Bez ikakve najave, u mirnom kubanskom poljoprivrednom gradiću San Antonio de los Banos jednog jutra prije gotovo pet godina izbili su protesti, što je pokrenulo talas sličnih demonstracija širom zemlje i uzdrmalo komunističku vlast kao nijedan događaj u posljednjim decenijama.
Nezadovoljni zbog hroničnih nestašica hrane i ljekova i dugotrajnih prekida u snabdijevanju strujom dok je pandemija koronavirusa još trajala, demonstranti su marširali ulicama uzvikujući “Patria y Vida” (“Otadžbina i život”), naziv popularne pjesme koja izvrće komunistički slogan “Patria o Muerte” (“Otadžbina ili smrt”).
Ta fraza postala je poklič pokreta koji su državne bezbjednosne snage brzo ugušile.
Sada, dok se Kuba suočava s američkom blokadom nafte i sankcijama koje su zemlju gurnule u još dublju krizu, Rojters je posjetio iste četvrti u kojima su se policija i demonstranti najžešće sukobili 11. jula 2021: San Antonio de los Banos i marginalizovano havansko naselje La Gvinera.
U razgovorima sa 12 ljudi koji su pristali da govore pod punim imenom, kao i s nekoliko drugih koji su odbili da budu identifikovani, Rojters je utvrdio da ljudi i dalje pamte brutalnost posljednjeg obračuna - dokaz trajne moći kubanskog bezbjednosnog aparata. Ipak, neki su bili skloni da krivicu prebace na Vašington i oštre američke ekonomske sankcije protiv Kube.
Iako Kubanci izražavaju frustraciju zbog dugih prekida u snabdijevanju strujom, lupajući po šerpama kao apel da se svjetla ponovo upale, barem za sada ponavljanje protesta od 11. jula izgleda malo vjerovatno. Lideri disidenata su od tada uglavnom završili u zatvoru ili u egzilu, a vlada je isključivala internet čim bi se pojavili znaci protesta, kao što je učinila tog dana. Strah je takođe faktor.
“Uvjeravam vas da ljudi neće protestovati na ulicama jer se boje”, rekao je 26-godišnji pekar Brajan Himenez iz San Antonija de los Banos, koji tvrdi da ga je policija tog dana pretukla i da je potom nekoliko dana bio u pritvoru.
Policija je u početku pokazivala uzdržanost, rekao je, ali su potom stigle ozloglašene “crne beretke”, brigada Ministarstva unutrašnjih poslova, i “grubo se obračunale s ljudima”, šaljući poruku koja i danas odjekuje.
“Mnogo mojih prijatelja još je u zatvoru”, rekao je Himenez.
Rojters nije mogao da potvrdi njegove navode o tome da je policija tukla pritvorenike, iako su i drugi demonstranti i organizacije za ljudska prava iznosili slična svjedočenja o zlostavljanju.
Kubanska vlada nije odgovorila na zahtjev za komentar.
Kada protestujete ne možete naći posao
Kubanci iznose različita mišljenja - od simpatija prema kubanskoj vladi suočenoj s američkim pritiskom do otvorene kritike komunističkih vlasti zbog neuspjeha da obezbijede prosperitet. Neki pozivaju na dijalog i razumijevanje.
Ali svi se slažu da u skorije vrijeme nema mnogo izgleda za novu masovnu pobunu, navodeći nasilno gušenje protesta 2021. godine, koje je za mnoge demonstrante završilo dugim zatvorskim kaznama, ali i činjenicu da protesti nijesu donijeli nikakve značajne promjene.
Iako je udaljen samo 40 kilometara od Havane, San Antonio de los Banos, grad od oko 50.000 stanovnika, djeluje kao potpuno drugi svijet, tipičan za mnoga mjesta na ostrvu. Traktori i zaprežna kola koja vuku iznemogli konji, čija se rebra vide kroz ispucalu kožu, gotovo su jednako česti kao automobili na ulicama, gdje prodavci nude lokalno uzgojen krompir, luk i krastavce.
Na gradskom trgu gdje su se tog dana mnogi Kubanci okupili ispred crkve, student Robert Peres rekao je da je vlada uzvratila protiv učesnika protesta od 11. jula i njihovih porodica, što je u praksi dovelo do autocenzure.
“Kada protestujete, ne možete da nađete posao. Oni preduzimaju mjere protiv vas ili vaše porodice”, rekao je Peres, 27-godišnji student sociologije na Univerzitetu Artemisa. “Na Kubi svi znaju da je jedan od načina da se zaradi za život otvaranje male radnje i prodaja robe. Oni koji su ustali 11. jula to ne mogu.”
Organizacije za ljudska prava, Evropska unija i Sjedinjene Države procjenjuju da je Kuba od tih masovnih protesta zatvorila između 1.000 i 1.500 ljudi, od kojih mnogi i dalje služe dugogodišnje kazne.
Kubanska vlada nije odgovorila na pitanje koliko trenutno drži zatvorenika osuđenih u vezi s protestima od 11. jula.
Kubanske vlasti tvrde da su zatvoreni proglašeni krivima za krivična djela poput narušavanja javnog reda, opiranja hapšenju, pljačke i vandalizma. Kuba optužuje SAD da su finansirale nemire i podsticale njihovo širenje kao dio šire zavjere za rušenje vlasti na ostrvu.
Frustracija zbog nestanaka struje ponekad se preliva na ulice. Rojters je u subotu uveče zabilježio nekoliko demonstracija u siromašnim četvrtima Havane, gdje su ljudi lupali po šerpama. U jednom slučaju, svjetla su se vratila usred protesta - i demonstracije su odmah prestale.
“Umorni smo od tolikih dana bez struje. Tri dana zaredom isto”, rekao je 18-godišnji Edvard Rafael.
Protesti ne vode nikud
U ponedjeljak je oko 20 studenata sjedjelo na stepenicama Univerziteta u Havani u znak protesta, iznoseći pritužbe zbog nestanaka struje i prekida interneta koji su onemogućili onlajn nastavu, dok su predavanja tokom krize obustavljena.
Mnogo prije 11. jula, SAD su uvele Kubi najopsežniji i najdugotrajniji jednostrani režim sankcija na svijetu, uglavnom s ciljem da izvrše pritisak i destabilizuju komunističku vlast u ime promovisanja demokratije i ljudskih prava.
SAD su ove godine dodatno pooštrile pritisak, nakon što su zarobile venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura, najvažnijeg pokrovitelja Kube. Zatim su uvele gotovo potpunu naftnu blokadu Kubi i pridružile se Izraelu u napadu na još jednog dugogodišnjeg protivnika Vašingtona - Iran. Tramp je rekao da njegova administracija pregovara s kubanskim vlastima kako bi se postigao nekakav dogovor, iako Havana još nije potvrdila da se vode zvanični razgovori.
Mada bi tenzije mogle da porastu ako nestašice postanu još teže, za sada dio Kubanaca svoj bijes usmjerava prema Vašingtonu, a ne prema Havani.
Nives Fuentes Osorija, 82-godišnja stanovnica San Antonija de los Baños, američki embargo prema Kubi nazvala je “genocidom”. Rekla je da bi Kuba pokazala isti žestok otpor kao tokom invazije u Zalivu svinja 1961, kada su kubanske oružane snage porazile napad emigranata koje su finansirale i obučavale Sjedinjene Države.
“Kada smo u opasnosti, ovako reagujemo”, rekla je, podižući obje pesnice. “Vidjela sam to više puta. Kada su pokušali da dođu preko Zaliva svinja, držali smo se zajedno.”
Drugi su zauzeli neutralniji politički stav, ali su ipak zaključili da protesti nijesu donijeli ništa.
“Šta su postigli? Ništa”, rekla je 73-godišnja Dejsi Garsija. “Napravili su galamu, digli svu ovu prašinu, a život ide dalje kao i prije.”
Niko ne želi ponovo u zatvor
Po povratku u Havanu, ulice La Gvinere vrvjele su od ljudi uprkos blokadi goriva i dugotrajnim nestancima struje. Pješaci i električni motori probijali su se kroz ulice pune rupa, dok su berberi šišali mušterije bežičnim mašinicama na punjenje, a kiosci s hranom prodavali ono povrće i voće do kojeg su uspjeli da dođu. Tog dana na nekoliko prodajnih mjesta bilo je dosta paradajza.
Junijel Romero (37) sumnjao je da će doći do nove pobune dok je šišao mušterije na tremu lokala u glavnoj ulici.
“Ljudi se neće uključivati jer u stvarnom životu niko ne želi ponovo da završi u zatvoru. Narod nema načina da se brani”, rekao je Romero.
Arijel Aniljo (52) prodavao je džakove ćumura, za kojima je naglo porasla potražnja zbog nestašice gasa za kuvanje, ispod plakata Fidela Kastra.
Kazao je da većina Kubanaca istrajava - “struja nestane na tri dana i niko ne umre” - ali da je i represija važan faktor.
“Znate da, ako odete na protest, mogu da vas pošalju u zatvor na 15 do 20 godina”, rekao je Aniljo. “Onda je situacija još gora, a ispašta i vaša porodica.”
Prevod: N. B.
Bonus video:
