Pošto je otkrio cijenu carina, predsjednik Donald Tramp je sada otkrio i cijenu rata. On je 9. marta izjavio da će njegova kampanja protiv Irana biti završena “vrlo brzo”, što je oborilo cijene nafte, koje su dan ranije dostigle gotovo 120 dolara po barelu, na oko 80 dolara (prije rata iznosile su oko 70 dolara).
Faktičko zatvaranje Hormuškog moreuza od strane Irana blokiralo je oko 15 odsto globalne ponude nafte. Tramp, suočen sa izborima na polovini mandata i biračima umornim od inflacije, signalizira da ne može da podnese takve troškove, baš kao što je prošlog proljeća odustao od trgovinskog rata nakon što su tržišta počela da posrću.
Ipak, Tramp je jednako haotičan u pitanjima rata i mira kao i u ekonomskoj politici. U trenutku kada je ovaj tekst objavljen (četvrtak), moreuz je i dalje bio gotovo zatvoren nakon što je Iran tamo napao brodove. Cijena nafte je u međuvremenu ponovo skočila na oko 100 dolara po barelu. Istovremeno, američka retorika ostaje ratoborna: Pit Hegset, ministar odbrane, obećava da će se borba voditi odlučnije nego ikada.
Ta zbrka otkriva da predsjednik nema dobre opcije. Dok je deeskalacija trgovinskog rata uglavnom u njegovim rukama, on ne može da vrati staro stanje na energetskom tržištu. Šta god da se dogodi, svijet ulazi u novu eru energetske nesigurnosti.
Šok koji je ovaj rat izazvao mogao bi biti ogroman. Tačno je da svijet danas manje zavisi od nafte nego 1973. godine, kada je arapski embargo doveo do četvorostrukog skoka cijena sirove nafte, ili 1979–80, kada su iranska revolucija i iransko-irački rat pogodili snabdijevanje. Tada je i dalje bilo uobičajeno da se nafta sagorijeva za proizvodnju električne energije. Danas se koristi manje široko, uglavnom za pogon saobraćaja i proizvodnju petrohemikalija.
Ipak, taj razvoj ima i drugu stranu. Današnja tražnja za naftom se teško smanjuje, pa cijene moraju više da porastu kada dođe do istog poremećaja u snabdijevanju. A ovaj poremećaj je krajnje ozbiljan: gubitak ponude je veći nego u bilo kojem od šokova iz sedamdesetih. Čak ni u najgorim trenucima krize trgovci nijesu bili ni blizu toga da u cijene uračunaju neograničeno dugo zatvaranje moreuza. Cijena nafte koja bi u takvom scenariju bila potrebna da tražnja bude usklađena s ponudom mogla bi premašiti 150 dolara po barelu.
Članice Međunarodne agencije za energiju (IEA) mogu da posegnu za 1,8 milijardi barela hitnih rezervi, a iz njih već oslobađaju 400 miliona. Ali pristup tim zalihama često je ograničen naftovodima ili drugim uskim grlima. Čak je i Kina, koja je izgradila zasebne ogromne zalihe, uvidjela potrebu da obustavi izvoz pojedinih rafinisanih derivata. A činjenica da je transport ključni input za tako veliki dio svjetske ekonomije znači da bi uska grla u snabdijevanju mogla izazvati ozbiljnu štetu.
Šok se ne odnosi samo na naftu. Glavni katarski izvozni terminal za tečni prirodni gas (LNG) i dalje je zatvoren nakon napada dronom, čime je sa tržišta uklonjena gotovo petina svjetske ponude. Istovremeno je odloženo i planirano povećanje proizvodnje. Gubitak katarskog izvoza je izazvao grčevitu potragu za novim izvorima snabdijevanja u Aziji. U Evropi, gdje su skladišta gasa za ovo doba godine neuobičajeno prazna, cijene su porasle za više od polovine. Sjedinjene Države bi mogle da izvoze više LNG-a, ali potražnja za prirodnim gasom u samoj zemlji raste zbog procvata centara za obradu podataka, koji troše ogromne količine energije.
Čak ni u najgorim trenucima krize trgovci nijesu bili ni blizu toga da u cijene uračunaju neograničeno dugo zatvaranje moreuza. Cijena nafte koja bi u takvom scenariju bila potrebna da tražnja bude usklađena s ponudom mogla bi premašiti 150 dolara po barelu
Iran bi mogao da odugovlači rat kako bi pokazao da on, a ne Ujka Sem, drži konce u svojim rukama. Iran je 11. marta pogodio tri teretna broda u Hormuškom moreuzu, a kasnije i dva tankera u blizini Iraka. Poput jemenskih pobunjenika Huta, koji su uspjeli da napadaju brodove u Crvenom moru primitivnim oružjem uprkos visokotehnološkim naporima članica NATO-a da to spriječe, iranski režim je shvatio da može da lansira dronove na brodove i energetsku infrastrukturu čak i dok je izložen razornom bombardovanju.
Čak i kada se rat završi, svijet više neće biti isti. Iranski novi tvrdolinijaški vrhovni vođa Modžtaba Hamenei sada zna da su cijene energije slaba tačka Amerike. U Ukrajini, gdje su testirani sistemi odbrane od dronova, neke letjelice iranskog tipa ipak uspijevaju da prođu. Američke trupe neće okupirati Iran kako bi zaustavile lansiranja. Sjedinjene Države nemaju kapacitet da štite svaki tanker, čak i ako im obezbijede jeftino osiguranje. Zbog toga će poremećaji na energetskim tržištima dolaziti i prolaziti zajedno s geopolitičkim tenzijama, posebno ako Iran zaključi da mu je za sopstvenu bezbjednost potrebno nuklearno oružje.
To je nova stvarnost u kojoj investitori, kompanije i kreatori politika sada moraju da djeluju. Za investitore je kontrast između sve nestabilnijeg svijeta i snažnih berzanskih tržišta postao još upadljiviji. Haos na Bliskom istoku pridružuje se dugoj listi prijetnji za tržišta, među kojima su i mračni scenariji povezani s vještačkom inteligencijom, problemi na tržištu privatnog kredita i slabljenje povjerenja u prezadužene vlade. Prinosi na državne obveznice su porasli otkad je kriza počela, naročito u južnoj Evropi i Britaniji, koja zavisi od uvoza tečnog prirodnog gasa.
Kompanije se sada suočavaju s novom premijom rizika, jer cijene energije odražavaju stalno prisutnu opasnost od šireg sukoba. Kao poslije pandemije i početka rata u Ukrajini, ponovo moraju pažljivo da preispitaju rizike u svojim lancima snabdijevanja, uključujući izloženost zalivskim ekonomijama, čiji je ugled stabilnih tržišta ozbiljno uzdrman i koje sada mogu očekivati manje investicija i manje turista.
Za kreatore politika na pomolu su bolne odluke. Skladištenje energenata je dio rješenja. Bilo je nerazumno što Tramp nije obnovio američke naftne rezerve dok su prije rata cijene bile niske. Sada će popunjavanje hitnih zaliha koštati više. Visoke cijene bi trebalo da podstaknu veću proizvodnju izvan Bliskog istoka. Dok se to ne dogodi, zemlje poput Amerike mogle bi teško odolijevati iskušenju energetskog protekcionizma. Kada proizvođači i prerađivači nafte, uključujući Kinu i Indiju, počnu da ograničavaju izvoz kako bi zaštitili svoje potrošače od visokih cijena, šteta po druge zemlje može biti ozbiljna.
Centralne banke će morati da se nose s obnovljenom inflatornom prijetnjom, koja povećava rizik i od recesije i od spirale rasta plata i cijena. Političari će se, s druge strane, suočiti s biračima koji traže subvencije za energente, poput pomoći koja je dijeljena u bogatom svijetu nakon ruske invazije na Ukrajinu, a koja je u mnogim evropskim zemljama premašila 2,5 odsto BDP-a, dodatno povećavajući njihove dugove. Time bi se teret prebacio na siromašnije zemlje, posebno u Aziji. Teško je predvidjeti kako će se ova kriza završiti. Ali čak i ako države budu vodile ispravnu politiku, već je jasno da je rat svjetsku ekonomiju učinio manje prosperitetnom, nestabilnijom i težom za upravljanje.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
