„Kuba je spremna da padne“, rekao je američki predsjednik Donald Tramp novinarima početkom januara, dan nakon što su američke specijalne snage zarobile venecuelanskog autokratu Nikolasa Madura. Tri sedmice kasnije, Tramp je proglasio vanredno stanje na nacionalnom nivou kako bi odgovorio na „neobičnu i izuzetnu prijetnju“ koju, prema njegovim riječima, kubanska komunistička vlada predstavlja za Sjedinjene Države, optužujući Havanu za čitav niz „zloupotreba“, uključujući pružanje utočišta stranim špijunima i teroristima. Ubuduće, poručio je Tramp, svaka zemlja koja isporučuje naftu ostrvu može biti izložena američkim carinama.
Danas na ostrvo gotovo da ne stiže nikakva nafta - ni iz Venecuele, ni iz Meksika, ni iz Alžira, Angole, Brazila, Rusije, niti od bilo koga drugog. Američke kompanije sa posebnim licencama i dalje mogu da isporučuju dizel i druge naftne derivate Kubi, a američko Ministarstvo finansija uskoro će dozvoliti preprodaju venecuelanske nafte kubanskom malom privatnom sektoru, ali ti izuzeci neće zadovoljiti energetske potrebe ostrva. Bez pristupa stranoj nafti, kubanska ekonomija je sada u slobodnom padu, a kubanska revolucionarna vlada rizikuje kolaps.
Čak i prije sadašnje krize, kubanski narod je dugo trpio pod surovom diktaturom, pogubnim ekonomskim politikama i lošim upravljanjem, kao i pod šest decenija dugim američkim trgovinskim embargom. Posljednjih godina ostrvo se suočava sa nestašicama benzina i ljekova, čestim nestancima struje, rastom cijena hrane i izbijanjem bolesti koje prenose komarci, što je preopteretilo javni zdravstveni sistem. Sada struje gotovo da nema, redovi na benzinskim pumpama traju satima, škole obustavljaju nastavu, a bolnice otkazuju operacije; pošto je većina kamiona za odvoz smeća van upotrebe, otpad se gomila na ulicama.
Pod ovim nagomilanim pritiscima, Havana ima malo prostora za manevrisanje. Ipak, šanse da Tramp pokrene vojnu misiju na Kubi po uzoru na onu protiv Madura i dalje su male. Poslije operacije u Venecueli, sličan pokušaj rušenja vlasti više ne bi imao prednost iznenađenja, a generalno se vjeruje da su kubanske bezbjednosne snage lojalnije svom režimu nego što su venecuelanske bile svom.
Ali bez nafte, uslovi na Kubi će se samo pogoršavati. To znači da bi kubansko rukovodstvo uskoro moglo biti primorano da se prilagodi Vašingtonu, čime bi se revolucionarna era posljednjih sedam decenija privela kraju. Najmanje vjerovatan ishod od svih, međutim, jeste demokratska tranzicija. Čak i ako nova kubanska era na papiru bude izgledala drugačije, gotovo sigurno će ličiti na staru po nestabilnosti i ograničenjima s kojima se Kubanci suočavaju u svakodnevnom životu.
Zrelo za promjene
Još od Kubanske revolucije 1959. godine, Vašington je nastojao da potkopa jednopartijsku komunističku državu, ciljajući je ekonomskim sankcijama, diplomatskom izolacijom i vojnim akcijama. Ali ti napori uglavnom nijesu uspjeli. Pošto je Kuba odbila invaziju u Zalivu svinja 1961. godine - u kojoj je 1.400 kubanskih emigranata uz podršku SAD pokušalo da zbaci komunistički režim - kubanski revolucionar Fidel Kastro je učvrstio međunarodni ugled kao lider otpora američkom imperijalizmu. Nakon toga, Kuba se još više približila Sovjetskom Savezu i tokom naredne tri decenije imala koristi od opsežne političke i ekonomske saradnje.
Nakon završetka Hladnog rata, američka politika prema Kubi počela je da se koleba, čas skrećući ka još većem neprijateljstvu, čas nagovještavajući mogućnost približavanja. Predsjednik Bil Klinton je potpisao Zakon o kubanskoj slobodi i demokratskoj solidarnosti, kojim je pojačan američki embargo i postavljeni strogi uslovi za ukidanje sankcija. Predsjednik Barak Obama, nasuprot tome, smatrao je da je dugogodišnja politika izolacije Kube doživjela neuspjeh. Zadržao je trgovinski embargo, ali je obnovio diplomatske odnose s Havanom, ublažio ekonomske sankcije i uklonio Kubu sa liste država sponzora terorizma. Kada je Tramp prvi put ušao u Bijelu kuću 2017. godine, poništio je sve Obamine napore u cilju normalizacije odnosa i uveo više od 240 mjera kojima su sankcije prema Kubi dodatno pooštrene.
Uprkos svim zaokretima u američkoj politici i promjenama u kubanskom rukovodstvu, život običnih Kubanaca se nije poboljšao. Kastro je 2008. godine formalno prenio vlast na svog brata Raula. Kada je Migel Dijaz-Kanel 2019. postao predsjednik, bio je prvi takav lider u posljednjih 60 godina koji nije nosio prezime Kastro i prvi rođen nakon revolucije. Ali ono što je moglo izgledati kao smjena generacija u stvarnosti je bilo pažljivo orkestrirano u Komunističkoj partiji. Dijaz-Kanel je bio unaprijed izabrani tvrdolinijaš koji i dalje uživa podršku Raula Kastra; moćni poslovni konglomerat koji kontroliše vojska i dalje upravlja ekonomijom zemlje. U prvom obraćanju Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, Dijaz-Kanel je poručio: „Generacijska promjena u našoj vladi ne treba da zavara neprijatelje revolucije - mi predstavljamo kontinuitet, a ne raskid“.
Tokom posljednjih šest godina, njegova administracija je usvojila određene ekonomske reforme, poput legalizacije malih i srednjih privatnih preduzeća, ali se klonila bilo kakvog suštinskog političkog otvaranja. Ipak, unutrašnje okolnosti s kojima se Dijaz-Kanel suočava postajale su sve složenije: inflacija je porasla, nestanci struje su postali još učestaliji, a nestašice osnovnih proizvoda su se pojačale. U ljeto 2021. hiljade Kubanaca izašle su na ulice u desetinama gradova širom zemlje, tražeći slobodu. Dijaz-Kanel je na višestruke, istovremene krize na Kubi odgovorio negiranjem sistemskih propusta, ponovnim potvrđivanjem tradicionalnih ideoloških stavova i pribjegavanjem represiji.
Tačka bez povratka?
Trampov reizbor unio je neizvjesnost i nagovijestio da tradicionalni načini na koje kubanska elita zadržava vlast možda više neće funkcionisati. Tramp je otvoreno isticao da vjeruje u upotrebu vojne sile protiv diktatora. Takođe je sugerisao da Vašington želi direktno da utiče na Kubu kao dio nastojanja da uspostavi hegemoniju na zapadnoj hemisferi. Brzo eskalirajući sukob u Iranu mogao bi odložiti Trampovu odluku o Kubi, iako ne nužno. Trampa je teško protumačiti i poznat je po nepredvidivosti; mogao bi procijeniti da bi brzo rušenje kubanske diktature predstavljalo prijeko potrebnu spoljnopolitičku pobjedu.
U svakom slučaju, malo je vjerovatno da će se Tramp najprije odlučiti za vojnu intervenciju; umjesto toga pokušao bi da obezbijedi političke promjene na Kubi putem pregovora i diplomatskog pritiska. (Prošle sedmice je iznio ideju o sprovođenju „prijateljskog preuzimanja“ ostrva.) Prema pisanju Aksiosa, američki državni sekretar Marko Rubio već razgovara sa Raulovim unukom, 41-godišnjim Raulom Giljermom Rodrigezom Kastrom. Ali nakon gotovo sedam decenija komunističke vlasti, na Kubi nema lidera sposobnog da donese suštinske promjene u zemlji. Previše ljudi unutar vlasti ostaje lojalno režimu, a opozicija je podijeljena i nema jasan plan.
Jedan od mogućih ishoda zasniva se na tome da kubanski lideri prihvate Trampov zahtjev da sklope neku vrstu „dogovora“. U januaru je Dijaz-Kanel djelovao kao da poručuje da je kubanska vojska spremna da se bori: „Najbolji način da se izbjegne agresija jeste da imperijalizam mora da izračuna kolika bi bila cijena napada na našu zemlju“. Ali usred parališuće blokade ostrva, koju je uvela druga Trampova administracija, počeo je da signalizira - doduše posredno - da shvata kako mora da zauzme drugačiji pristup. „Ulažemo sve napore da zemlja ponovo dobije gorivo“, rekao je prošlog mjeseca. „Moramo da radimo veoma naporno, veoma kreativno i veoma inteligentno da bismo prevazišli sve ove prepreke“.
Ako je sadašnje kubansko rukovodstvo spremno na reforme, Trampova administracija bi mogla biti sklona da s njima sarađuje kako bi se postigli uslovi prihvatljivi za obje strane. Ili bi Vašington mogao da insistira na dubljim promjenama, uključujući snažniju ekonomsku liberalizaciju i udaljavanje od Kine i Rusije. U takvim okolnostima zemlja bi vjerovatno ostala pod vlašću jedne partije, ali bi došlo do promjena na vrhu. Dijaz-Kanel bi se povukao s mjesta predsjednika i prepustio vlast nekome ko ima podršku Raula Kastra, ali je istovremeno prihvatljiv i Trampu.
Naravno, mnogi Kubanci bi vjerovatno popuštanje svoje vlade pred američkim zahtjevima doživjeli kao podrivanje kubanskog suvereniteta, pa čak i kao povratak na predrevolucionarni status ostrva kao američkog vazala. Pobuna unutar vojske i djelova društva ne može se isključiti.
Najgore tek dolazi
Ipak, ono što je najmanje vjerovatno jeste bilo kakva stvarna demokratska tranzicija na Kubi. Iako bi ekonomska liberalizacija mogla da podstakne rast i smanji siromaštvo, ona bi istovremeno dala prednost stabilnosti u odnosu na politički pluralizam. U doglednoj budućnosti, ko god bude na vlasti u Havani, moraće da pravi kompromise sa dobrim dijelom stare partijsko-državne birokratije i oružanih snaga, čija će podrška biti presudna da se u kratkom roku očuvaju stabilnost i mogućnost upravljanja zemljom.
Čak i ako široki slojevi kubanskog društva budu zahtijevali odlučan raskid sa socijalizmom, dominantne elite - u birokratiji, akademskim krugovima, vojsci i medijima - nastojaće da sačuvaju svoj uticaj. A pošto se većina političkih protivnika režima nalazi u inostranstvu ili u zatvoru, trenutno nema očiglednog lidera oko kojeg bi se Kubanci mogli okupiti.
Kako god se ovaj obračun bude odvijao, malo je vjerovatno da će tradicionalni revolucionarni model na Kubi opstati. Revolucionarni karakter režima postao je neodrživ. Američki pritisak će dovesti do transformacije Kube. Ali je pogrešno očekivati da bi takva transformacija mogla proći bez potresa. Kuba će preći iz revolucionarne u postrevolucionarnu državu koja još nema jasno definisan novi identitet.
U sedmicama koje dolaze, jedino u šta Kubanci mogu biti sigurni jeste dalje pogoršanje stanja u zemlji: duži nestanci struje, više protesta, više hapšenja i sve brže iseljavanje. Kuba je pod pritiskom i spolja i iznutra. Izgleda da se revolucija približava završnom poglavlju, ali način na koji će se završiti - i šta će uslijediti poslije - i dalje je nepoznat.
Rut Diamint je profesorka međunarodnih odnosa na Univerzitetu Torkuato Di Tela
Laura Tedesko je zamjenica dekana za humanističke i društvene nauke na Univerzitetu Sent Luis u Madridu
Članak je objavljen u časopisu "Forin afers"
Priredila: A.Š.
Bonus video:
