Leteća vozila ispred ogromnih fasada od stakla i čelika. U impozantnim neboderima elita živi u luksuzu.
Dole, u utrobi grada, radnici rade danonoćno za bogatstvo moćnih. Prije svega održavaju mašine u pogonu kako bi grad Metropolis mogao da funkcioniše.
Taj grad je ponikao u mašti njemačke književnice Tee fon Harbou, koja je objavila istoimeni roman 1925. U to vrijeme bila je supruga režisera Frica Langa, kao i autorka scenarija sada kultnog filma „Metropolis“, koji je premijerno prikazan 10. januara 1927. godine.
Radnja se odvija 2026. godine – dakle u našem vremenu. Glavni lik je Marija, jedan od najranijih filmskih robota. Ona je Čovjek-mašina i predstavlja vještačku inteligenciju.
Mnogi strahovi koje danas povezujemo s tom tehnologijom ugrađeni su u njen lik – još prije sto godina.
Vještačka inteligencija kao prijetnja
Kao čovjek, Marija upozorava radnike na moćnika. Vladar Metropolisa zato naređuje da se njen lik prenese na robota, uz pomoć ludog naučnika koji ima sasvim druge namjere.
Marija, sada mašina u ljudskom obliku, treba da manipuliše radnicima – kako bi oni bili još više izrabljivani. Pošto potčinjeni ne mogu da razlikuju čovjeka od androida, čini se da plan uspijeva.
U svojoj viziji distopijskog svijeta rada 2026. godine, Austrijanac Fric Lang polazio je od pretpostavke da ljudi služe mašinama.
Danas se gotovo svakodnevno pojavljuju izvještaji u kojima stručnjaci nagađaju koje će poslove mašine oduzeti ljudima i kako bi vještačka inteligencija mogla da ih gurne u nezaposlenost.
Američki preduzetnik Met Šumer na mreži Iks upozorio je na masovna otpuštanja. Za godinu ili dvije, tvrdi on, nijedan kancelarijski posao više neće biti siguran.
Androidi u filmovima
Čovjek-mašina je zlo. To je poruka koja se u filmovima prenosi sve do danas. Marija iz Langovog „Metropolisa“ bila je uzor za mnoge naučno-fantastične priče u kojima ljudi postaju žrtve sopstvenih izuma.
„Terminator“ reditelja Džejmsa Kamerona putuje u prošlost kako bi u budućnosti roboti mogli da pobijede ljude. U ljudima koji su ih nekad stvorili, čelični skeleti sada vide prijetnju.
Replikanti u filmu „Blejd Raner“ (Istrebljivač) Ridlija Skota koriste se za opasne zadatke tokom osvajanja svemira. Zemlja je u tom svijetu postala neprijatno mjesto: zagađena, zatrovana, prenaseljena i gotovo neprestano pada kiša.
Da bi ljudima omogućili bolji život na udaljenim planetama, replikanti tamo najprije obavljaju najteže i najprljavije poslove. Pošto posle izvesnog vremena razvijaju sopstvena osjećanja i time mogu da postanu opasni, njihov životni vijek ograničen je na četiri godine. Ipak, neki od njih odbijaju poslušnost i suprotstavljaju se stanovnicima Zemlje.
Bilo da je riječ o Terminatoru ili replikantima – svi su oni gotovo nerazlučivi od Homo sapiensa, baš kao i Marija u „Metropolisu“.
Vrlo rijetko su roboti prikazani kao mašine koje pomažu ljudima. Jedan od takvih je C-3PO iz „Ratova zvijezda“ Džordža Lukasa.
Na sličan način i današnji zagovornici vještačke inteligencije zamišljaju androide: u mirnoj koegzistenciji pomažu porodicama kao negovatelji, dadilje ili kućni pomoćnici. Kritičari vještačke inteligencije, međutim, upozoravaju na opasnosti koje bi mogle da potiču od robota-ubica i razvoj te tehnologije porede sa izumom atomske bombe.
Napredak ili zamka napretka?
Metropolis ne nestaje u nuklearnom ratu, ali ogromna poplava odnosi mnoge živote. Odgovorna je Marija, koja podstiče radnike da unište Metropolis. U tom smislu Fric Lang u mašini nije vidio ništa dobro – baš kao kasnije ni Džejms Kameron ili Ridli Skot.
Savršen android poput filmske Marije još nije na vidiku. Međutim, neki drugi izumi iz „Metropolisa“ odavno su postali stvarnost – na primjer monorail, odnosno jednokolosečna železnica, ili video-telefon.
Ovo drugo je danas postalo svakodnevno sredstvo komunikacije. Sa pametnim telefonom sagovornika čujemo i vidimo. Kolege u firmama, možda rasute po cijelom svijetu, svakodnevno se sastaju na video-konferencijama kao da sjede jedni pored drugih.
Da li nam je Fric Lang prije sto godina pokazao napredak ili zamku napretka – o tome svako može da ima svoje mišljenje. Ali jedno je sigurno: više niko ne može da tvrdi da vizije iz „Metropolisa“ nemaju veze s našim svijetom. Budućnost je sada.
Bonus video:
