su se nadali.
Prvi zalivski rat završio se velikim, trajnim američkim vojnim prisustvom u Zalivu. Zgrožen prisustvom američkih trupa, mladi Saudijac po imenu Osama bin Laden odlučio je da udari na Sjedinjene Države. Nekad se desi da kraj jednog rata posije sjeme sljedećeg.
Prevod: N. B.
Bonus video:
