Kada su američki i izraelski ratni avioni ovog vikenda napali Iran i ubili vrhovnog vođu Alija Hameneija, vodeći večernji informativni program kineske državne televizije izvijestio je o tome neuobičajeno otvoreno. Osnovne činjenice prenijete su jasno i brzo. Uporedite to sa onim što se dogodilo jedva dva mjeseca ranije, kada su širom Islamske Republike izbili masovni protesti. Tokom prve dvije sedmice kineski voditelji o tome nisu rekli ni riječ. Kada su napokon izvijestili o nemirima, prikazali su demonstrante kao pione "spoljnih sila".
Ova razlika otkriva jedan od razloga zašto kinesko rukovodstvo nije toliko uznemireno zbog aktuelnih napada na Teheran koliko mnogi pretpostavljaju. Kinu je uznemirilo to što su Iranci krajem decembra ustali protiv sopstvene vlade. Prizor narodnog pokreta koji ruši autokratski režim upravo je ono što zvaničnike u Pekingu čini nervoznim. Vazdušni napad u kojem strada politički lider, iz kineske perspektive, mnogo je lakše kontrolisati. Lakše je izraziti ogorčenje zbog ratobornih Amerikanaca. Takođe je moguće zamisliti različite ishode u Iranu koji bi mogli ići u korist Kine.
Pojedine pristalice predsjednika Donalda Trampa u Sjedinjenim Državama prikazali su Hameneijevu smrt kao razoran udarac ne samo za Islamsku Republiku već i za samu Kinu. Takve brze procjene polaze od pretpostavke da je Kina ponižena. Istina je da je zemlja ranije nastojala da se predstavi kao novi posrednik moći na Bliskom istoku. Prije tri godine dovela je Iran i Saudijsku Arabiju za pregovarački sto kako bi obnovili diplomatske odnose; neki posmatrači su to pozdravili kao dokaz jačanja kineskog uticaja u regionu. Zajednički američko-izraelski napadi, međutim, pokazuju suprotno: kineski uticaj i ambicije na Bliskom istoku ograničeniji su nego što se mislilo.
Kao što je pasivna u Iranu, Kina je na sličan način ostala po strani i u Venecueli u januaru, kada je Tramp - sa svojom sklonošću nasilju i razmetanju - poslao američke trupe da uhvate Nikolasa Madura, prijatelja Kine. Od ta dva slučaja, Iran ima veću težinu. Venecuela je isporučivala manje od 4% ukupnog kineskog uvoza sirove nafte, dok je Iran činio više od 10%. Iran je takođe bio koristan trn u oku Sjedinjenim Državama, jer su njegove posredničke snage napadale Amerikance i njihove saveznike širom regiona. Zato se, na osnovu toga može tvrditi da je Kina veliki gubitnik zbog bombardovanja Irana.
Međutim, takvo tumačenje više liči na želje nego na stvarnu analizu. Nije baš da je Kina ucviljena. Prije svega, niko ne zna kako će se vojna operacija završiti. Kada bi se Sjedinjene Države zaglavile u Iranu, što je sasvim realna mogućnost, Kina bi to vjerovatno posmatrala sa prikrivenim zadovoljstvom. Američki rat u Iraku početkom 2000-ih skrenuo je pažnju sa konkurentske prijetnje koja se tada tek počinjala pojavljivati iz Kine. Danas je to rivalstvo mnogo žešće, a takva skretanja pažnje bila bi još skuplja.
Džulijan Gevirc, bezbjednosni zvaničnik u administraciji Džoa Bajdena, napominje da je čak i bez scenarija nalik iračkom ratu vjerovatnoća da će Amerika ponovo morati da usmjeri veliku pažnju na Bliski istok prednost za Kinu. "Imamo samo određeni broj nosača aviona, imamo samo određenu količinu predsjedničkog vremena i pažnje", rekao je Gevirc.
Osim toga, Kini Iran nije potreban na način na koji je Iranu potrebna Kina. Kineski kupci čine više od 80% iranskog izvoza sirove nafte. Iako je iranska nafta pod američkim sankcijama, male kineske rafinerije rado je prikrivaju kao, na primjer, malezijsku naftu. Kina je Iranu takođe prodavala ključnu tehnologiju, uključujući alate za digitalni nadzor koji su pomogli režimu da brutalno uguši nedavne proteste.
Kina je, međutim, zaključila da je Iran jednostavno manje bitan. Ona ima raznovrstan portfelj dobavljača nafte, a u svakom slučaju čini se da njena ogromna potražnja za naftom dostiže vrhunac (iako Kina ostaje najveći svjetski uvoznik sirove nafte), zahvaljujući procvatu električnih vozila. Kina je takođe uložila relativno malo direktnih investicija u Iran, uprkos ranijim obećanjima. A možda je najznačajnije to što su kineski zvaničnici postali oprezni prema nepredvidivosti Irana. Mogućnost da Iran razvije nuklearno oružje posmatraju sa tihom zabrinutošću, djelimično zato što bi to moglo potkopati nuklearni tabu koji ograničava kineske rivale u Aziji, naročito Japan.
Kina takođe ima velike investicije i značajne zajednice svojih državljana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, pa nije blagonaklono gledala na iranske napade na te zemlje. "Uprkos narativu o rivalstvu između Kine i Zapada, najbliži kineski odnosi na Bliskom istoku uglavnom su sa partnerima i saveznicima Sjedinjenih Država", kaže Džonatan Fulton iz Atlantskog savjeta, američkog istraživačkog centra. "Kina je u ovom dijelu svijeta zapravo akter koji podržava postojeći poredak".
Sve to pokazuje prilično hladan i proračunat pristup Kine. Ona neće napustiti Iran kao partnera. Ali joj možda nije naročito važno da li će klerici ostati na vlasti ili će vlast preuzeti neka druga konstelacija lidera, možda iz redova Revolucionarne garde. Ono što Kinu najviše zanima jesu njeni interesi na Bliskom istoku, od stabilnih cijena energenata do bezbjednog okruženja za investitore. Ako američke akcije nekako dovedu do iranske vlade koja se zaista odrekla nuklearnog oružja, tim bolje. "Šta god da se desi, iranski režim ima mnogo toga o čemu mora razmisliti i šta mora da popravi", kaže Ding Long sa Šangajskog univerziteta za međunarodne studije.
Kineska uzdržanost vjerovatno nije iznenadila Iran. Već je znao šta može da očekuje. Kada je Izrael bombardovao njegove nuklearne objekte u junu 2025, Kina je ponudila malo više od oštrih verbalnih osuda. Uoči napada u kojima je ubijen Hamenei, kineski ton bio je još suzdržaniji. Pojedini kineski analitičari već razmišljaju o tome šta slijedi. Ako Amerika na kraju ukine sankcije Iranu, iskustvo Iraka je poučno: kada počne obnova, kineske kompanije, sa svojim iskustvom u infrastrukturi, tehnologiji i trgovini, pojavljuju se među prvima. Iranska nafta mogla bi ponovo obilnije da teče. "Kina bi čak mogla postati i jedan od dobitnika", kaže Ding. "Ne treba biti pretjerano pesimističan."
To je hladna računica, proizašla iz spoznaje da Kina ima ogromne ekonomske interese na Bliskom istoku, ali malo sposobnosti ili volje da se snažnije uključi u složenu politiku tog regiona. Za sada je Kina posmatrač dok bombe padaju na Iran. Kada počne obnova, više neće biti samo posmatrač.
Prevod: N.B.
Bonus video:
